TwitterFacebookPinterestGoogle+

ROMAN: Kad se tama spustila (6. poglavlje)

  • Written by:

ŠESTO POGLAVLJE  Težak korak pod kojim je podrhtavalo tlo odjekivao je u odjednom nastaloj tišini. Branitelji su se stiskali leđima o leđa, a Zoras se okrenuo prema nadolazećoj spodobi.  

Šesto poglavlje

Ejnar je nastavio svoju priču.

– Dok je Aretus jednom tako sjedio zadubljen u svoje misli učini mu se da je ugledao nekoga u centralnom dijelu hrama. U prvi tren se uplaši jer nije vidio da netko ulazi, ali onda s olakšanjem zaključi da je to Sanas. Isti ogrtač, isti stas, samo je nekako stao prema svjetlu pa mu ne vidi lice. Sanas je stajao nepomično, a onda u jednom trenu krene prema njemu. Tada Aretus vidje da se ono svjetlo miče zajedno s njim, kao da je isijavalo iz njega. Učini mu se da to ipak nije Sanas. Naježi se i htjede pobjeći, ali tada osjeti ruku na ramenu. Smirenje koje je izazvao dodir te ruke bilo je čudesno.

– Prijatelju, već te dugo vrijeme promatram. Gledam te iz dana u dan. Kad god si bio ovdje i ja sam bio tu. Do danas to nisi znao, a nisi ni mogao znati jer sam bio u nedostupnim prostorima za tebe. Čekao sam te, nadajući se ovom trenutku. Konačno vidim da si spreman, a imam ti puno toga važnoga reći.

Neznanac je govorio o velikim nevoljama koje se poput teških oblaka polako valjaju sa sjevera, govorio je o mračnim silama koje se bude i samo čekaju svoj trenutak, govorio je o tom hramu koji su sagradili pripadnici plemenitog rovatanskog naroda, a zatim je govorio o paretskim mačevima i o drugim predmetima koji nisu poznati običnim smrtnicima. Mačevi također potječu od drevnog rovatanskog naroda, a izradio ih je njihov najbolji majstor koji se zvao Paret pa su po njemu dobili ime. Vremenom su Paretovi mačevi nazvani paretskim. Taj stari narod je u ona drevna vremena dao velik broj plemenitih ljudi koji su se domišljali kako doskočiti zlu koje je u različitim oblicima neukroćeno divljalo harajući i orgijajući, grabeći i ubijajući. Dobrota i plemenitost tih ljudi iznjedrila je mačeve, ali i mnoštvo drugih korisnih predmeta. Tijekom dugih stoljeća, nažalost, stekli su brojne neprijatelje koji su ih zbog tko zna čega nastojali uništiti, pa danas tek tu i tamo možeš naići na pripadnika tog naroda, a i kad naiđeš na njega teško ćeš to doznati jer ih je zla sudbina naučila na oprez. Zato šute o svom podrijetlu – govorio je neznanac. Nastavio je o tome kako su svi spomenuti predmeti jako korisni, ali da su najvredniji mačevi. Rekao je Aretusu da njegov dolazak u ovaj hram nije nimalo slučajan iako takvim izgleda i da će morati sam pronaći ljude koji će nositi moćne mačeve, a to se dragi moj Conare, kako vidiš, već dogodilo.

– No, kao i obično, nešto je moralo poći po zlu – nastavio je neznanac govoriti Aretusu – ovaj put doslovno po zlu. Naime, četvrti mač, koji je bio najmoćniji od svih, tajanstveno je nestao. Nitko ne zna niti tko ga je ukrao niti gdje ga je sakrio. Ni sile mraka ne znaju gdje je taj mač, ali ga sigurno marljivo traže. Ako ga pronađu prije nas možda nađu način da ga unište. Znaš i sam što bi to značilo.

Čudesni svat je ispričao sve što je naumio i potom nestao. Aretus ga nikad više nije vidio. Rekao mu je gdje se nalaze ova tri mača i on ih je po odlasku uzeo. Kasnije je ovog svog čudnog sugovornika nazivao Svecem.

Nakon kraće šutnje Ejnar opet progovori.

– Vidiš Conare, sve nam se sad vrti oko ovog četvrtog mača. Nekako bismo morali doći do njega.

– Ali prošlo je toliko vremena. Ako ga dosad niste pronašli…

– Pa, u pravu si. Tragali smo za njim mnoge i mnoge mjesece, no bez uspjeha. A i da smo ga našli ne bi bilo puno koristi osim što bismo znali gdje je. Vidio si da nitko ne smije dotaći Aretusov mač, a s ovim četvrtim mačem je slično. Njega nitko nikad nije dotakao, a to će moći samo netko tko je neokaljan zlom, a istovremeno hrabar i mudar. Malo je takvih, a među njima je opet samo nekolicina odabranih.

– Nitko ga nije dotakao? A kako je onda nestao? Taj koji ga je ukrao, zar ga nije morao uzeti?

– Bilo tko da ga je ukrao nije ga mogao držati u ruci, odnosno nije ga mogao upotrijebiti. Je li možda mač bio u sanduku, pa je taj sanduk ukraden i sakriven, ili se dogodilo nešto slično tome, to ne znamo.

Nakon kratke stanke nastavi: – Prema nekim informacijama koje smo dobili u zadnje vrijeme čini se da smo blizu otkriću gdje bi mač mogao biti.

