TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Brus

  • Written by:

Cijelu noć se jako jugo mučilo između odluke hoće li popustiti, stišati se i osigurati kakvo takvo stanje da brodovi isplove iz nekoliko otočnih luka i prevezu ljude kojima se u gradu rješava ono o čemu jugo ništa ne zna.

Vijesti na radiju su svaki tren drukčije. Nema sigurnosti jer nema gospodara prevrljivosti. Zbog toga sam izašla iz kuće putem do lučke  kapetanije, vidjeti na licu mjesta što je najbliže istini. Savjetuju mi da  je najsigurnije ono što mi javi osoba koju čekam. Ako brod krene ukrcat će se a ako ne, pratit ćemo jugo. Prema viđenom u našoj mirnoj luci, nigdje ne bi trebalo biti zastoja. Ali, ništa se ne može mjeriti s otokom. Niti otok i otok jedan s drugim, a kamoli otok s kopnom.

Od lučke kapetanije do vanjskog lukobrana idem pješice, dodajem sebi nešto odlučnosti od jučer i odmah mi je bolje.

Istočno od mjesta gdje pristaju brodovi s većine naših otoka, nalazi se malo veći brijeg, kojeg izbjegavam i pogledati, a kamoli na njega misliti. Danas, lijepo uređena šetnica, uspinje se od glavne prometnice prema izravnatom vrhu  brijega. Nekada nikakva šetnica nije postojala, pristup brijegu je bio strogo kontroliran i mi, iz kuće, nismo se njemu ni približavali, osim kad smo morali na autobusni ili željeznički kolodvor, koji su nasuprot brijegu. Na brijegu, sa strane okrenute moru, a vidi se izdaleka, strši ogroman svjetionik. Kao pučkoškolce su nas tu dovodili da se igramo na prostranoj livadi i da se divimo svjetioniku. U vrijeme rane mladosti, pokraj livade, bio je poznati i vrlo posjećen plesnjak. Po onomu što se vidjelo, život na brijegu je cvao, ugodan oku i drag željnima plesa.

Južna strana brijega, desetak metara nadvita nad morem, postala je skakaonica za sve kojima je dosta života. Odatle, gledajući more prepunjeno oštrim,velikim stijenama, teško se moglo ostati živ u operaciji zvanoj «ruski rulet». 

Ispod ovih ugodnih sadržaja jednog lijepog brijega, nalazio se zloglasni zatvor. O njemu su pričali studenti iz «hrvatskog proljeća», i ova moja prijateljica kojoj jugo neda prići gradu a ima valjani razlog baš sada nešto obaviti. Ne drži ona «proljeće» u tajnosti, jer joj ni do koga nije stalo toliko da bi joj bilo važno ičije mišljenje o njezinom nepovratnom gubitku.

Stojim na mostu koji s istoka vodi do brijega a koji je isto bio inspirativan za skončavanje muka. Promatram more poznatog, najpoznatijeg gradskog kupališta. Gledam u svoju prošlost, bez sadašnjosti a još manje uključivanja budućnosti. Ovdje samo mislim, Bože, oko čega se slomilo toliko života. Svi, koji nisu izdržali, kao ni suprug moje prijateljice, koji su ubijeni na razne načine, oni nisu važni. Za života su bili prevažni samo da bi im život oduzeli i učinili ih nevažnima, da ih se što prije zaboravi. Isti ljudi su to učinili, najprije ih proglasili, a onda ubili. Glorija! Raspni ga! Kao i nekada!

