TwitterFacebookPinterestGoogle+

Pokret za hrvatsku budućnost: Potrebno je lustrirati i „lijevo“ i „desno“ krilo hrvatske politike

  • Written by:
  1. Polazište i objektivne povijesne okolnosti

Od sloma komunizma i izdisaja „socijalističke revolucije“ protekla su gotovo tri desetljeća. Lustracija – kao osvjetljenje i time pročišćenje „povijesnog pamćenja“, s kadrovskim i drugim učincima i razlučivanjima – provedena je početkom 90-ih samo do određene mjere. Dogodila se je kao čišćenje od ekstremno jugoslavenski, velikosrpski ili prema samostalnoj Hrvatskoj negativno orijentiranih ljudi i struktura. Išla je ukorak s agresijom na Hrvatsku, borbama na vojnom, političkom, informativnom, obavještajnom, diplomatskom i drugim poljima.

Da je vodstvo tadašnje hrvatske vlasti i vladajuće stranke i htjelo postići više od toga, ono to ne bi bilo u stanju provesti bez dramatičnih posljedica – unutarnjeg razdora, s velikom vjerojatnošću propasti ukupnoga nacionalno-državotvornoga projekta. Svi koji su u prethodnom totalitarnom sustavu obavljali više ili niže funkcije i poslove u komunističkoj stranci, socijalističkim organizacijama, upravi i „udruženom radu“, u vojnom, policijskom, represivnom i pravosudnom aparatu ostali su uglavnom pošteđeni i zaštićeni – ako su, bar formalno, iskazali lojalnost voljom naroda proglašenoj samostalnoj hrvatskoj državi i službenoj politici. Dok je još Franjo Tuđman bio na vlasti i u psihofizičkoj i političkoj snazi, ostajali su potisnuti i bez prevelike moći svi oni koji samostalnu hrvatsku državu ni istinsku demokraciju zapravo nisu ni htjeli, ili su joj se (polu)otvoreno protivili i protiv nje se borili. Cijena hrvatske države i opstanka bila je, dakle, neprovođenje načelnog oslobađanja od ljudi prijašnjih struktura, organizacija i režimskih službi.

Pritajene strukture djelovale su i tada, dižući glavu od prigode do prigode, sve drskije prema kraju devedesetih, te, osobito, poslije 3. siječnja 2000. Tijekom devedesetih djelovale su na razne konspirativne načine, od kojih je najflagrantniji slučaj obavještajne mreže „Labrador“. Djelovale su iz sjene i u zakonodavstvu, pretvorbi i privatizaciji, u medijima, kulturi, državnim službama i ustanovama, u vojsci i policiji, u diplomaciji i na drugim mjestima i razinama.

  1. Rehabilitacija nelustriranih i formiranje druge strane iste medalje

Sve takve, protuhrvatske i protudemokratske snage postupno su se konsolidirale. Svoj politički izraz nalazile su sve više u lijevo-liberalnim strankama kao što je SDP, HNS, IDS i općenito u svima onim skupinama koje su se imale samo jedan cilj: promjenu vlasti i stavljanje HDZ-a, Tuđmana i tuđmanizmaad acta. To je jedna strana medalje, koji se odnosi ono što ima duboko ideološko i kadrovsko korijenje u prethodnom sustavu te u jugoslavenskim ili čak velikosrpskim privrženostima. Ta medalja u javnosti se percipira i kvalificira kao „lijeva“, „crvena“, „antifašistička“, „jugoslavenska“, „pro(veliko)srpska“, „anacionalna“, „liberalna“, „socijaldemokratska“ „europejska“, „globalistička“ i sl.

Druga strana hrvatske zbilje jest ono što je od godine 1990. nastajalo na suprotnoj strani, percipiranoj i kvalificiranoj kao: „desna“, „plava“, „antikomunistička“, „antijugoslavenska“, „anti(veliko)srpska“, „domoljubna“ „konzervativna“, „demokršćanska“, „nacionalna“, „suverenistička“. Živjela  je ili  životarila kao stvarna ili umišljena, hinjena ili naručena, ozbiljna ili čak groteskna desno-nacionalistička – bilo interna, bilo eksterna – oporba HDZ-u kao vladajućoj stranci u čak osam dosadašnjih izbornih mandata. Unutar nje – u sklopu ili u orbiti HDZ-a – nastajale su,  propadale, ali i opstajale javne ličnosti na raznim položajima, isto tako i frakcije raznih vrsta koje su se prikazivale kao suprotnost i ljevičarima i centristima.