Opet se na trenutak zamisli: – E, a sad smo u problemu… prvo kako doći do mača i drugo tko je sposoban to učiniti.

Ejnar opet zašuti razmišljajući kako da izgovori rečenicu zbog koje je sve ono prije ispričao, a ona se odjednom sama prevali preko njegovih usana:

– Mislim da bi tvoj Jonas bio dostojan pokušati.

Conar se umalo srušio na pod. Gledao je u nevjerici: – Zar to dijete? Što bi mogao on tako mlad i neiskusan? Što bi mogao protiv one grozote s druge strane? Jesi li ti svjestan što govoriš?

Kad se malo primirio reče: – Ja sam znao da u tom malom nešto ima. Osjećao sam to od prvog dana. Eric mi je uvijek bio drag, onako simpatičan i veseo. Bio je obično i dobro dijete, kao svako drugo uostalom. Međutim, Jonas… kao da je pripadao negdje drugdje. Bio je naš, drag i mio, dobar i pristojan, miran i poslušan, no, kao da je u isto vrijeme bio negdje u nekom svom posebnom, a siguran sam, divnom i plemenitom svijetu. Ja sam otac pa možda ne govorim baš objektivno, no zaista sam tako osjećao.

– Mislim da si bio u pravu. Kao što je Aretus nešto osjetio ugledavši mene, tako sam i ja sve više uvjeren da tvoj sin ima ono što je potrebno da bi mogao nositi taj mač.

– Ejnare, on je dijete. Nemoj mi zamjeriti, znaš da u tebe imam beskrajno povjerenje, ali on je i dalje dijete. S druge strane vidim da je situacija preozbiljna i da se mora nešto učiniti. Zato slušam dalje što mi imaš reći, a nakon toga ću odlučiti. Pretpostavljam da to očekuješ od mene.

– Upravo tako – reče Ejnar – situacija je puno gora nego možeš zamisliti. Moramo odmah djelovati. Vidiš, prema nekim pokazateljima mač se nalazi daleko na sjeveru, pretpostavljamo u eridskim ruševinama. Put do njega će biti strašno opasan. Jonas će ga morati proći, a pratit će ga netko od nas, vjerojatno Aretus kad se pojavi. Bez jednog od nas misija bi bila neizvediva, to je jasno, a i tako će biti teško. Ovih dana smo pratili kretanja nazera iz okolnih krajeva. Separ nije sam, ima ih više. Negdje su dobro kamuflirani, a negdje su se osilili kao on. U zadnje vrijeme svi su jako aktivni, pa smo zaključili da se sigurno nešto sprema. Gore na sjeveru je zacijelo još gore.
Jonas će sve to morati proći. Kad to prođe čeka ga najopasniji dio u samim eridskim ruševinama. Paklene spodobe zacijelo traže mač. Znaju da im od njega prijeti velika opasnost pa će ga pošto poto pokušati pronaći, a onog drugog tko ga traži uništiti. Na njihovu nesreću mač ne mogu uništiti nikakvom magijom, a ne smiju ga dodirnuti jer bi to za njih bilo pogubno. Mogu ga samo pokušati pronaći i tada tražiti način da ga onesposobe. Bit će zacijelo prijazni kao bijesni psi.
Eto sad znaš sve pa odluči. Ako Jonas uspije pobjeda je moguća. Ako ne uspije čeka nas smrt ili vječno izgnanstvo. Bit ćemo osuđeni na lutanje i skrivanje dok negdje ne skončamo. Molim te odluči što je moguće prije.

– Zašto mač nije ostao u Rovataniji kad je iskovan i tamo nekom uručen? Valjda je u cijeloj toj zemlji bio netko, kako kažeš, dostojan toga.

– Vidiš, kad su Rovatanci iznašli način da naprave takav mač pokazalo se da je vrlo teško pronaći cezanus, materijal od kojeg je izrađen. Prva dva mača su ovi koje imamo ja i Zoras. Treći, nešto bolji, jači i efikasniji ima Aretus. Za četvrti mač su jedva skupili dovoljno tog rijetkog metala. Pokušali su napraviti nešto što bi ona prva tri potpuno zasjenilo. Legenda kaže da su uspjeli u tome i da on može ujediniti snagu svih ostalih. Međutim, kako sam ti već rekao, nešto je pošlo po zlu, a tu su sigurno svoje prste umiješale sile tame. Mač je odjednom nestao… Nedavno smo primijetili da je podzemljarska aktivnost posebno jaka gore na sjeveru. Zašto baš gore? Možda nastoje imati na oku područje na kojem misle da se on nalazi. Svakako se čini da ih gore nešto jako privlači. Nismo sigurni, no dobre su šanse da je to upravo naš mač.

– Lijepo. Još se ne zna niti gdje se nalazi taj nesretni mač, a kako stvari stoje čini mi se da nije sigurno ni da postoji.

– Sasvim sigurno postoji. To je neupitno. Sve ostalo je, nažalost, točno onako kako sam ti ispričao.

– Još mi jedna stvar nije jasna. Zar je moguće da kroz cijeli niz godina koliko je trajala potraga za tako vrijednim predmetom nitko nije pretražio te nesretne ruševine?

