TwitterFacebookPinterestGoogle+

Uoči Stepinčeva: O protukatoličkoj politici i katolicima u politici

  • Written by:

1. Udar na „nepodobne“ katoličke udruge i građanske inicijative

Svjedoci smo da sveukupna vladajuća garnitura pred izbore za Europski parlament pokušava uz pomoć „udbodesnice“ i „udboljevice“ oslabiti ili uništiti svaku realnu i potencijalnu opoziciju odnosno alternativu.Glavna su joj meta nacionalno i katolički inspirirani ili slobodarski orijentirani krugovi odnosno glasači koji okupljeni u udruge i inicijative mogu pokazati da većinska Hrvatska nipošto nije onakva kakvu svakodnevno gledamo u Saboru, Vladi ili na javnoj televiziji.

Metode kojima se koristi vladajuća garnitura za onemogućivanje nepodobnih joj skupina u biti su iste kao i one kojima se vlast koristila u totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji. S tom razlikom da su današnje metode prilagođene današnjim, formalno demokratskim propozicijama i okolnostima.

Katolici su za vrijeme komunističke Jugoslavije bili građani drugoga i trećega reda i time uglavnom „pastorčad“ i protivnici tadašnjega totalitarnog režima.Danas ih u građane drugoga i trećega reda pretvaraju oni koji su u „demokratskoj“ Hrvatskoj uspjeli preuzeti sve poluge vlasti i mnoge poluge moći. Bili su nepodobni onda – nepodobni su i danas.

Vladajuća garnitura uspjela je ovih dana, po svemu sudeći, onemogućiti zajednički nastup stranaka i skupina koje sebe prikazuju kao branitelje nacionalnih interesa i kršćanskih vrjednota. Njihovi predvodnici odlučili su izaći na izbore samostalno ili u mini-koalicijama. I to unatoč očito suprotnim željama većine vlastitih članova, simpatizera i mogućih glasača – i unatoč jednostavnoj matematičkoj računici.

Odmah zatim vlast je, putem svojih „igrača“ te javnih i privatnih medija, krenula „neutralizirati“i katoličke skupine te referendumske inicijative. Vlast pritom iskorištava općepoznate razmirice među nekim predvodnicima.Ubire i plodove činjenice da se vodstva određenih udruga i obiju referendumskih inicijativa nisu mogla međusobno dogovoriti iako su imali manje-više iste simpatizere i aktiviste na terenu.

2.Iznimna uloga blaženog nadbiskupa Stepinca

U takvu kontekstu podsjetit ćemo na blaženog Alojzija Stepinca, koji je bio i ostao najsvjetliji primjer za sve hrvatske katolike, za nas koji smo ponosni pripadnici „Stepinčeve Crkve“.

I ovog 10. veljače 2019. tradicionalno ćemo obilježiti Stepinčevo – blagdan blaženika, nadbiskupa i poslije kardinala Alojzija Stepinca. U svojoj višestoljetnoj povijesti Zagrebačka je nadbiskupija imala bezbroj slavnih predstavnika na svim važnim životnim područjima i oko nje su se, „u zgodno i nezgodno vrijeme“, okupljali Hrvati i pridošlice. Ono što je dala hrvatskom narodu jest neizmjerno, a vrijeme je i da mu podari prvog (nad)biskupa sveca.

Stepinac je bio svećenik koji je živio isključivo za Krista i za svoj pastirski poziv. Predanošću svom pozivu učinio je za hrvatski narod više nego ijedan od njegovih prethodnika. U strašnim prilikama u kojima se našao hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu i nakon propasti njegove države, nitko ne bi mogao odigrati ulogu koju je odigrao hrabri i samozatajni pastir Crkve zagrebačke i istinski simbol hrvatskog katolicizma.

Sile protivne suverenosti hrvatskoga naroda bile su za vrijeme i poslije II. svjetskog rata toliko nadmoćne da im se ljudska snaga mogla suprotstaviti samo uz Božju pomoć. Stepinac je vjerovao i živio za Boga i za Nj je bio spreman žrtvovati sve, pa i svoj život. Bog mu je, tako, daosnage da bude svom narodu „svjetlo u tami“ te da i u najtežim prilikama svjedoči kako se hrvatski narod ne odriče ni Boga, ni vjere, ni svoje slobode.I da se ne smije sramiti zbog proglašenja svoje države niti se priklanjati zlu totalitarizma, rasizma, nasilja i neljudskosti.

