TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI HOS u Domovinskom ratu 1991.-1995.

Hrvatske obrambene snage (HOS)

Zbog velikosrpske ugroze vodstvo Hrvatske stranke prava (HSP) osniva vojne postrojbe, Hrvatske obrambene snage (HOS). Hrvatske obrambene snage su službeno osnovane krajem lipnja (25. lipnja) 1991. godine, kada je započela agresija na Republiku Sloveniju. Predsjednik HSP-a bio je Dobroslav Paraga a na čelu HOS-a bio je Ante Paradžik. Obuka dragovoljaca HOS-a vršena je u Sloveniji i u Hrvatskoj (kampovi za obuku u Gorskom Kotaru – Bosiljevu, na Žumberku, Dubravi, na Žnjanu, Tugarima, na Braču, Čiovu i drugdje). Obuku su vodili HOS-ovi i stručnjaci specijalne policije MUP-a RH. Negdje je kompletnu logistiku kampa osiguravao MUP (npr. MUP Karlovca i Duge Rese).

Opremu i naoružanje nabavljao je HSP pomoću iseljene domoljubne Hrvatske i dobrovoljnih priloga iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Razlog osnivanja HOS-a je nacionalna ugroza i nepovjerenje u komunističko-udbaške kadrove koji su zauzimali važne pozicije u novoformiranoj hrvatskoj vlasti.

Ratni stožeri HOS-a tijekom rata bili su u Zagrebu, Ljubuškom i Zenici. Načelnici glavnog stožera HOS-a: Hrvatska – Ante Paradžik, (nakon ubojstva A. Paradžika Anto Đapić), Ante Prkačin (Ljubuški) i Mladen Holman (Zenica).

O organiziranju postrojba HOS-a Ante Paradžik je rekao sljedeće: „Hrvatska stranka prava organizira preko svog članstva dobrovoljce za obranu domovine. Borci se pripremaju na poligonima za obuku kako bi bili što spremniji ući u rat s neprijateljima. Mi diljem Hrvatske imamo pravaške dobrovoljačke odrede, u sastavu ZNG-a. Ali, mi imamo svoj znak i nižu komandu. Jedinice smo potpuno sami opremili, od uniformi do raznovrsnog modernog oružja. Same jedinice djeluju kao desetice, tridesetice, stotice, ili dvjestotice, što je vrlo slično rimskom sistemu vojske po centurijama i kohortama. Velik priliv sredstava za nabavku skupe opreme omogućio nam je Hrvatski potporni i obrambeni fond “Drina”, iz Toronta u Kanadi.“

Hrvatske obrambene snage (HOS) su dale veliki doprinos u Domovinskom ratu, sudjelovale su u obrani Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Jedinice HOS-a su integrirane u hrvatsku vojsku 1992. godine, također su integrirane u HVO i Armiju BiH. HOS-ovci su bili na svim ratištima. Nemjerljiv je njihov doprinos u borbi za Vukovar, Bogdanovce, obrani Dubrovnika, Škabrnje, Gospića i u BiH.

HOS je nastala kao stranačka vojska HSP-a ali dragovoljac koji je želio braniti domovinu nije mora biti član stranke već dragovoljac koji želi braniti svoju domovinu. HOS je nastao kada Hrvatska nije imala organiziranu vojsku. Formiranjem Zbora narodne garde HOS se na prvoj crti bojišnice podređuje zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG), poslije HV-a. Postrojba HOS-a je imala svog zapovjednika i obično je kao postrojba izvršavala dobivene zadatke od zapovjednika Hrvatske vojske.

Komunističko-udbaško-kosova propaganda je HOS proglasila novom ustaškom vojskom, nazivala (pa i danas) stranačkom vojskom koja veliča ustaštvo što nije točno. Činjenice o HOS-u govore slijedeće: da su postrojbe HOS-a surađivale ili bile pod zapovjedništvom Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske, integrirane u HV do ožujka 1992. godine. Postrojbe HOS-a su također integrirane 1992. godine u Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i u postrojbe Teritorijalne obrane BiH i Armiju BiH pa je neutemeljeno govoriti o ustašama.

HOS je imao svoju zastavu i svoj grb na kojima je poklič „Za dom spremni“. Da bili su spremni braniti svoj dom, svoju domovinu što su i dokazali jer su bili na najtežim ratištima (Vukovar-Sajmište, Bogdanovci, Slavonija, Banovina, Bogdanovci, Srđ, Škabrnja, Livno, Mostar, Čapljina, Bosanska Posavina i drugdje).

