TwitterFacebookPinterestGoogle+

Jure (Đorđe) Miliša i mit o Jasenovcu

Kada jugoslavenski i hrvatski (antihrvatski) istoričari pišu i govori o Jasenovcu kao izvor navode i knjigu Jure (Đorđe) Miliše U mučilištu-paklu Jasenovac“. Zahvaljujući Nakladi P.I.P. Pavičić 2011. godine je tiskan vjeran pretisak zabranjenog izdanja knjige Jure (Đorđe) Miliše „U mučilištu-paklu Jasenovac“ pa danas možemo doći do izvornog teksta bolesnika i patološkog lažova Miliše.

Na korici knjige piše: „Knjiga se preporučuje samo čitatelju jakih živaca“. Zaista treba imati jake živce za čitanje tog smeća.

Tko je Jure (Đorđe) Miliša?

O Miliši je pisao Slobodan Kljakić u listu Politikin Svet

Jure Miliša je rođen u Drnišu 1896. godine. Priključio se ORJUNA-i (Organizacija jugoslavenskih nacionalista, ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija osnovana s ciljem zaštite unitarističke Jugoslavije) i promijenio ime u Đorđe! Bio je novinar prije Drugog svjetskog rata, 1925. godine radio je kao urednik sarajevskog lista Novi čovjek (glasilo Prosvjetno-etičkog pokreta). Surađivao je s više listova i mnogo putovao u inozemstvo (nema navoda tko mu je plaćao putovanja. Je li putovao ili laže ni to nije jasno.). U zagrebačkim Novostima je od 1926. godine do početka rata uređivao privredne rublike. Uhićen od strane policije NDH, bio je u bolnici (TBC?) a nakon toga u zatvoru na Savskoj cesti. Odveden u Jasenovac 3. prosinca 1941. godine. U Jasenovcu je bio samo 33 dana, nakon toga premješten u Staru Gradišku. Iz logora Stara Gradiška je otpušten krajem 1943. godine (nema datuma otpusta). Nema podataka što je radio nakon otpuštanja iz logora do 1948. godine. Zaposlio se u Vjesniku 1. ožujka 1948. godine. Umirovljen je 31. svibnja 1953. godine. Radio je kao lektor i korektor. Umro je 19. rujna 1973. godine u Zagrebu.

Knjigu „U mučilištu-paklu Jasenovac“ Đorđe Miliša je objavio 1945. godine u vlastitoj nakladi!? Knjiga je zabranjena i spaljena (neki primjerci su ostali) 1946. godine. Budući da se djelovi knjige nisu potpuno uklapali u komunističko-četnički mit o Jasenovcu bila ja sudski zabranjena i spaljena. Knjiga je zabranjena Rješenjem od 6. veljače 1946. godine. Komunističke vlasti su knjigu zabranile jer je Miliša navodno dao „blagu“ sliku o logoru Jasenovac (Ljubo Boban, Kontraverze iz povijesti Jugoslavije sv. 3. str. 327-328.). Navodno je rješenje o zabrani dobio u hotelu Eksplanada u Zagrebu, gdje je stanovao!? Kao razlog zabrane je bilo navedeno: „širenje lažnih vijesti koji ugrožavaju narodne interese te vrše tešku povredu morala i poticanja kriminala“. Miliša je pisao o kulturnom i prosvjetnom radu u logoru, o razonodi (igranje nogometa) str. 216. – 217. a to se nije uklapalo u komunističko-četnički mit o Jasenovcu.

Drugi vjerojatniji (stvarni) razlog za zabranu i spaljivanje knjige je Milišin navod (str. 243.-244.) o bombardiranju i rušenju Jasenovca (29. i 30. ožujka 1945. godine) od strane saveznika i Jugoslavenske armije a ne od ustaša.

Miliša navodi slijedeće, str. 244.: Sve važnije zgrade pakla bile su srušene. Nije se radilo. Rad se posve prekinuo…“ malo dalje piše: Nije se radilo uopće. Srušene su sve industrijske zgrade….“.  Dakle, logor su srušili saveznički i partizanski avioni a ne ustaše kako komunističko-četnički istoričari tvrde.

Za zabranu su zaslužni pukovnik Jefto Šašić, načelnik III. Protuobavještajnog odjela vojne OZNA-e, i Pave (Pajo) Gregorić (jedan od osnivača KPJ-a, član CK KPH, prvoborac NOB-a). Pukovnik je imao zadatak da bombardiranje Jasenovca od strane Jugoslavenske vojske ostane tajna a Pajo Gregorić je bio za zabranu zbog opisa ponašanja drugarice Marine Gregorić za vrijeme dok je bila logorašica u logoru (str. 199. – 200.). Miliša je ostao živ jer je intervenirao Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije. Za pretpostaviti je da je sve planski odrađeno i da je Miliša odradio zadatak (lažno svjedočanstvo o logoru Jasenovac) koji je dobio od UDBA-e. Međutim, nije zadatak izvršio kako su naredbodavci željeli.

Osvrt na knjigu.