Stepinac nije pokušao spasiti Crkvu i sebe na račun svoga naroda – nego je sebe izložio za svoje vjerničko stado i svoj hrvatski narod.

On, koji se nikad nije bavio politikom i koji je neustrašivo propovijedao etička načela, u ključnom je trenutku znao razlikovati između pogrješaka tadašnjih vlasti i prava naroda na slobodu.Braneći ne samo Crkvu, nego i pravo na hrvatsku državu te na legitimna prava i ljudsko dostojanstvo,sve to kao moralni princip, dobio je značenje i na političkom planu.

Iako je važno da je pronio hrvatsko ime po cijelom svijetu, još je važnije što je u Domovini svojim držanjem pokazao da vjera i pravda pobjeđuju unatoč svemu. Sin skromne hrvatske seljačke obitelji nije se dao impresionirati ni kardinalskom čašću, već je vjeran svom pozivu do smrti ostao sa svojim stadom. Time što jugoslavenski komunistički režim nije oslobodio Stepinca, nehotice je pomogao da njegov sveti život bude okrunjen mučeništvom.

Stepinac je odigrao ulogu žrtvenog janjeta za hrvatski narod pred Titom – oko kojega je Srpska pravoslavna crkva klicala (kao i danas): „Raspni ga!“.

Imajući pred očima njegov sveti lik i primjer, pokušajmo odgovoriti na pitanje zašto se mi katolici ne možemo danas učinkovito suprotstaviti onima koji bi i u današnjoj Hrvatskoj sudili Stepincu i progonili katolike.

3. Katolici i politika, katolici u politici

Iako se nije bavio politikom (nego se ona bavila njime), Stepinac je i politički velikan, u simboličkom smislu, zato što je govorio pred vlastima u ime svih onih koji nisu imali mogućnost ili hrabrost govoriti što misle i javno zastupati ono što u sebi vjeruju. Danas su okolnosti drukčije: svi imaju slobodu sudjelovati u političkom životu kakav omogućuje demokracija i izražavati što mislimo i osjećamo. I politički se slobodno angažirati.

No neki su katolici protiv sudjelovanja angažiranih vjernika u politici. Smeta im „profanost“ politike i smetaju im političke borbe, koje, po njima, narušavaju katoličko jedinstvo. Zato se radije okreću samo „čisto duhovnim i vjerskim“ područjima – na kojima se ne ulazi u realno opasne rizike.Tvrde i to da je je „strančarenje“ u neskladu s kršćanskom ljubavlju i idealom jedinstva.

No pravi razlog takva stajališta često leži u tomu što takvi žele sve podvrgnuti Crkvi, odnosno držati se „vjersko-crkvenoga“, a bježati od „svjetovnoga-profanoga“.Mnogi „borbeni“ laici izbjegavaju izložiti se tenastojati i na društvenom području ostvariti ono što im savjetuje razum i kršćanska spremnost na žrtvu, domišljatost i služenje.

Moglo bi ustvrditi čak i to da takvi katolici zaziru od slobodnog političkog djelovanja jer se boje odgovornosti koju bi snosili kad bi, kao izgrađeni katolici, slobodno – bez savjeta, uputa i odobrenja odozgo –djelovali na političkom području. Lakše im je držati se „svećeničkih skuta“ i „biti vođeni“. No izostanak političkog angažmana važnih segmenata društva štetan je za demokraciju, a na dulji rok i za samu Crkvu.

Mnogi tako, nezadovoljni stanjem u domovini, samo kukaju i kritiziraju „politiku“. Te očekuju od „nekih drugih“ – od sadašnjih ili budućih vlasti, stranaka i političara – da Hrvatsku usklade s njihovim željama. A to je iluzorno. Ne možeš tražiti da oni dadu to što ni sami nemaju.

Uloga katoličkih svjetovnjaka nije kukati, nego im je dužnost „izvesti na pučinu“, izaći na društveno, javno i političko područje i na njima se kao odgovorni ljudi služiti kriterijima, alatima i argumentima kakvi su legitimni u društvenim, javnim i političkim poslima i djelovanjima.