Zbog pokliča „Za dom spremni“ proglašavati bojovnike HOS-a ustašama je gruba komunističko-četnička podvala i ništa drugo. Treba spomenuti da do danas nema poštenog objektivnog povijesnog prikaza države NDH i ustaša. Ono što imamo su laži, podvale i pretjerivanja koja nemaju veze s objektivnom povijesnom ocjenom i nužno je napisati objektivan prikaz o NDH u vremenu i prostoru kada je NDH postojala bez uvećavanja i umanjivanja zločina. NDH je bila marionetska država koja je nastala suglasnošću Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije koji su porobili skoro cijelu Europu. Činjenica, koju treba naglasiti, da nije bilo NDH ne bi bilo ni današnje samostalne i neovisne Hrvatske bez obzira što komunistički kvazi povjesničari pišu i govore. Republika Hrvatska je danas samostalna i neovisna država onoliko koliko joj to dozvoljavaju EU i drugi svjetski moćnici, ali tako je i s drugim malim državama u EU! Neki zaboravljaju, negiraju, da je nekada Hitler nametao pravila ponašanja a danas to rade EU (Merkel, Macron…), Putin, Trump i XI Jinping.

Poklič „Za dom spremni“, koji je sastavni dio grba i ratne zastave HOS-a, smeta komunistima, udbašima, kosovcima, četnicima i smušenjacima, smeta svima koji su bili i jesu protiv samostalne države Hrvatske. HOS-ovci su se tijekom Domovinskog rata borili pod javnim oznakama (grb i zastava HOS-a) i nitko nema pravo to negirati i zabranjivati uporabu zastave i grba HOS-a. Nažalost, u Splitu je pod okriljem noći uz prisustvo hrvatske policije otučen natpis „Za dom spremni“ sa spomenika poginulim HOS-ovcima. To je bio čin mržnje prema hrvatskim braniteljima i hrvatskoj državi jer oni su se borili za demokratsku pravnu državu Hrvatsku.

Evo što kaže Pero Kovačević o znakovlju HOS-a:

“Pozvan sam ponovno podsjetiti javnost što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016. godine u Zagrebu:

  1. Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;
  2. Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991 donio zapovijed (koju sam ja napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;
  3. Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;
  4. U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a(1996);
  5. Grb Udruga HOS-a odobrile su službe u Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.

Prema tome, nema mjesta za tvrdnje i insinuacije o refašizaciji hrvatskog društva. Govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskog rata sa stajališta Drugog svjetskog rata nije niti povijesno prihvatljivo. ”Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je u Domovinskom ratu drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskom ratu ubijali civile sa crvenom petokrakom i kokardom na kapi. Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskom ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. Jer, u tom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati. Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’. Očito je da bi mnogi rado zabranili ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskom ratu”.

Nedopustivo je veličanje ustaštva (od pojedinaca) kao što je nedopustivo veličanje četništva (od Republike Srbija i pojedinaca u Hrvatskoj) te negiranje komunističkih zločina (antife i drugi). Zločin je zločin pa je nedopustivo negiranje, prešućivanje i opravdavanje komunističko-četničkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata kao i tijekom Domovinskog rata.

Država je bila i ostala nepravedna prema braniteljima koji su bili u postrojbama HOS-a.  Državni vrh tek je 1996. godine službeno priznao HOS, a tek se 1. siječnja 2005. spominju kao sastavni dio Obrambenih snaga RH u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihovih obitelji.

Prve akcije HOS-a su odlazak u Mejaško Selo na lijevoj obali Korane, u ispomoć 2-oj gardijskoj brigadi i sudjelovanje u obrani šireg područja Topuskog. Nakon toga slijedila je blokada vojarne na Borongaju (Zagreb, rujan 1991. godine) zajedno s pripadnicima Zbora narodne garde i građanstvom.

Tijekom 1991. vodio se informativni rat između službi sigurnosti RH i službi JNA pa je bilo mnogo lažnih dojava o pripremi terorističkih akcija. Peta kolona u hrvatskoj vlasti je bila vrlo aktivna. Samo čudo i sreća su doveli do izbjegavanja teških tragičnih akcija u kojima hrvatska policija puca na hrvatske domoljube. Na sreću izbjegnut je tragičan sukob na obroncima Žumberka. Povjesničar Tomislav Šulj, citat:

„MUP je dobio informaciju da se na Žumberku pripremaju ubačeni teroristi iz Srbije, spremni na djelovanje po Zagrebu početkom izbijanja općeg rata. Veća skupina specijalaca MUP-a (buduće 1. gardijske brigade) iz Rakitja dobila je zadatak borbeno neutralizirati navodne „radikalne teroriste“ te je locirala položaje kampa, postavila zasjedu i bila spremna na borbeno djelovanje, okruživši vatrogasni dom u kojemu su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke. Oružani sukob nije se zbio zbog pukog slučaja. Jedan HOS-ovac krenuo je obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa. Pojedinci iz zasjede čuli su njihov dijalog prožet nepatvorenim „kajkanjem“ i obustavili početak akcije te se približili i ušli u komunikaciju s čovjekom koji je držao stražu. Zasjeda je u potpunosti obustavljena, a iako isprva dvije skupine nisu blagonaklono gledale jedna na drugu, tenzije su smanjene. Sami borci obiju postrojbi kasnije su se više puta susretali na ratištima i kroz šale evocirali ovu opasnu epizodu“.