Uhapšen 21. travnja 1941. (str. 19.) po njegovom sećanju. Maltretiran i odnesen u bolnicu! Čudo neviđeno, krvoločne ustaše ga odnijele u bolnicu! Navodi da cijeli Zagreb bruji o njegovu hapšenju, kako on zna da cijeli Zagreb bruji?

Prije nego li je došao u logor on se sjeća logora i opisuje njegove strahote.  str. 48-55!? Piše o drugim logorima, u kojima nije bio, ali se seća logora „Danica“, Kerestinac?

Miliša sve zna i o svemu piše:

Miliša piše o zapovjednicima logora Jasenovac, str. 65. – 77., (Luburić, Matković, Miloš, Majstorović i drugi) kao da je svaki dan s njima doručkovao, pio kavu i igrao šah (piše o hijerarhiji pakla str. 63. -64. Na stranici 95. piše da je Luburić bio u Zagrebu i da je dirigira logorima (dakle, nije igrao šah s Milišom u Jasenovcu)! Miliša negira samog sebe, piše o logoru Jasenovac tijekom 4 godine a u logoru Jasenovac je bio samo 33 (trideset tri) dana, („Svejedno, u paklu Jasenovca, umirao sam, a ne živio, 33 dana, koliko sam tu proveo….“ Str. 163.) O Jasenovcu str. 59 – 164. 238 – 250 (likvidacija Jasenovca).

 

Str. 78. U logoru II Jasenovac, udaljeno  otprilike 6 km od ciglane, bilo je najviše 2.500 Židova. Pitanje: Kako on zna broj logoraša i njihovu sudbinu?

Str. 82. – 94.  Život i rad u ponoru. Piše o radnom logoru, gladi i iscrpljenosti. Miliša sve zna: zna koliko je bilo zatvorenika, što su radili, kako su ih ubijali a da uopće nije bio u logoru. Miliša zna gdje su odvedeni i kakva im je sudbina bila, jer on je stalno bio kada se klalo!?? Na jednom mjestu piše da se zatočenici spavali na otvorenom! (To samo idiot može napisati jer bi svi pomrli od studeni.)

Budući da Miliša nije bio zapovjednik logora, da je u logoru Jasenovac bio samo 33 dana njegova svjedočanstva i sjećanja su laži i izmišljotine?

Zna on sve logornike u Jasenovcu, sve logornike u Staroj Gradiški, logornike Ka nastambe Str. 214-215.) i to sve po sjećanju.

Piše „Moj novi život“ str. 220- -222. Čime je on zaslužio novi život kod krvoločnih koljača (kako ih opisuje). Znači sam sebe demantira.

Napustio je logor krajem 1943. godine a zna za likvidacije 20. septembra 1944. godine (str. 226.) pa ih opisuje u detalje.

Likvidacija Stare Gradiške str. 230-232.  On je u Zagrebu a opisuje likvidaciju logora Stara Gradiška pa piše što je bilo od 7 do 17. aprila, što je bilo 23. aprila a što 24. aprila 1945. godine.

Miliša zna imenom i prezimenom tko se spasio iz kožare, njih osam str. 237.

Zna on tko je oslobodio Jasenovac, IV brigada XXI Srpska divizija, zna on da su komandanti bili: brigade major Stevo Adamović a divizije pukovnik Vlado Bajić str. 282. Sve Miliša zna (iako je u nekoj rupi u Zagrebu) Zna on gdje su bili topovi, njemačke -okupatorske bitnice. Svega se on sjeća, pisao je po svom sjećanju!?

Dok je bio u bolnici u Zagrebu ili u zatvoru na Savskoj cesti Miliša svjedoči slijedeće: „Svi politički osuđenici-robijaši iz kazniona Stara Gradiška i Zenica, prebačeni su u Kaznionu Sremsku Mitrovicu 13. novembra 1941. godine, i tu je odmah jedan veći dio likvidiran…“ (str. 284.)

Miliša na str. 286. piše: „Na taj je način bilo skupljeno ispod Kozare oko 100.000 srpske djece, nad kojom su vršena nezapamćena zvjerstva“…Ovu laž može napisati samo patološki lažov Miliša koji je pouzdan izvor za jugoslavenske istoričare.

Budući da je bio samo 33 dana u logoru Jasenovac nije mogao znati što se tamo događalo pa su njegova sećanja konstrukcije UDBA-e koja mu je dala zadatak da ih napiše ali nije zadatak ispunio na zadovoljavajući način pa je smeće od svjedočanstva zabranjeno.

Piše da je logor Jasenovac postojao u augustu 1941. godine (on je bio u Zagrebu a ne u Jasenovcu) što je netočno jer je logor otvoren u studenom 1941. godine, str. 57.  On zna i koliko je zatvorenika bilo u logoru i koje su nacionalnosti, (str. 57.).

