TwitterFacebookPinterestGoogle+

Otac Jozo Milanović: Umjesto okrenutosti prema Bogu, postoji opasnost da svećenik bude okrenut prema sebi

  • Written by:

„Svećenik u liturgijskom slavlju: službenik, ne vlasnik; slavitelj, ne stvaratelj“ tema je svećeničke rekolekcije zadarskog prezbiterija održane u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. O toj temi izlagao je o. Jozo Milanović, monah benediktinskog samostana na Ćokovcu.

U izlaganju je o. Jozo, temeljem i crkvenih dokumenata, govorio o služenju svećenika u liturgijskom prostoru, liturgijskom vremenu, liturgiji Riječi, euharistijskoj liturgiji i liturgijskom pjevanju. „Bog je glavni, a u liturgiji slavimo glavni događaj našega spasenja. No, umjesto glavne okrenutosti prema Bogu, postoji opasnost da svećenik bude okrenut prema sebi i ‘namještanja’ da narod bude okrenut prema njemu. U tom slučaju, svećenik može izokrenuti svoje svećeničko služenje“ upozorio je o. Jozo, dodavši kako se često obred podređuje potrebama tehnike (mikrofoni), estetike (cvijeće), snimanja…

Prema koncilskoj Konstituciji o svetoj liturgiji (Sacrosanctum concilium 7., 10. i 22.), „liturgija je vršenje svećeničke službe Isusa Krista… Vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve, ujedno i vrelo iz kojega struji sva njena snaga… Ambijent u kojem svećenik treba biti osobito svjestan da je služitelj, tj. sluga i da mora vjerno slušati Crkvu. Zato svećenik u liturgiju neće ništa po svome nahođenju dodavati, oduzimati ili mijenjati“. U tom smislu, o. Jozo je upozorio: „Kad svećenik nije poslušan odredbama Crkve, onda se opslužuje jedno nepisano pravilo: Obred se vrši prema propisima Crkve, ako župnik nije drukčije odredio“.

Predavač je podsjetio na misao umirovljenog pape Benedikta XVI. iz njegove knjige ‘Slavlje vjere’: „Liturgija je jamac prave slobode vjernika: samo tako ostaje zajamčeno da oni nisu prepušteni nikakvim iznašašćima nekog pojedinca ili skupine, nego da se susreću s onim što obvezuje i župnika, i biskupa i papu, što svima njima daje prostor slobode za uvijek osobno usvajanje otajstva koje je namijenjeno svima“.

Govoreći o liturgijskom prostoru, o. Jozo je rekao da Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, po pitanju okrenutosti svećenika i mogućnosti slavljenja euharistije na „starom oltaru“, versus absidem/orientem, (prema istoku/apsidi), smatra da „ne treba shvatiti kao obvezatnu“ uredbu Rimskog misala, 299.: „Oltar gdje god je to moguće, neka se gradi odvojeno od zida da se može lako obići i na njemu slaviti licem prema narodu (versus populum). Može se slaviti i versus orientem/absidem, ako bi to tražila topografija mjesta, prostor u prezbiteriju, postojeći oltar velike umjetničke vrijednosti, navezanost zajednice na takvu crkvu, itd. No, slavlje je uvijek versus Deum – prema Bogu. Ukrutiti se i ‘apsolutizirati’ jedan položaj moglo bi dovesti do odbacivanja nekih vidova istine koji zaslužuju poštovanje i prihvaćanje“.

„Najvažnije je da svećenik bude okrenut prema Bogu. U liturgiji Riječi, redovito je okrenut prema narodu. Ali, u euharistijskoj liturgiji, može biti okrenut prema istoku – kako je odgovorila Kongregacija 2000. g. No, najgore je da svećenik bude okrenut prema sebi. Naime, tada se, umjesto slavljenja Kristovog križnog puta, službenik vrti oko sebe u svom kružnom putu, jer je stavio sebe u središte“ upozorio je o. Jozo. Pritom je podsjetio i na Opću uredbu Rimskog misala, 303.: „U novim crkvama koje se grade, bolje je da se postavi samo jedan oltar, koji će u zajednici vjernika biti znak jednoga Krista i jedne euharistije Crkve… U već izgrađenim crkvama, da se pozornost vjernika ne odvraća od novog oltara, postojeći oltar neka se posebno ne urešava“. Jer, u tom slučaju, moglo bi se dogoditi da se „neki okreću prema cvijeću na ‘starom’ oltaru, a ne prema oltaru na kojem se slavi misa“, upozorio je o. Jozo. Istaknuo je i da na oltaru smije stajati samo što je potrebno za misu. Na oltaru ne bi trebalo biti upisivanja, potpisivanja, ‘skladištenja’…