– Dragi prijatelju, to je područje daleko, daleko na sjeveru. Surovo je, potpuno pusto i gotovo beživotno. Malo je ljudi tamo bilo jer je to, osim što je predaleko, i veoma opasno područje. O tom kraju kruže svakakve priče, a dobro je poznato da ga izbjegavaju i najokorjeliji avanturisti. No, to ne znači da mi nismo i tamo tražili. Petorica veoma snalažljivih, neustrašivih i sposobnih ljudi bili su gore. Nažalost, vratio se samo jedan. Bio je polumrtav kad se pojavio kod našeg izvidnika na sjeveru Asurije. Iz otvorenih rana i plikova koji su mu se nalazili po cijelom tijelu tekle su krv i sukrvica. Bilo je čudno da je u takvom stanju uopće prešao toliki put. Kad je ugledao Terela, našeg izvidnika u tom kraju, srušio se s konja. Jedino što je prije smrti uspio prošaptati bilo je: – Strašno!!! Svi su mrtvi… nema mača…

Odmah potom je umro, a mi nismo imali ni vremena ni ljudi da ispitamo što se to gore dogodilo. Ovdje smo, kako znaš, imali i previše posla, tim prije što se činilo da smo ono najbitnije, iako nažalost uz velike žrtve, ipak saznali. Rekao nam je da nema mača pa smo bili sigurni da su pretražili sve što su mogla pretražiti petorica tako sposobnih ljudi. Ako ga oni nisu našli, sigurno ga nema, zaključili smo. Tada smo tako mislili, no čini se da ti vrijedni i odani ljudi ipak nisu uspjeli sve pretražiti. Imajući na umu u kakvom je stanju bio posljednji preživjeli to uopće nije čudno.

Ejnar jedno vrijeme zašuti.
Conar je dugo razmišljao, a onda reče: – Javit ću ti moju odluku do mraka. Moram i s Nelitom o svemu razgovarati.

– Još te jednu stvar moram zamoliti – javi se opet Ejnar – bojim se da će ovo biti teško provesti, ali moramo to učiniti ako je ikako moguće. Pokušajmo uvjeriti ljude da napuste selo. Dolje na jugu, zasad izvan dohvata morgovskih moći, ima dosta prostora gdje bi se mogli skriti. Za nekoliko dana bi mogli tamo stići i biti na sigurnom. Separ je velika opasnost za sve njih. Ponavljam da tu nije slučajno, a najviše nas brine što su i morzi negdje u blizini.

– A što ako ljudi odu na jug, a ovdje se ništa ne dogodi.

– Mi ćemo pratiti razvoj situacije. Ako se smiri moći će se vratiti. Sad im je sigurnost ugrožena, a na to najprije moramo misliti.

Conaru se činilo da će malo ljudi biti spremno krenuti u zbjeg. Da se nešto dogodilo što bi ih potaklo ili uplašilo možda bi veći dio njih pošao, no ovako…
Sumnjao je, ali kad je Ejnar onako inzistirao pokušat će ih nagovoriti. Sljedećih se nekoliko sati zaista trudio objasniti ljudima zašto bi trebali bježati, no, kako je i mislio, uvjerio je tek njih dvadesetak.

Većina njegovih susjeda, koji su inače imali u njega veliko povjerenje, samo je odmahivala glavom uopće ne shvaćajući što im govori. Onih dvadesetak ljudi uzelo je najnužnije stvari i lagano krenulo prema odredištu. Pratio ih je jedan ratnik koji je u međuvremenu pristigao. Conar je odlučio ostati i pomoći koliko je mogao. Uzalud ga je Ejnar nagovarao da pođe i on i da povede Nelitu i sinove.

– Ako zatreba, a ne bude druge pobjeći ćemo. Neću sad poći pa da mi netko kaže da sam otišao kad sam bio najpotrebniji.

……

Predvečer Conar dođe k Ejnaru. Vidjelo se da nije dobro raspoložen. Što bi samo dao da je mogao preskočiti ono što je slijedilo. Činilo mu se da će za koji čas dobrom prijatelju zabiti nož u leđa. Našao je Ejnara u šumarku iza kuće. Javi mu se pa odmah obori pogled. Potom kratko pogleda u prijatelja, a onda odmah negdje iza njega. Nije ga mogao gledati u oči. Ejnar je odmah shvatio kakvu je odluku Conar donio.

– Žao mi je prijatelju, no on je zaista dijete. Čini mi se da bih ubio vlastitog sina kad bih ga pustio. Ta to bi bio zločin… uvjeren sam… – glas mu je drhtao.

– Znam da je odluka bila teška. Razumijem te potpuno i ne osuđujem. Možda nisi postupio najkorisnije, no sad vidim da bi bilo čudno da si donio drugačiju odluku.

– Žao mi je – ponovi Conar – iznevjerio sam te.
– Nisi me iznevjerio – odvrati Ejnar – već ćemo se nekako snaći.

Conar se okrene i tužan pođe kući. Ejnar je dugo zamišljeno gledao za njim.

……

Sunce je polako zapadalo za brdo. Prosipalo je zadnje rumene zrake, kad se začuo brzi topot. Dolazio je Zoras sileći plemenitu životinju pod sobom da potroši i zadnji atom energije. Čim je stigao do kuće skoči s konja i krene ravno k Ejnaru. Već je izvukao crni oblutak pokazujući mu ga. Ejnar ga prihvati pa ga zavrti u ruci razmišljajući.