Desna strana hrvatske zbilje imala je moćnu ulogu u svemu onomu u čemu ju je imala i lijeva: od zakonodavstva i strateških odluka pa do formiranja (pod)struktura, „džepova“, „oaza“, utočišta, „punktova“ formalne i neformalne društvene moći. Iako je objektivno bila znatno slabija od one lijeve, kojoj su uvelike pogodovale, ili ih štitile, ili ih posvajale odnosno „kupovale“ vršne garniture HDZ-ovih vlasti. No u mnogočemu, od podrijetla i „prijašnjeg života“ pa do metoda i modusa operandi, „desnica“ je u velikoj mjeri naličila „ljevici“ kao jaje jajetu. Samo što je imala oprečnu retoriku i samopredstavljanje. Službeni HDZ svaki je put pred izbore posezao za njezinim uslugama i time „dokazivao“ da ipak pripada „nacionalnoj desnici“ i da izražava  htijenja većinski katoličkog biračkog tijela.

Kad, dakle, razmišljamo o „lustraciji“, ne samo u smislu „pročišćenja pamćenja“, nego i pročišćenja hrvatskoga društva i države od negativnih „pojavnosti“ (kako ih je eufemistički nazivao Franjo Tuđman), tada mi danas u hrvatskom društvu i narodu imamo ozbiljan problem i odgovornu zadaću. Taj problem jest bolesno društvo. Da bi ono kročilo putem ozdravljenja, potrebno ga je oslobađati od dominacije obiju umreženih i nedemokratski profiliranih zbilja – onih koje neki u žargonu nazivlju „udboljevica“ i „udbodesnica“.

  1. Uloga džepne oporbe u transformiranom jednopartijskom sustavu

Sve se češće, naime, stječe dojam da su obje te naoko i stvarno suprotstavljene i međusobno nepomirljive „pojavnosti“ ustvari nešto poput Sijamskih blizanaca: sad vlada jedan, sad vlada drugi, a u biti vladaju oba. Preobrazbu i spas hrvatskoga društva od izumiranja, od iseljavanja, od opće raširene neodgovornosti, korupcije, političkog klijentelizma, nepotizma, stranačkog i klanovskogkadroviranja, dijeljenja „plijena“ i svega ostaloga – moći će se postići samo tako da se „lustriraju“ oba korpusa toga hrvatskog „Sijamskog blizanca“.

Dovoljno puta dosad očekivanja i nade državljana polagane su u jedne ili u druge. I dovoljno puta dosad one su iznevjerene. No pred svake nove izbore obje te strane opet zaigraju na istu lažnu suprotstavljenost – hraneći jedna drugu svojim ideologiziranim protu-retorikama – kako bi svaka za sebe mobilizirale što više birača. Obje imaju svoje stranačko-ideološke mitove, svoje lidere, podupiratelje i džepne oporbe. Glavna snaga na formalnoj „ljevici“ – SDP – ima za džepnu oporbu „Živi zid“, stranku koja ne želi sudjelovati u izvršnoj vlasti – dakle, ne želi preuzeti odgovornost ni za što realno. A SDP ima kao džepnu oporbu i „Amsterdamsku koaliciju“. Glavna pak snaga na formalnoj „desnici“ – HDZ – ima po toj istoj metodi zavaravanja džepnu oporbu u „umjerenim“, „radikalnim“ ili „esktremnim“ nacionalistima, demokršćanima, „suverenistima“ i sličnima.

Džepna je oporba svaka oporaba koja svoj uspjeh unaprijed ograničava tako da uopće ne prijeđe izborni prag, ili da osvoji samo ponekog zastupnika. Koja ima za realni cilj ostati marginalnom. Služi kao „demokratska kozmetika“ u transformiranom jednopartijskom sustavu. Kao takva, u slučaju nužde dići će ruku za vladajuće, desne ili lijeve, svejedno, kao što je HSP činio niz puta, a osobito kada je u Hrvatskom (državnom) saboru omogućio lijevoj vladajućoj koaliciji izmijeniti Ustav na štetu hrvatskoga nacionalnog interesa.