S mosta vidim brod koji čekam. Bar nešto u prilog strpljivosti. Pitam prijateljicu je li itko ostao na otoku kad je doplovilo toliko svijeta kao u najvećoj ljetnoj sezoni. Ona je ozbiljna, još mi nije rekla razlog svog dolaska. Hodamo kratkim, perifernim uličicama. Zašto izbjegavamo gradsko središte? Idem za njom vjerno, pratim je u stopu. Uđemo u običnu gostionicu. Nikada nismo bile u gostionici. Tu ćemo popiti kavu i neko pecivo pojesti, ako imaju. Sjedimo sučelice. Na upit ima li mi što reći ona kaže da ima ali usta joj ostaju zatvorena. Brzo završimo taj dio posla i na vratima od gostionice mi govori da idemo u neku manju frizersku radnju. O njezinoj prelijepoj kosi i pletenici su već svi sve rekli još za vrijeme studirana medicine. Ne znam što se sada sprema. Frizerka se želi s njom savjetovati kakvu frizuru će joj napraviti. Ona jednostavno kaže neka joj odreže pletenicu a iza toga da joj obrije glavu.       

Kao da se more otvorilo pred nama. Pamćenje me salijeće, ostavlja mi rane poznate ali s njima više ne izlazim na kraj, vraća me na  put s kojeg sam se nedavno vratila kao najveća sirotica. Pamćenje mi premeće po onima otišlima među sjećanje, pamćenje mi neda zaspati a da me ne isprati bar neko od pitanja na koje se ponavljaju odgovori u ovom narodu, stoljećima.

Iza mora, otvara se nebo. Prijateljica napominje frizerki da se možda pletenicu može pokloniti nekoj osobi u ovoj akciji «darujte svoju kosu.»

Nitko ne prekida svetu šutnju, ničim. Kako smo ušle tako smo i izašle. Na samom izlazu iz salona, još na vratima, pozdravi me, vrlo srdačno jedan poznanik iz zgrade u kojoj stanujem.

Prijateljica zaprepaštena, učini korak natrag i opet uđemo u salon. Sjedne na prvu sjedalicu i zamoli čašu vode. Mlada, uljudna frizerka zapita može li i malo šećera s vodom, sve to donese na tanjuriću i curkom pusti suze. «Znate gospođo lijepa, jako me podsjećate na moju majku», tako je rekla i nastavila mesti ono što je od ošišane kose palo na pod. Ne zna ona koji je povod ovoj slabosti, što će žena misliti nego da je došlo do šoka za kosom i razlogom koji ju je natjerao da se kose riješi.

«Dobro sam, možemo dalje, hvala vam uslužna djevojko», obraća joj se moja prijateljica, završio je ovaj posjet, izlazimo i nastavljeno hodanje gradom. Prijateljica je stavila vrlo praktičnu šal-kapicu na glavu, kao da se ništa nije dogodilo. «Tko ti je onaj što te pozdravio onako srdačno», naoštrila  je pitanje.

«On mi je susjed iz zgrade u kojoj stanujem, uvijek je prema svakomu napadno srdačan, a tko je on tebi», pitala sam sada ja.

«Znaš tko je on? Zvali su ga «Brus», on je jedan od utjecajnijih iz zatvora ispod svjetionika, bio je odvratan kao i mnogi». Odmah sam se sjetila dana iz  tog pregaženog hrvatskog proljeća, ona mi je pričala o zatvoru kojeg je posjećivala jer joj je u njemu bio zatvoren ljubljeni čovjek. Uvijek je napominjala ogromnu količinu mržnje koju su prema njoj  pokazivali djelatnici zatvora, što smo redovito uspoređivale s mržnjom židovskog naroda prema svojemu, prema Isusu. Iza toga bi dolazilo kajanje, molitva, pa ponavljanje mržnje. Sva sreća da je Isusu palo na pamet uskrsnuće. Da nije, još bi ga bezbroj puta razapeli. Razapinjanje svoga nikada dosta, koliko ga bilo da bilo, razlozi  sami izviru.

Čudim se da nisam zapamtila nadimak «brus». Ali znam koje su osobine brusa.

Po gradu je mnoštvo svijeta. Moja prijateljica pita jednu ozbiljniju gospođu gdje bi mogla kupiti periku, a ova, sva ozarena kaže da se periku i ostale «rekvizite» može kupiti u svakoj prodavaonici, ima svega, jer su maškare, sutra je pokladni utorak. Toga se ni moja prijateljica ni ja nismo sjetile.

Od sutra joj započima prvi ciklus kemoterapije.

Zdenka Čorkalo

Komentari