– Morgovski metal, negrin – reče – što bi to moglo značiti? Morzi ga sigurno naokolo ne razbacuju bez veze… Hmm… možda su ga ipak jednostavno izgubili. Ne znam… Ništa mi ne pada na um. Što se tebi čini?

Zoras samo slegne ramenima.

– Ubrzo će doći Visoki i Jaki pa ćemo valjda biti pametniji – zaključi Ejnar.

Nisu dugo čekali kad banuše ova dvojica. Stigli su gotovo istovremeno, kao da su se dogovorili.

– Kako je bilo momci – upita Ejnar.

– Separ nije izlazio iz kuće – odgovori Jaki – bio sam dugo vremena gore na brežuljku i promatrao. Nisam primijetio ni najmanji znak života. Projahao sam malo naokolo, ali nisam nigdje vidio ništa sumnjivo.

– Ja sam cijelo vrijeme kružio krajem. Nigdje nema žive duše. Čini mi se da ćemo provesti još jednu mirnu noć – javi se Visoki.

– Hvala Bogu – odvrati Ejnar. Zatim im ispriča sve o svom razgovoru s Conarom i o njegovoj odluci. Gledali su ga razočarano.

– Trebali smo mu ipak malo priprijetiti – ponovi Jaki svoju teoriju.

Ejnar je šutio ne znajući što bi kazao niti što bi nakon ovoga učinio.

– Ionako ne bi uspjelo. Sve kad bi on i bio pravi šanse su mizerne – opet će Jaki.

– S njim su šanse bile makar kakve, ovako nažalost, bojim se nikakve – zamišljeno će Ejnar – ne ostaje nam ništa drugo nego da čekamo.

Zoras je samo slušao ne progovorivši ni riječi.

……

Noć se brzo spuštala nad malo umorno selo. Dan je vrijednim seljacima, kao i toliki drugi, prošao u muci i trudu pa su mnogi već s prvim mrakom krenuli na počinak. Vani su se čule noćne životinje i zrikavci dajući do znanja da zalazom sunca život nije potpuno zamro.
Ejnar, Visoki i Jaki krenuše na spavanje, a Zoras ostane i dalje sjediti.

– Zar ti nisi umoran – upita ga Visoki.

– Jesam, dugi moj – odvrati Zoras – ali neću još u vodoravan položaj. Malo ću obilaziti po selu i okolici, a za dva tri sata ću probuditi tebe.

– Nikad dosta opreza, ha! U redu, probudi me kasnije.

Prijatelji ubrzo zaspaše, a Zoras iziđe u mrklu noć. Lagani oblaci su se navukli na nebo i zaklonili mjesec koji bi tu i tamo provirio. Zoras nije mislio da bi se večeras moglo nešto posebno dogoditi, tim prije što su Jaki i Visoki cijeli dan obilazili okolicu i nisu vidjeli ništa sumnjivo. Međutim, znao je da je sve moguće i zato mu se činilo da je pametno biti oprezan. Sutra će se lako naspavati. Popne se na mali brežuljak s kojeg se, ovisno o mjesecu i oblacima, povremeno mogla vidjeti Separova kuća. Sjedne pod jedan debeli hrast i nasloni se na stoljetno deblo. Izvuče svoj paretski mač i zamišljeno se zagleda u njega. Koliko je samo neprijatelja posjekao, a zašto? Sad opet dolaze još jači.

– Prijatelju bit će opet posla – šapne srebrenku i kiselo se nasmiješi.

Začuje odnekud hukanje sove i odmah potom žalostan cijuk. Nešto je ulovila, pomisli. Blago njoj, lovi i ništa se ne brine. Ne pati i ne strepi, a ako je i pogodi neko zlo, to se dogodi i više je nema. Ne iščekuje kao mi sad. Ovo iščekivanje mi je uvijek bilo najgore. Kad će, hoće li… Živci su napeti kao strune. Kad krene znam što mi je činiti, a ovako… ubija me ovo čekanje, razmišljao je.

Netko sa strane nikad ne bi pomislio da takve misli kruže glavom ovog hladnokrvnog čovjeka.
Zrikavci su uporno pjevali, a negdje u daljini se čulo zavijanje lisice. Odjednom tišinu prekine oštar sukob dvije mačke negdje iz sredine sela. Na bijesno mijaukanje odmah se nadoveže lavež jednog, a zatim desetine pasa. Svi ovi zvuci, uobičajeni za selo, nisu nimalo ometali spokojan odmor zaspalih stanovnika Carasa.

Zoras je sjedio nekoliko sati. Nije primjećivao ništa sumnjivo pa se odjednom uhvati kako je malo zadrijemao. Trgne se i brzo baci pogled prema Separovoj kući. I dalje se ništa nije događalo. Ustane i malo protegne noge.

– Poći ću probuditi Visokog, sad je na njemu red – procijedi kroz zube uputivši se k Ejnarovoj kući. Odjednom osjeti kako ledeni vihor prostruji kroz selo. Psi su se gadno uznemirili. Cviljeli su u strahu, lajući i trgajući lance. Zorasa uhvati jeza. Nešto se događalo. Pogleda nebo iznad Separove brvnare i razrogači oči. Jak crvenkast vrtlog se spustio pred njegovu kuću, a oko nje su glavinjale najrazličitije spodobe. Zoras iz sve snage potrči prema Ejnarovoj kolibi, probudi prijatelje, a onda okrene prema Conarovoj kući. Probudi sve ukućane i dovikne im da bježe prema jugu. Gledali su ga u čudu.