U blizini Zagreba je 21. rujna 1991. godine organizirano ubojstvo čelnika HOS-a Ante Paradžika. Antu Paradžika je ubila hrvatska policija jer je navodno dobila dojavu da se u automobilu nalaze pripadnici pobunjenih „martićevaca“! Bilo je to političko ubojstvo! Dobroslav Paraga je početkom 1992. godine u Vinkovcima slučajno izbjegao smrt, poginulo je 5 osoba a 8 ih je ranjeno. Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a u BiH, je ubijen 9. kolovoza 1992. godine zajedno s još 8 pripadnika HOS-a. Tko je organizirao navedena ubojstva još nije nedvojbeno utvrđeno.

U drugoj polovici rujna 1991. godine situacija u obrani Vukovara je bila vrlo teška pa je iz Vukovara upućen dramatičan poziv za pomoć. Na poziv se odazvao HSP i HOS-ovci su krenuli u Vukovar. Satniju, („Samostalna satnija HOS Vukovar“), pod zapovjedništvom Roberta Šilića je zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković uputio na najteže bojište, na Sajmište. Druga skupina HOS-ovaca je ostala u Bogdanovcima i branila ga 43 dana. U postrojbu HOS-a se uključio i Jean Michel Nicolier, francuskog državljanin, koji je za vrijeme Domovinskog rata došao braniti Hrvatsku. Odveden je iz vukovarske bolnice i na Ovčari je mučki ubijen nakon sloma obrane Vukovara.

U obrani Vukovara i Bogdanovaca od 58 pripadnika HOS-a, koji su došli braniti Vukovar, poginulo ih je njih 25 (28 šire područje) a većina ostalih je ranjena (80%), neki i više puta.

O herojima obrane Vukovara i Bogdanovaca može se pročitati svjedočanstva Damira Markuša – Kutine koje je objavljeno u knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca. U dokumentarnom serijalu „Heroji Vukovara“ (autori Eduard i Dominik Galić)  suborci su iznijeli sjećanja na heroje obrane Vukovara. Također treba pročitati sjećanja Damira Radnića i prikaze povjesničara Tomislava Šulja koji je prikupio građu o HOS-u.

Postrojbe HOS-a u Hrvatskoj:

4. bojna HOS-a, 6. bojna „Marijan Baotić“ (Vinkovci), IX bojna „Rafeal vitez Boban“ (Split), 1. satnija „Ante Paradžik“ (Jasenovac), Vukovarska satnija, 19. bojna „Vitez Jure Francetić“ (Gospić), Samostalna satnija osiguranja (Zagreb), Sinjski vod HOS-a, Čepinsaki bataljun HOS-a, Vod HOS-a „Sokoli“ (Požega), MSB „Veterani“, Interventni vod „Noćne price“, Samostalna satnija i 1. bojna Žumberak. I u drugim gradovima je bilo postrojbi HOS-a (Bjelovaru, Bogdanovcima, Jastrebarskom, Koprivnici, Makarskoj, Novskoj, Ogulin, Osijeku, Vukovaru, Zagrebu i Županji).

U obrani Gospića sudjelovala je 19. satnija HOS-a koja je bila pod zapovjedništvom 118. brigade HV-a.

Nakon sloma obrane i okupacije Vukovara uhićeni su zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković i Dobroslav Paraga (čelnik HSP-a). „Komisija za Vukovar“, na čijem  je čelu bio Josip Manolić, je optužila Dedakovića i Paragu za slom obrane Vukovara i proglasila ih agentima KOS-a (kontraobavještajne službe JNA). Vrhovni sud RH 13. prosinca 1991. godine donosi rješenje o neosnovanosti optužbi protiv Dedakovića i Parage pa oni bivaju oslobođeni.

Nakon 23. studenog 1991. godine započinje integracija HOS-ovih postrojbi u Hrvatsku vojsku. Do kraja ožujka 1992. godine postrojbe HOS-a su bile integrirane u HV.

U lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvaranje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlašteno pribavljanje oružja i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Optužba je odbačena, svi su optuženi proglašeni nevinima, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske priznat kao legalni dio Hrvatske vojske.

