TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: U svemu vidjeti poziv na obraćenje

  • Written by:

(3. korizmena nedjelja C)

Evanđelje koje čitamo ove, treće korizmene nedjelje obrađuje zacijelo najteže i najmučnije pitanje s kojim se mi ljudi susrećemo u životnoj zbilji. Stradavanja nevinih, zla sudbina, nekažnjeni zločini, prevladavanje zla, nepravde i nasilja nad pravdom i dobrotom, sve nas to ostavlja nemoćne i u mučnoj nevjerici. Zašto to Bog dopušta? Kako sve to povezati s Božjom pravdom i ljubavlju?

Pokolj Galilejaca, kojeg su počinili Pilatovi vojnici, i to u Hramu u vrijeme obrednog žrtvovanja duboko je potresao Židove. Doživjeli su to kao najveće moguće poniženje. Pitaju Isusa za njegov stav. Jedno razmišljanje, tada vrlo rašireno u religijskim razmišljanjima, držalo je da je svaka nesreća koju netko pretrpi kazna za njegove grijehe, znane i neznane, ili eventualno za grijehe nekoga od njegovih najbližih. Roditelja, na primjer (v. Iv 9,12). Galilejce je prema tome stigla zaslužena Božja kazna.

Drugi su očekivali od njega osudu Pilata i Rimljana. Tako brutalan čin zahtjeva jednak protučin koji bi uspostavio pravednost. Uzeti pravdu u svoje ruke, to je ono što nam se svima nameće kao rješenje.

Isusov stav je na prvi dojam vrlo neobičan. On odbija osuditi bilo Galilejce bilo Pilata već poziva na obraćenje. Gledati na smrt Galilejaca kao na poziv da se njihovim krvnicima uzvrati istom mjerom znači još više raspiriti zlo od kojeg na kraju svi propadaju. Zlo se ne može svladati zlom već samo božanskom dobrotom. Samo dobrota uklanja zlo u korijenu. A dobrota od nas traži prije svega vlastito obraćenje. Vlastito opredjeljenje za istu. Zato se ovakav čin može pravo iščitati samo kroz poziv na obraćenje i pouzdavanje u Boga.

Da bi bolje pojasnio svoj stav Isus navodi jedan drugi tragičan događaj, u kojem, za razliku od prvog, nema zlih počinitelja već samo žrtve. Osamnaest ljudi je poginulo kada se na njih srušila kula u Siloamu. Isus tvrdi da njihova smrt nije nikakva Božja kazna za njihove grijehe. Ni oni ni krvavo pobijeni Galilejci nisu stradali zato što su bili grješniji od drugih. Zato je potpuno krivo gledati na nesreću i smrt ljudi kroz prizmu njihovih grijeha. Nesreće nas ovdje na zemlji ne pogađaju niti mimoilaze po našim osobnim zaslugama. Naprotiv, na sve takve događaje trebamo gledati kroz prizmu vlastitih grijeha. Činjenica da ovdje na zemlji lako možemo postati žrtve teške nepravde ili tragične nesreće, da zapravo ne možemo proniknuti potpuno u smisao sreća i nesreća koje nam se u životu događaju, treba nam biti poticaj da se još više pouzdamo u Božje milosrđe i da nas ono potakne na ozbiljno obraćenje. Božje milosrđe je jedina čvrsta točka na kojoj možemo i trebamo graditi svoj pogled na sebe i sve oko sebe.

Svoju pouku Isus zaključuje prispodobom o suhoj smokvi. Smokva je bila simbol plodna i bogata života. Simbolički također predstavlja Božji narod Izrael koji je pozvan da u vjernosti Bogu živi i donosi dobre plodove. U tom smislu predstavlja i svakoga od nas. Da bismo obilovali životom trebamo se baviti sobom i plodovima koje sami donosimo. Trebamo se usredotočiti na sebe i svoja djela. Samo oni koji su iznutra preobraženi božanskom dobrotom mogu istu donositi svijetu.

Vinogradarevo četverogodišnje čekanje da smokva urodi plodom označava Božju strpljivost s ljudima. Bog nikoga, pa ni najokorjelije grješnike, ne želi kazniti za njihove grijehe i neplodnost pa da propadnu već potaknuti na obraćenje i dobrotu. U ovome prepoznajemo milosno vrijeme korizme koje nam Bog daje i u njemu sve potrebne milosti radi našega obraćenja i spasenja.

Don Marinko Mlakić

Komentari