– Napadaju nas. Bježite! – Krikne koliko ga je grlo služilo.

Četvorica su boraca dizali uzbunu po selu budeći umorne ljude, no čini se da je za to bilo prekasno. Stotine se spodoba obrušiše na jadno naselje. Otkud se samo pojaviše, prostruji Zorasu kroz glavu. U trenu nastade pravi pakao. Sa svih strana je sijevalo i udaralo. Izbezumljeni seljaci padahu kao pokošeni. Mnogi su bivali osakaćeni, no smrt ih ni takve nije štedjela. Krv je prskala na sve strane, a selo se pretvorilo u veliku buktinju. Vatrene kugle su parale zrak i zabijale se u slamnate ili drvene krovove kolibica pretvarajući ih u času u pepeo. Neki su ljudi u njima izgorjeli, a neki su nagoreni bauljali kričeći i moleći da im se skrate muke. Nizali su se prizori strave i užasa koje bi tvrđe srce možda i podnijelo da nije bilo nevine djece koja su padala raskomadana bijesom paklenih zvijeri. Ubijali su sve redom natječući se u okrutnosti i zloći. Učas su naokolo ležali deseci iskasapljenih, nagorenih i osakaćenih tijela. Krici i jauci parali su noć osvijetljenu krvavim sjajem spaljenog sela. Tek se mali broj stanovnika iz istočnog dijela sela uspio probiti prema jugu. Conar je sa svojima također bio u zbjegu.

Ejnar, Zoras, Visoki i Jaki pružali su jak otpor. Držali su se jedan blizu drugog udarajući napadače sjajnim mačevima. Rugobe su padale kao da ih kosi velika nevidljiva ruka. Seljaci iz zapadnog, udaljenijeg dijela sela pograbiše tko mač, tko vile, tko toljagu pa krenuše na zločince. U bijesu i očaju dobiše deseterostruku snagu pa čak potisnuše neprijatelja prema Separovoj kući. No, iz njenog pravca navirao je sve veći broj paklenih bića. Žestoko su tukli i sudarali se s bijesom seljaka i oštricama Ejnarova društva. U međuvremenu se nekoliko nazera probilo prema zapadu. Kretali su se na sigurnoj udaljenosti sipajući vatrene kugle na preostale netaknute kuće. Spališe ih sve do jedne, no to ih je skupo stajalo jer se odjednom među njima stvorio Zoras. Njegov mač prvog pogodi posred čela i on pade na kuglu koja mu je gorjela u ruci. Plane kao ugarak, a ostali u strahu počeše bježati. Uzalud. Zoras ih je stizao kao da se zabavlja. Jednome udarcem odvoji trup s glavom od nogu, a drugog uhvati za dugačku kosu. Zavrti ga oko sebe i svom snagom tresne o obližnji kamen. Dok je umirao skičeći kao svinja na klanju, Zoras mu zabode paretski mač točno na mjesto gdje je nekad bilo srce. Takav užas potrese umirućega zlotvora, da je njegov samrtni krik još dugo odjekivao u obližnjem kanjonu. Zoras se okrene prema posljednjem nazeru i u tom času ovaj pade raskoljene lubanje okrznuvši ga mačem po laktu. Iza njega je stajao Jaki smiješeći se.

– Da i ja tebi jednom spasim guzicu – dobaci mu pa odjuri natrag u gužvu. Sjekli su lijevo i desno, a horde su iz vihora nad kućom stalno nadirale.

……

Ejnar je pogledom tražio Separa znajući da od njega prijeti najveća opasnost. Konačno ga ugleda kako se s desetak sjena probio daleko na jug žureći za bjeguncima. Ejnar požuri za njim. Lomio je noge ne mareći za bol koju su mu nanosili čvornati ogranci niskog raslinja i trnje bodljikavih grmova rasutih po okolici. Spoticao se i dizao, trčao i trčao. Zlotvor je nažalost bio veoma brz, a noć je očito bila njegov veliki saveznik. Grabio je naprijed kao da lebdi, zasigurno unaprijed uživajući u zlu koje je tek htio počiniti. Njegova pratnja ga nije mogla slijediti pa je sve više zaostajala. Ejnar ih uskoro sustigne nemilice sijekući jednog po jednog. Ubijao je iznova one koji su već odavno bili mrtvi. Nažalost, to ga je jako usporavalo. Nebo se u međuvremenu raščistilo pa je u daljini opet nejasno vidio Separa. Skoro se sasvim približio bjeguncima pa se Ejnar uplaši za Conara znajući da protuha traži baš njega. Zato potrči još brže izvlačeći iz sebe zadnje atome snage. Za par minuta Separ će stići bjegunce, a njemu će onda trebati još dvije tri minute. Što li će se u tih nekoliko minuta dogoditi? Samo što dovrši zadnju misao ugleda zločinca kako podiže ruku s vatrenom kuglom.