Najveća i najpoznatija postrojba HOS-a bila je IX. Srednjodalmatinska bojna HOS-a „Rafael vitez Boban“, sa sjedištem u Splitu. Imala je 4 satnije, četvrta satnija je bila otočna. Od siječnja do sredine ožujka 1992. bojna je na Korčuli imala svoj kamp, koji je ukinut na pritisak Hrvatske ratne mornarice. Pripadnici IX bojna HOS-a su se istakli i dali veliki doprinos obrani Dubrovnika i tvrđave Imeprijal na Srđu te dubrovačkog zaleđa. Također su se istakli u obrani hrvatskog sela Škabrnje, 1993. godine. U obrani Škabrnje veliki doprinos dao je i pokojni Thomas Crowley „Irac“ koji je bio u postrojbi HOS-a.

IX bojna HOS-a je kao samostalna postrojba ušla u sastav 4-te brigade i 114 brigade HV-a. U listopadu 1994. godine zapovjednik IX bojne HOS-a pukovnik Marko Skejo postao je zapovjednik 114. brigade HV-a a zapovjedništvo IX bojne HOS-a preuzeo je Mićo Čuk. IX bojna „Rafael Vitez Boban“ je sudjelovala u oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske (Operacija „Maslenica“, operacije „Zima 94“ i „Ljeto 95“), a kraj rata je dočekala na Južnom bojištu. Bojna je raspuštena 1996. godine.

Bojovnici HOS-a su bili sastavni dio brigada HV-a širom Hrvatske: 113., 118., 126., 142., 204. i drugih.

Vojnici HOS-a su se borili u standardnim maskirnim odorama, neke postrojbe su nosile crne uniforme (više paradno u gradovima nego na bojišnici). Opremanje, naoružavanje i obuku je organizirao HSP dok postrojbe nisu uključene u sastav Hrvatske vojske 1992. godine. Hrvatsko iseljeništvo i domoljubi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su donirali sredstva za opremanje i naoružavanje pripadnika HOS-a. Pripadnici su bili naoružani poluautomatskim, automatskim puškama i pištoljima te oružje koje su postrojbe zarobile od agresora.

HOS u obrani Bosne i Hercegovine

Postrojbe HOS-a u Bosni i Hercegovini bile su u slijedećim gradovima i mjestima: Livno, Domaljevac (BiH), Fojnica, Tomislavgrad, Vitez, Sarajevo, Kalesija, Novi Travnik, Kakanj, Ljubuški, Mostar, Zenica, Tuzla, Čapljina, Blagaj, Travnik, Jablanica, Foča, Stolac, Goražde, Bijelo Polje, Prozor-Rama, Konjic, Široki Brijeg i drugdje.

Ratni stožer HOS-a za Hercegovinu osnovan je 18. prosinca 1991. godine u Ljubuškom. Za zapovjednika je postavljen Blaž Kraljević. HOS u BiH je surađivao s Armijom RBiH i Teritorijalnom obranom BiH. HOS se od srpnja 1992. službeno nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RBiH. U kolovozu 1992. godine je Blaž Kraljević imenovan general – bojnikom Armije RBiH i postavljen u njezin Glavni stožer. HOS je imao cca 3.000 pripadnika u Bosni i Hercegovini.

Pripadnici HOS-a su sudjelovali u operacijama (Lipanjske zore, Čagalj) oslobađanja Mostara i doline rijeke Neretve.

U Hercegovini je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna organizirala vojne postrojbe Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koje su tražile da se HOS podredi njihovu zapovjedništvu što vodstvo HOS-a nije prihvatilo. Nakon ubojstva Blaža Kraljevića, (9. kolovoza 1992. u Kruševu blizu Mostara), HOS je na području Herceg-Bosne raspušten 29. kolovoza 1992. godine. Na području Bosne formiran je jedan stožer sa sjedištem u Zenici, listopad 1992. godine, pod zapovjedništvom brigadira Mladena Holmana. HOS je djelovao u sastavu Armije BiH do 5. travnja 1993. godine (16. travnja 1993.), nakon toga je HOS bio u sastavu HVO-a.

Točan broj pripadnika HOS-a se ne zna pa se spominje da je bilo od 4.000 do 5.000 pripadnika HOS-a. Zna se da ih je poginulo oko 700, što čini 10% svih poginulih branitelja u obrani RH. Mnogi pripadnici HOS-a su invalidi usljed teških ranjavanja.

Pripadnici HOS-a su istinski heroji Domovinskog rata koji su nepravedno prešućeni i zapostavljeni. Oni su heroji obrane Vukovara, Bogdanovaca, Dubrovnika, Škabrnje i drugih mjesta.

Neka im je vječna hvala i slava!

Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: wikipedija, vlastite (spomenik u Splitu, kolona sjećanja u Škabrnji)

Komentari