TwitterFacebookPinterestGoogle+

Nenad Piskač: Kamo nas vozi Plenkovićev autobus političke stabilnosti?

  • Written by:

Stabilnost je ključna Plenkovićeva formula vladanja, platforma za pokoravanje i modni stil. Njoj je sve podredio. U obrani političke stabilnosti vlade skrojene po osobnoj mjeri odustalo se od predizbornih obećanja (npr. opstanak rafinerije u Sisku). U ime stabilnosti odustalo se zapravo od izborne volje hrvatskoga naroda. Napokon, stabilnost se počela vježbati uličarskim nasrtajima šefa izvršne vlasti na izabrane predstavnike u Hrvatskome saboru. Gradeći stabilnost, Plenković je došao do ruba održivosti sklepanih čimbenika inkluzivne vlade. Što je njegova stabilnost jača, to su Hrvati nestabilniji, sve se može provjeriti u Dublinu, Münchenu… i između redaka službenih statistika, npr. one o smanjenju stope nezaposlenih.

Umjesto odgovora na legalno i legitimno zastupničko pitanje o neradu stanovitoga povjerenstva zaduženoga za praćenje srbijanskih pristupaeurostandardima, Plenković je odlučio poniziti zastupnika Grmoju, koji se usudio postaviti pitanje, a onda i izvesti pokušaj fizičkoga napada u kući u kojoj je gost. Tako se ne ponaša stabilan šef vlade, već nestabilna osoba, u ovom slučaju pod utjecajem inkluzivističke fantazmagorije,ali duboko svjesna da je izigrala vlastitu stranku, Hrvatski sabor, rezultate posljednjih državnih izbora, povjerenje državljana i građana. Istodobno, pridobio je povjerenje poraženih snaga u Domovinskome ratu i klijentelističke marginalne stranke. Nije stoga čudno da njegovu politiku javno brane Pupovac, strogo kontrolirani mediji i nakupine uhljeba i karijerista.

Pred objektivnim problemima na koje upozorava njegov stranački kolega, gradonačelnik Vukovara, Plenković nojevski gura glavu u pijesak. Zauzvrat traži raport gradonačelnika Penave, nakon što ga je promptno osudio vrhovni SDSS arbitar,Pupovac. Do ovoga trenutka još nije fizički nasrnuo na Penavu. Ali treba i to očekivati. Plenković, naime, nema problem s formalnom oporbom koja se svela na Vidovićeve makete za dječju igru osnovnoškolske dobi i Marasove papirnate aviončiće za niže uzraste dječjega vrtića, budući da ona takva kakva u esdepeu jest ne ruši njegovu mantru o stabilnosti. Takvu oporbu svatko bi poželio! Njega ugrožava nešto sasvim drugo – politike koje imaju bilo kakav sadržaj i zdravorazumski pristup.

Sadržajna politika jest ključni neprijatelj politici šuplje stabilnosti s pridruženim inkluzivizmom. Plenković i „gremij mozgova“ koji ga je lansirano na vrh, inkluzivizmom nastoji zahvatiti što šire biračko tijelo i s političkoga terena izgurati „kamenčiće u cipeli“, kako je to svojedobno slikovito rekao Karamarko, obrazloživši dosjetku metaforom da je HDZ autobus, a ostali su biciklisti. Autobus trenutno vozi Plenković, pritom glumi i dežurnog zaštitara. Karte naplaćuje Pupovac i određuje kućni red u autobusu, tko sjedi naprijed, tko otraga, a koga pak treba izbaciti van. U takvoj stabilnosti, za razliku od HDZ-a, hrvatski narod ne može dugo izdržati.

Obrana i zaštita političke stabilnosti više se nema za što uhvatiti premda je u svoje redove na stanovit način inkluzivirala i institut Predsjednika Republike, koji je pretvoren u hrvatsku šutnju iako ima najveći izborni legitimitet, doduše s najmanjim ovlastima, što je hrvatski politički specijalitet. Prava smislena i dugoročno suverenistička odluka inkluzivne vlade bila je nabava vojnih zrakoplova, koja, nažalost, nije uspjela. Njoj treba pridodati i nastavak izgradnje mosta kopno – Pelješac (Most Petra Šegedina?). Hrvatsko školstvo na istoku države i dalje nije inkluzivirano u državni školski sustav. I aktualna ministrica zbog toga ne podnosi ostavku, kao ni njezini prethodnici! Ilegalni migranti pronalaze se po hrvatskim planinama, ali ministar unutarnjih poslova, zadužen za sigurnost i nepropusnost granice, ne podnosi ostavku, kao ni onaj prije njega. I tako dalje.

Na primjeru propale kupnje izraelskih zrakoplova najbolje se vidi kako funkcionira obrana i zaštita Plenkovićeve stabilnosti. Kad je posao propao, unatoč tomu što je Izrael preuzeo na se svu odgovornost, obrana i zaštita okomila se na ministra Krstičevića, djelomično i na predsjednicu Grabar-Kitarović. Nigdje, međutim, ni spomena o odgovornosti predsjednika vlade Plenkovića. Ako i postoji nekakva odgovornost za propali posao, onda ona ide po okomici –predsjednik vlade, ministar obrane, predsjednica države, mjerodavno povjerenstvo… U kadrovskom pogledu, ministar Krstičević, čini se, nije najpogodniji za politiku stabilnosti zbog svoje uloge u „građanskome ratu“. Sa stajališta inkluzivizma na njegovu mjestu posao ministra obrane bolje bi vodio Vojislav Stanimirović.

S druge strane, politika stabilnosti prikazuje se i kao najviša vrjednota, kojoj je podređeno čak i ustavnopravno funkcioniranje države na njezinu međunarodno priznatom teritoriju. Tako je za politiku stabilnosti važnija suradnja Vođe s SDSS-om (on nije kamenčić u cipeli!) od negiranja hrvatske himne u Vukovaru ili od spomen-ploče poginulim braniteljima u Jasenovcu, a suradnja s HNS-om od utemeljene kritike iz usta i pera brojnih znanstvenika na račun tzv. „škole za život“ i „kurikulne reforme“. Posljedice čuvanja, konzerviranja i promicanja politike stabilnosti dugoročno su negativne za održivu budućnost naroda i države.

Plenković, kreator, provoditelj i čuvar stabilnoga inkluzivizma bez uporišta u izbornim rezultatima, poslije incidenta u Saboru, pronašao je u Mostu suvremenoga „neprijatelja naroda“. Svečano se (u ime inkluzivnoga bratstva i jedinstva) zaklinjući da s njim u budućnosti nema namjeru koalirati, već se obračunati u mjeri koju će odrediti strateški mu partneri, Pupovac, Vrdoljak, Saucha… i ostali stupovi inkluzivizma.

Zbog svega toga, potrebno je stvoriti široku političku frontu sposobnu suočiti se i suprotstaviti se politici one vrste stabilnosti koja od države, kao i u prethodnim mandatima, stvara pogodan objekt za zadovoljavanje interesa različitih skupina „struktura grijeha“, čak i za poražene snage u Domovinskom ratu. Plenkovićeva politika stabilnosti nije izraz težnje hrvatskoga naroda.I to je jedini razlog zbog kojega se usred Sabora pokušao fizički obračunati s neistomišljenikom, koji je na samo jednom primjeru pokazao kamo nas vozi autobus političke stabilnosti.

Nenad Piskač, član Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost

Komentari