……

Nove horde sjena stalno su pristizale i pritiskale hrabre seljake koji su se okupili oko Zorasa, Visokog i Jakog. Spodobe su same po sebi izgledale sablasno i zastrašujuće. Sivi, crni i zelenkasto-smeđi dronjci visjeli su s ostataka njihovih smrdljivih tijela. Stalno su teturale prema braniteljima ne obazirući se na gubitke. Pokošeni bi padali, ili ostajali bez nekih dijelova tijela koja su se ionako raspadala, ali su, dok su god imali imalo mogućnosti, ustajali i bauljali naprijed. Mahali su starim mačevima, sabljama i kopljima donoseći stravičan zvuk sličan nekakvom sablasnom mumljanju. Koji put se činilo da nečim stružu i klepeću, a katkad su proizvodili visoke kričave tonove koji su tjerali jezu u kosti. Veliki broj njih ubili su nazeri bacajući vatrene kugle, no ovi se uopće na to nisu osvrtali. Drugi dio je stradavao od mača trojice prijatelja, a jedan, manji dio, od baklji i ostalog priručnog oružja koje su pograbili hrabri branitelji. Ovakva borba je mogla potrajati jako dugo. S jedne strane su se nalazili neustrašivi i iskusni borci potpomognuti odvažnim seljacima koji više nisu imali što izgubiti, a s druge strane bezbrojni zlotvori čiji je broj, činilo se, iz trena u tren bivao sve veći.

A onda, odjednom se začuje prodoran urlik od kojeg je čak i Zorasu srce zatreperilo. Jaki, Visoki i hrabri seljaci protrnuše i u trenu zastadoše kao da im je neka mračna sila oduzela svu snagu. Obuze ih golemi strah. Jadni seljaci počeše bezglavo trčati, jedni prema jugu, a drugi kud je koji stigao. Neki su u panici išli ravno prema neprijateljima padajući pokošeni kao snoplje. U trenu njih desetak izgubi glavu. Jaki i Visoki začas dođoše sebi. Tada ugledaše stravičnu spodobu koja je proizvela onaj zvuk. Došla je odjednom iz vihora i svojom pojavom nadvisila sve na terenu. Bila je zamotana u crne krpe i obavijena plaštem iste boje. Preko mjesta gdje je trebala biti glava u dronjcima je visjela pohabana crna kapuljača koja je, kao i cijelo čudovište, djelovala sablasno. Ispod kapuljače se vidjelo crvenkasto treperenje odajući spodobino paklensko podrijetlo. U lijevoj ruci, ako je to bila ruka jer se samo vidjelo nešto tamno, kao da se ništa prelijeva preko nečega, nalazio se jedan mač koji se presijavao na mjesečini. U desnoj pak ruci, kao da je nešto bilo, ali se nije moglo jasno razabrati što. Zoras, Visoki i Jaki dobro su znali o čemu se radi. Bio je to crni mač od negrina kojim je spodoba nemilice ubadala prestravljene seljake. Koga bi ubola odmah je ostajao potpuno paraliziran.

Bio je to morg u svom punom demonskom sjaju. Bjesnio je krećući se velikom brzinom i šibajući nadljudskom snagom.

Zoras naredi brzo povlačenje prema jugu dok još oko njih nisu zatvorili obruč. Prekasno… obruč se zatvorio, a oni su polako, kako se sve više stezao, dolazili u njegovo središte. Prema središtu se lagano kretao i morg. Šesnaest preostalih boraca se pomirilo sa sudbinom. Bilo je sve gotovo, no odlučiše skupo prodati svoju kožu. Zoras se zagleda prema paklenoj spodobi. Napast će ga čim dođe dovoljno blizu, a onda što bude, pomisli.

Sjene su zatvorile obruč i mirno čekale rasplet situacije. Sad su sve prepustile morgu. Zvijer je polako napredovala prema središtu obruča proizvodeći stravične potmulo-škripave zvukove. Kad bi joj se netko od njenih kakvim slučajem našao na putu samo bi ga sasjekla snažnim udarcem. Težak korak pod kojim je podrhtavalo tlo odjekivao je u odjednom nastaloj tišini. Branitelji su se stiskali leđima o leđa, a Zoras se okrenuo prema nadolazećoj spodobi. S njegove lijeve i desne strane bili su Visoki i Jaki.

– Ne pokušavajte ništa – reče im – on je moj. Kad ga napadnem probajte se probiti prema jugu.

U taj čas se čudovište stvori pred njim. Stane na udaljenosti od nekoliko koraka nadvisujući Zorasa za dobar metar. Plamena svjetlost koja je šibala ispod kapuljače bila je jača nego inače, kao da je odražavala sav bijes koji se skupio u tom zlom i nakaznom biću. Zabulji se u trojicu prijatelja, ako bi se to što je upravo činio moglo tako nazvati, a onda zatrese glavom urličući takvom snagom da neke sjene popadaše po tlu. Svi branitelji osim Zorasa morali su rukama pokriti uši jer je zvuk bio nesnosan. Zoras neprimjetno zavuče lijevu ruku u torbu i dotakne midjansku mrežu. Isto uradiše Jaki i Visoki.

Morg krene prema njima.