„Kršćanska liturgija, euharistija, po svojoj biti je slavljenje uskrsnuća, Mysterium Paschae. Kao takva, ona u sebi nosi tajnu križa koja je nutarnja pretpostavka uskrsnuća“ naveo je o. Jozo riječi Benedikta XVI. Podsjetio je da u korizmi „radosno čekamo vazmene blagdane“ i naveo misao pape Franje: „Ima kršćana čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa“. Slično naglašava sv. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Dan Gospodnji: „U tjednom tijeku i ritmu vremena nedjelja priziva dan Kristova uskrsnuća. Ona je tjedni Vazam, dan u kojemu se slavi Kristova pobjeda nad grijehom i smrću, dovršenje u Kristu prvog stvaranja i početak novog stvaranja“.

„Naravno da je lijepo slaviti svetu misu i na Dan općine, Dan grada, uz obilježavanje domovinskih pobjeda. Međutim, uvijek treba paziti da u slavlju bude glavna Kristova vazmena pobjeda. Jer, nitko kao Gospodin ne može blagosloviti narod, grad, županiju. U bljesku Kristovog Vazma najbolje će zablistati i ispravno biti vrednovana i svaka naša pobjeda. Da ne bi ljudska pobjeda, zasjenila Kristovu pobjedu“ naglasio je o. Jozo.

Govoreći o liturgiji Riječi, predavač je citirao uredbu Rimskog misala, 65.: „Homilija je dio liturgije i vrlo se preporučuje; potrebna je kao hrana kršćanskomu životu. Ona treba tumačiti neki vidik čitanja Svetoga pisma ili neki drugi tekst iz ordinarija ili proprija mise dana, vodeći računa o otajstvu koje se slavi ili o posebnim potrebama slušača“. Podsjetio je na misao pape Franje iz ‘Evangelii gaudium’, 135.: „Homilija je kamen kušnje na temelju kojega se ocjenjuje blizina i sposobnost susreta pastira sa svojim narodom. Znamo, naime, da joj vjernici pridaju veliku važnost. I oni, kao i sami zaređeni službenici, puno puta trpe zbog propovijedi: prvi zato što ih moraju slušati, a drugi zato što moraju propovijedati. Žalosno je što je tomu tako“.

Papa Franjo nadalje kaže da propovijed, kada se događa u kontekstu liturgije, „postaje dio prinosa koji se predaje Ocu i posredovanje milosti koju Krist izlijeva u slavlju. Sâm taj kontekst zahtijeva da propovijed usmjerava okupljenu zajednicu, kao i samog propovjednika, prema zajedništvu s Kristom u euharistiji, koje preobražava život. To pak zahtijeva da propovjednikova riječ ne zauzima prevelik prostor i da bude odmjerena, tako da u središtu pozornosti više bude Gospodin nego službenik“.

U tom smislu, o. Jozo ukazao je na neke pristupe koje bi u praksi trebalo mijenjati. Naime, neispravan je stav svećenika: „Za homiliju imam vremena, a za ostalo – ako ostane“. Stoga je o. Jozo ponovio pitanje don Alojzija Bavčevića: „Slavi li se misa s propovijedi ili propovijed s misom?“.

Također, o. Jozo je ukazao na opasnost da u homiliji svećenik lako postaje gospodar, okrenut sebi. Stoga je važno razlikovati propovijedanje od pripovijedanja. „Pripovijedanje je pričanje priče koju pripovjedač ne mora osobno proživjeti. Propovijedanje je prenošenje onoga što je prošlo kroz život propovjednika. Jer, prije nego Evanđelje propovijedamo drugima, sami bismo ga trebali živjeti“ poručio je o. Jozo.

Na rekolekciji je izlagao i mr. don Dario Tičić o temi ‘Svećenik liturg i djelitelj svetih tajni’.

Izvor: MISIJA / INES GRBIĆ / ZADARSKA NADBISKUPIJA

Komentari