Dan kad bi se trebali sjećati i svih majki i žena stradalih u Domovinskom ratu
U zadnje vrijeme sa svih se strana, a poglavito u prigodi obilježavanja 8. ožujka – Dana žena, raspravlja o položaju žena i u Hrvatskoj. S tim u svezi svašta se može čuti, iako najviše prevladava pitanje: što bismo mogli i trebali učiniti da žene budu zastupljenije u politici, poduzetništvu, upravljačkim strukturama i tome slično, odnosno bore li se žene dovoljno za promjene svog društvenog statusa?
Međutim, gotovo nitko ne govori i ne pita: jesmo li se dovoljno odužili svim majkama i ženama koje su sudjelovale u svetom hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu?
Tko će i hoće li na taj dan stradalim Junakinjama Domovinskog rata barem zapaliti svijeću, ako ništa drugo?
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) svake godine, pa tako i ove i na ovaj će se način prisjetiti 127 žena koje su ubijene u Domovinskome ratu
U spomen na njihovu žrtvu, zapalit će svijeće podno Spomen križa „Bili su prvi kad je trebalo“ na koprivničkom Gradskom groblju – da se ne zaborave.
Naime, žalosno je i jadno da se više malo tko i sjeća tih žena, majki i kćeri koje su srpski i ini agresori ubijali i masakrirali na najgore moguće načine.
U ratu za obranu Hrvatske sudjelovalo je 23.080 žena, od kojih su njih čak 1113 ostale trajni ratni invalidi.
Stoga, kad se obilježava ovaj dan, osobito nekakvim „noćnim marševima“ i drugim akcijama, ne bi se smjelo dogoditi da se ne prisjetimo i ovih hrvatskih mučenica, baš kao i na tisuće hrvatskih žena-majki koje su umrle od tuge za svojim najbližima, koji su dali svoje živote za suvremenu, slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku.
Predlagali smo i opet to činimo da se u Hrvatskoj, sada već 27 godina od početka srpske agresije, podigne i spomenik “Hrvatskim majkama”, ali i da u svakom većem gradu po njima nose imena ulice ili trgovi, kao što recimo u Zagrebu tek jedan mali trg nosi ime po Nevenki Topalušić (1954.-2014.), heroini Domovinskog rata.
Nakon II. svjetskog rata po ubijenim ženama, partizani su nazivali i razne tvornice i kulturne ustanove, (recimo po Nadi Dimić zvala se i tvornica donjeg rublja!), a gdje danas u Hrvatskoj postoji nešto takvoga kad je riječ o ubijenim ženama za slobodu Hrvatske?
Je li se tko uopće zapitao: kakav bi uopće bio položaj žena u društvu da nije bilo i njihove žrtve u Domovinskome ratu?
Stoga nas iznimno čudi da se govori o svemu, a najmanje o njihovoj žrtvi i neizmjernoj ljubavi za hrvatsku Domovinu.
Eto, hrvatske majke nemaju ni Spomen dan (i to smo predlagali, ali su u Hrvatskom saboru odbili).
Ne, to nije normalno.
Ali, kako bilo da bilo, svim ženama i majkama, a poglavito hrvatskim braniteljicama, sretan – Dan žena!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