……

Ejnar je naprosto letio kroz noć obasjanu škrtom mjesečinom više i ne gledajući gdje staje. Teren je srećom sad bio dosta ravan pa nije bilo opasnosti da nešto polomi. Separ je naprijed već započeo svoj krvavi pir. Kugle su letjele na sve strane, kidajući i paleći komade ljudskih tijela. Prestravljeni ljudi su bježali jaučući i tražeći bilo kakav zaklon. Ejnar krajičkom oka spazi čovjeka koji je zločincu pokušavao prići s leđa. Pretpostavi da je to Conar pa potrči još brže. Nažalost, bilo je prekasno. Monstrum je ugledao hrabrog seljaka i kugla je već letjela prema njemu. Pogodi ga u desno rame gotovo mu ga odvalivši. Nesretnik padne na tlo previjajući se od boli. Plamen mu je zahvatio desnu stranu i on se okretao u prašini pokušavajući ga ugasiti. Zlotvor mu se približi i izvuče mač. Iz njega je naprosto sukljao bijes.

– Rekao sam da ću ti se osvetiti i da ću sam odrediti cijenu. Posebno će mi zadovoljstvo biti uništiti tvoju ženicu i dječicu. Dolaze na red odmah nakon tebe, ha, ha, ha!!!

Conar ga je nemoćno promatrao ispunjen jadom i očajem. Htio je zamoliti da njega odmah ubije, a da njih ne dira, no znao je da to nema nikakva smisla. Samo bi ovom monstrumu pružio dodatno zadovoljstvo. Zato je šutio i čekao da zločinac dovrši što je naumio. Separ se približi, podigne mač, zlurado pogleda dolje gdje su nijemo i prestravljeno stajali Nelita, Jonas i Eric pa zamahne. Dok je mač prolazio kroz Conarovo tijelo bolan krik propara ovu nesretnu noć. Nelita se, vidjevši što se dogodilo, gotovo srušila od žalosti koja joj poput oštrog koplja probode srce. Pri svijesti je držala jedino neizmjerna majčinska ljubav i silan strah za preostalu dvojicu voljenih, a sada životno ugroženih bića. Nesretni Conar odmah klonu, a Separ se okrene prema užasnutoj trojci i polako im se počne približavati. Beskrajno se radovao onome što je kanio učiniti. Demonski se cerio sijevajući naokolo zluradim pogledom. Zamahne kuglom prema Ericu. Htio je najprije ubiti jednog od sinova znajući da će tako potpuno slomiti majčino srce. Kugla poletje velikom brzinom i već skoro dotače Erica kad joj se na putu ispriječi Nelitino tijelo. Udarac u vrat i glavu bio je tako jak da je na mjestu poginula. Zbog velike blizine i vrućine plamen opeče i Erica koji jecajući pade preko majčina tijela.

Zahvaljujući mjesecu koji je sramežljivo prosipao svoje srebrno svjetlo, užasnuti Ejanr je vidio sve što se dogodilo. Već je bio na nekoliko koraka od ubojice do kraja obuzet neviđenim bijesom. Nikada u životu, u kojem se nadogađalo zaista svega i svačega, nije bio ispunjen tolikom količinom razorne energije.

Separ je bio zabavljen svojom prljavom rabotom pa nije ni vidio u kakvoj je opasnosti. Podigne desnu ruku u kojoj je zaplamtjela još jedna kugla. Nacilja u Jonasa i zamahne, no u pola zamaha presiječe ga bol od koje je začas obnevidio. Paretski mač mu je u trenu odsjekao ruku gotovo u ramenu. Sad se vrtjela u prašini stišćući kuglu koja ju je polako pretvarala u buktinju. Spodoba se naglo okrene prepuna bijesa, bola i užasa. Ejnar je stajao točno ispred nje sa srebrnim mačem u ruci. Gad lijevom rukom posegne za svojim mačem, ali na pola tog pokreta glava mu se zakotrlja u prašini.

– Opet nisam stigao na vrijeme – prošapta užasnuti Ejnar. Potom skoči k braći i snažno ih zagrli. Jadnici su stajali oduzeti od straha. Gušili su se u teškim jecajima dok su u nevjerici promatrali dva draga beživotna tijela. U trenu im tračak nade obasja lica, jer primijetiše micanje iz pravca gdje je ležao Conar. Sva trojica odmah potrčaše k njemu. Conar teškom mukom podigne glavu. Grozničavim je pogledom tražio sinove. Kad ih je ugledao s Ejnarom zadnjom se snagom nasmiješi pa klone ispustivši dušu.

……

Na drugom dijelu bojnog polja morg je već bio gotovo na dohvatu Zorasova mača. Kao po dogovoru tri ljevice bljesnuše i tri mreže prekriju Zorasa, Jakog i Visokog. Izgubiše se morgu iz vida, a on se, iznenađen, velikom brzinom zavrti nekoliko puta oko sebe proizvodeći stravične urlike. Jaki ne izdrži nego skoči prema njemu i zamahne svom snagom teškim mačem. Odjednom se negrinski mač nađe na putanji njegova mača. Iako u tom času nije vidio protivnika morg je imao zlokobni mač s kojim je bio u nekakvoj simbiozi i mogao osjetiti od kud dolazi udarac. Sudar dviju oštrica bio je tako jak da je zaiskrilo. Jaki se nije dobro proveo jer je velikom snagom odbačen nekoliko metara unazad. Silna je energija bila u crnom morgovom maču. Istodobno je Visoki udario s druge strane želeći zaštititi neopreznog prijatelja. Njegov mač nađe put do morgova tijela. Da se na putu tom udarcu našlo bilo koje živo biće vjerojatno bi bilo prepolovljeno, no, sad je mač prošao kroz monstrumovo tijelo kao da prolazi kroz zrak. Visoki udari još jednom znajući da će rezultat biti isti. Mač je sjekao ono što je trebalo biti morgovo tijelo, a ono je ostajalo netaknuto. Pakleno čudovište je bilo posve neozlijeđeno. Za treći udarac Visoki nije imao vremena jer je u tom času i sam bio napadnut. Nošen neljudskom snagom crni mač je letio prema njegovoj glavi dok je on još uvijek bio ponesen snagom svog udarca. Zvijer ga nije vidjela, ali kao da je osjećala gdje se nalazi.