Kao i (filojugoslavenska) „ljevica“, tako se i (kroatocentrična) „desnica“ rado služi mimikrijom. Prikazuje se drukčijom nego što doista jest u svojoj srži po vlastitim metodama i skrivenim ambicijama ili po zadaći koju za koga obavlja. Proniknuti perfidne mimikrije, razobličiti šuplje retorike, razotkriti makijavelističke metode privlačenja domoljubnih birača i sebične ciljeve  mnogih u tim redovima – to je zadaća sviju kojima je dosta transformiranoga jednopartijskoga sustava. U izostanku sustavne lustracije mnogi vide jedan od glavnih razloga naših nedaća, nereda i nezadovoljstava. U svakom slučaju, lustraciju treba provesti na obama krilima hrvatske politike: lijevom i desnom, i iz obaju razdoblja: jugoslavenskog i hrvatskog. Lustracija samo na jednom krilu i koja se odnosi na sve davniju prošlost ne bi bila dovoljna, a ni pravedna.

Osim toga, lustrirati treba i same pojmove „lijevoga“ i „desnoga“. Nitko dobronamjeran ne želi da se Hrvatima manipulira u ime tih krilatica posve ispražnjenih od svakog sadržaja. Hrvatskoj je potrebno nešto sasvim drugo od opetovanog ideološkog prepucavanja za potrebe zadržavanja vladavine HDZ-a, SDP-a i njihovih satelita. Potrebna je istinska alternativa kakvu većina naroda želi. Cilj treba biti da i „lijevi“ i „desni“ državljani napokon progledaju s kime i s čime kao narod imamo zapravo posla. Kako? Tako da se stvori novi politički pokret, ili dva, ili tri nova pokreta, koji će na sasvim drugim osnovama i s nekim sasvim drugim ljudima od dosadašnjih „uskih skupina“ i „istaknutih pojedinaca“ (F. Tuđman) pokušati stvarati bolju i perspektivniju, pravedniju i ljudskiju hrvatsku budućnost.

Jedini realni put prema istinskoj lustraciji vodi kroz izborne procese

Uzmimo za konkretan primjer ovogodišnje predsjedničke izbore. Sva dosad isklicana imena možebitnih kandidata bila su u strukturama raznih grana vlasti ili na visokim pozicijama moći ili bez stvarne podloge i nedvojbene kvalitete promovirani u medijima. To su, dosad, „istaknuti pojedinci“: Zoran Milanović, Ivo Josipović, Dalija Orešković, Kolinda Grabar-Kitarović, Mislav Kolakušić i Tomislav Karamarko. Sa stajališta lustracije bolesnoga društva, takvi u načelu nisu preporučljivi za ozdravljenje toga istog društva kojega su prethodno bili protagonisti. Isto tako, nisu preporučljivi ni „mladi lavovi“, karijeristi ispali iz stranačkih inkubatora, pomoću kojih oni isti stariji žele konzervirati status quo stvarajući privid da će s ovima doći do velikih promjena i stvarne smjene generacija. Jedini pouzdan lustracijski savjet biračima svih opcija i pripadnosti jest: Ne zaokružujte nikoga od takvih, odozgo stvaranih! Zaokružite, ili – još bolje – pronađite, provjerite i kandidirajte nekoga tko dosad nije sudjelovao u javnom igrokazu. To je jedini način da se izađe iz začaranog kruga u kojem više od dva desetljeća nacija sama sebi grize rep.

Dovoljno je da kandidat za predsjednika Republike bude domoljub i lojalan svojoj državi, razborit i obrazovan, čestit i častan, te da poznaje i razumije ovo naše nimalo jednostavno i nimalo bezopasno stanje uzurpirane vlasti i moći. A ponajprije je preduvjet to da kandidat nije dosad bio umrežen u strukture: 1. provedbe lustracije samo na riječima ili samo prema „njihovima“, 2. džepnoga oporbenjaštva i 3. transformiranoga jednopartijskog sustava. To je, za početak, prava realna i smislena „lustracija“ i izlazak iz podupirateljskoga kruga struktura grijeha i biranja „manjeg zla“. Obećanja nekih o provedbi sustavne lustracije samo su jeftina demagoška zavaravanja. Jedini realni put prema istinskom ozdravljenju jest izborni proces i biranje na svim idućim izborima onih kandidata koji udovoljavaju kriterijima sukladnima načelu lustracije. Koja nije i ne smije biti ideološka, nego kakovosna(kvalitativna) kategorija. Zato što „ispravna“ ideološka pripadnost može skrivati iskvarene karaktere (značaje), a i „neispravna“ ideološka pripadnost može skrivati neiskvarene karaktere. Za konkretne pak osobe na položajima upravo su njihovi karakteri bitni. To je jedino pouzdano što možemo zaključiti iz dosadašnjeg iskustva, od Ante Starčevića do Franje Tuđmana, i od Franje Tuđmana pa do… ovih današnjih.

Poticajna skupina Pokreta za hrvatsku budućnost

Komentari