Potrebno je još nešto razlučiti. Katolik ne ulazi u politiku „kao katolik“, već „kao građanin“, kao državljanin koji se drži kršćanskih načela i zna da je osoba s dostojanstvom odgovorna Bogu i za ovozemaljske stvarnosti. U politici pak ostati mu je dosljednim katolikom – svojim odlukama i postupcima ne smije sablazniti braću u Kristu, niti iznevjeriti nepromjenjiva načela i vrjednote crkvenoga nauka, „s kojima se ne trguje“.

Na političkom području katolički laik nije puki delegirani predstavnik Crkve i vjere. Njega vjera ne sprječava da se bavi ovodobnim pitanjima zajednice, niti zbog vjere treba uživati povlastice. Ne smije na političkom području biti sudac drugima, niti se zgražati zato što ljudi nisu dobri i ne ljube se kao braća. Katolik u političko područje ulazi kao političar, a ne kao ministrant; kao beskompromisan borac, a ne kao član neke katoličke bratovštine. Iako, razumije se, može na unutarcrkvenom planu ostati i član neke vjerske zajednice ili pokreta.

Katolik u politici mora se ponašati sukladno pravilima igre koja vrijeme u sferi politike. Jednako onako kao što se drži pravila nogometa kada igra nogomet, ili pravila pisanja drame kada piše dramu. Moraliziranje i „predikanje“ tu ne pomaže.

Katolik u politici dužan je razmišljati i prosuđivati pojave te donositi odlukepo svojoj slobodnoj volji i savjesti i u zajedništvu s drugima odnosno sukladno demokratskom načelu većinskog odlučivanja. Pitati biskupe i svećenike što konkretno učiniti – to bi značilo otvarati vrata

klerikalizmu, biti produžena ruka onih koji za to područje nisu mjerodavni. Prebacivati odgovornost na njih. Činiti sebe malodobnim.

4. Zaključak

Svi skupa trebamo se suprotstaviti pokušajima vladajuće garniture i njezinih javnih i tajnih satelita da legitimne različitosti među katoličkim skupinama potenciraju do razmjera isključivosti.

Razlike među ljudima i skupinama naravne su i legitimne.Demokratski princip mora se – u demokraciji – poštovati u iskazivanju volje naroda. A u demokraciji o svemu odlučuje – većina. Ne ni razum ni moral ni Božje zapovijedi.

Demokratske metode moraju se poštovati i u katoličkim udrugama.Jedinstvo ne znači „jednoumlje“ – nego je ostvarivo kao jedinstvo u onomu što većinademokratski odluči. Jedinstvo u nekoj skupini ili među skupinama ne potire i ne guši razumljive različitosti. Nitko se ne treba odricati onoga što osjeća i misli, ali mora biti spreman i na unutarkatolički pluralizam, na toleranciju i poštivanje drugih i u različitostima.

Katolik mora biti sposoban razlučivati duhove – bez toga će se izgubiti i zabludjeti. I ne smije postavljati imperativ „jedinstvenosti“ u svemu kao za cilj.Niti s takvom tlapnjom u glavi težiti potrebnom povezivanju i okrupnjavanju.

Katolik mora biti spreman upustiti se u stvaranje nečega sasvim novoga ako ništa od postojećega nije po mjeri njegovih htijenja, mjerila i ukusa.

To su glavna načela djelovanja u društvenoj zajednici. Takav pristup jedini je mogući put političkog realizma.Nema li te „svete realističnosti“, samo će se moralizirati o„jedinstvu“, a ono se u idealnom smislu nikad ne će moći ostvariti. Nije ostvareno ni u Crkvi, ni u najstrožim redovničkim zajednicama, pa kako bi moglo biti ostvareno u politici kao „profanoj“ djelatnosti? Nikakva pobožna retorika, dobre namjere ni samozavaravanja ne će tu biti od pomoći. Naprotiv!

Politika je praktična djelatnost i u njoj treba težiti praktičnim učincima i njezinu uspješnost mjeriti opipljivim rezultatima.

Dakako da vjera ostaje kao posljednje utočiše i izvorište smisla i u političkim uspjesima, i u političkim neuspjesima. Jednako kao i na svakom drugom životnom području. No to je već sasvim druga tema.

Mario Ostojić, član Poticajne skupine PHB

Komentari