– Gotovo je – u trenu pomisli Visoki. U djeliću sekunde osjeti blizinu smrti, a tada crni mač u zadnji tren zapne o drugi, blještavo-srebrni. Zoras je blokirao smrtonosni udarac i tako spasio prijatelja. Visoki odskoči ustranu, povuče se pa zajedno s Jakim i seljacima krene probijati obruč. Za to se vrijeme razbješnjeli morg okrenuo k Zorasu. Pokušavao ga je uočiti. Opet svom snagom nasumce udari, a Zoras podmetne paretski mač jer je udarac bio prilično opasan. I morg i Zoras se zatresoše od siline udarca. Zoras odmah zamahne lijevom rukom, a negrinski mač isti čas blokira udarac. Sad je lijeva morgova ruka pokušala zadati udarac Zorasu. Zoras blokira udarac i čim pritisak malo popusti krene u napad. Pogodi morga paretskim mačem po lijevoj ruci. Ovog puta je bilo itekakvog efekta, jer morgova ruka ostade visjeti o tankoj niti tkanine. Ispod kapuljače velikom snagom bljesnu plamen. Zoras nije znao je li mu uzrok bio bijes, bol ili strah.

– Morat ću iskoristiti što me ne vidi – pomisli.

Nažalost, gotovo u istom trenu po reakciji zvijeri primijeti da je postao vidljiv.

– Uh, sad će biti gadno – opet pomisli, znajući kolika se snaga krije u onom ogromnom čudovištu.

Kao da mu čita misli morg svom silinom krene na njega. Odsječena ruka se lagano pomicala prema mjestu s kojeg je bila otkinuta.

– Još malo i bit će kompletan – procijedi kroz zube Zoras pa ga napadne svim preostalim snagama.

Udarci su sijevali na sve strane. Iskrilo se i zvecalo, udaralo i blokiralo. U jednom času Zorasov udarac pronađe put do morgovih prsa. Snažno ih propara izazivajući urlik ispunjen neviđenim očajem. Morg zastade usred snažnog zamaha kao da je uhvaćen kandžama goleme nevidljive ruke. Ostacima paklene duše osjećao je da odlazi u ništavilo pa je stravično kričao dršćući kao prut. Bilo je čudno i jezivo gledati to biće koje je do maloprije svima bilo izvorištem velikog straha i nezamislivog užasa, kako se trese umirući u beskrajnom očaju. Raspadalo se naočigled sviju. Na koncu pred Zorasovim nogama zatreperiše samo ostaci njegove odjeće.

Hrabri vitez zaokruži pogledom po hordama koje su ga okruživale. Svi ustuknuše korak nazad. Mislili su da je morg nesavladiv pa je Zorasova pobjeda na njih djelovala kao najveći šok. Odjednom mu se otvori prolaz na strani na koju su se htjeli povući i on oprezno krene. Ispred njega su bili Visoki, Jaki i preostali borci. Vjerojatno ih se nitko ne bi usudio napasti da se odjednom na bojištu ne pojaviše još dva morga, a za njima dođoše nove i svježe mračne čete. Odmah napadoše hrabru družinu čiji se broj sve brže topio. Zoras je očajnički krenuo prema morzima odbijajući napade sa strane. Znao je da ovaj put zaista nemaju šanse. Još koju minutu i bit će svršeno.

Odjednom ugleda jednog morga kako se u samrtnom grču trese pišteći i kruleći kao najglasnija sirena.

– Kako je moguće – upita se, a tada vidje starog prijatelja. Aretus!!

Došljak mu veselo mahne obarajući spodobe oko sebe. Pratilo ga je tridesetak odlučnih i hrabrih momaka. Brzo su došli do izmučenih branitelja, a to je na trenutak prouzročilo prestanak borbe. Prekid je trajao sasvim kratko jer sjene odmah krenuše u konačan obračun.

– Previše ih je – poviče Aretus – moramo se pokušati probiti.

Nemilice su sjekli i udarali krčeći put kroz mnoštvo smrdljivih tjelesa. Konačno izmoreni, izranjeni i izmučeni ugledaše brisani prostor. Svi preživjeli, a nije ih ostalo mnogo, jurnuše ka jugu. Zločinci su ih pratili samo kratko vrijeme, a onda odustadoše znajući da će onako razvučeni biti učas posječeni. Treći morg je ostao na bojištu i ne pokušavajući ići u potjeru. Dva paretska mača u rukama dvojice heroja i za njega su bila previše. Sigurno je mislio da će ionako vrlo brzo doći njegovo vrijeme.

 

 

 

Komentari