Miliša je 7 siječnja 1942. godine prebačen u logor Stara Gradiška (str. 163.) gdje je bio do pred kraj 1943. godine kada je pušten na slobodu. O logoru Stara Gradiška (str. 165. – 237.) piše do njegova oslobađanja (1945. godine) bez obzira što je logor napustio na kraju 1943. godine. Prešućuje svoje puštanje na slobodu, ali o njemu govore drugi logoraši:

U knjizi povjesničara Ljube Bobana (Kontraverze , svezak 3) na strani 323. je svjedočanstvo logoraša Dragana Rolera (Vjesnik, br. 294. 3. IV 1946. str.4.) koji je napisao: „… da on nema prava da govori ispred svih živih i mrtvih logoraša“,

„Miliša je u logoru stalno bio u dobrim odnosima sa ustašama. Nakon svog ozdravljenja postavljen je za grupnika (nadzornika krpara). Na tom poslu gonio je ostale logoraše na rad…“ (Boban, str. 324.)

„Koncem 1943. godine krvnik Pavelić je amnestirao pjesnika Juru Milišu i on je otišao s četiri puna kofera robe i odijela na slobodu u Zagreb..“(Boban, str. 326.) Ovaj podatak je Miliša zatajio! Nije zaboravio jer on se svega dobro sjeća već je bjednik prešutio.

„Knjiga Đorđe Miliše „Jasenovac“ od početka do kraja vrvi iskrivljavanjima činjenica. Laži koje se navode pod krinkom istine, treba najoštrije razgoliti i osuditi. Navedena knjiga Đorđe Miliše, puna bljutavih, lažnih i loše stiliziranih fraza, ne može biti ni umjetnički ni dokumentarni prilog novom književnom i kulturnom stvaranju“. (Boban, str. 326.

Jasenovac je bio prvenstveno radni i sabirni logor o čemu svjedoče i bivši zatvorenici (Miliša, Riffer) o čemu postoje pisani dokumenti pa su tvrdnje komunističko-četničkih istoričara o masovnim zločinima netočne. To što i Miliša i Riffer navode brojke od 700.000 i 800.000 su proizvod komunističko-četničke propagande jer oni to nisu mogli znati.

Na stranici 60 piše: „Klalo se stalno, a najviše u jesen 1944. godine, kad je započela konačna likvidacija svih zatočenika“ On tada nije bio u logoru već u Zagrebu ali on se seća klanja. Bolesnik!

Zna Miliša sve o ženskom logoru u Staroj Gradiški, str. 177. i o dječjem logoru, str. 180. Nevjerojatno je kako on zna točan broj žena i djece, gdje su poslan i kako su umorene. To je izvor srbijanskih i komunističkih istoričara.

Miliša po sjećanju navodi kako su u noći 10. na 11. novembra 1941. godine uhićeni masoni u Zagrebu i otpremljeni u Kaznionu Staru Gradišku 13. novembra. On ih navodi poimence, njih 37 po sjećanju! (str. 183. – 185.)

O ekonomiji , str. 181. Miloš kao nadglednik logora sve zna, navodi ekonomije i broj zatočenika na tim ekonomijama! Drug Miliša to piše po sećanju!

Moj novi život str. 220. Krvoločne ustaše  str. 220. pokazuje svoje ulizivanj a na str. 221. kako je imao papir, olovku i mogao pisati svoje škrabarije.. Miloš je ima poseban status u logoru str. 222.  postao je kulturno-prosvjetni šef  za priredbu itd,. 222

Iz njegovih prikaza se može zaključiti da je bio podatan, da se ulizivao vjerojatno je bjednik i cinkario. Čudno je da su mu krvoločne ustaše dale prostor za pisanje…str. 222.“Predavajući mu je, ujedno sam iznio, da bih želio pisati jedan roman, čisto beletristički bez imalo politike, pa ako je moguće, da mi odobri jednu malu sobicu, u kojoj bih mogao nesmetano da radim. Smjesta je udovokljio mojoj molbi“

Pitanje obima zločina u logorima, broja žrtava i načina stradanja zatočenika su krajnje nepouzdani. Po navodima Miliše on je uvijek bio prisutan kada su ustaše pravile zločine što je nemoguće pa se radi o bolesnoj mašti i patološkoj mržnji Miliše.

Logor su srušili saveznici i partizani a ne ustaše ali je pitanje kako to Miliša zna.

Bombardiranje logora Jasenovac, 29. i 30. marta 1945.godine, str. 243. „ kada se o podne  (29. i 30. ožujka 1945.), točno u 12 sati, pojaviše dva aviona, kružeći nad paklom“

„Otpopodne, točno u 3 sata, nad paklom ponovo dva aviona, još napadnije kružeći kao znak da se zatočenici razbježe. Spustivši se točno na određena mjesata precizno izvrše zadatak. Prva je bomba pala na lončaru (tvornica lanaca) i srušila je str. 243.

Piše o posljednjim likvidacijama a nije u logoru! Str. 226., piše o pobuni u logoru str. 234. a on je u Zagrebu.

Na str. 114. piše Gubitak pamćenja „Svi bez razlike zatočenici: stari – mladi, muško – žensko, izgubili bi pamćenje osam do najviše petnaest dana iza ulaska u logor“….Budući da je Miliša izgubio pamćenje kasnije je pisao što su mu rekli.  

U knjizi Milka Riffera (Grad mrtvih, Jasenovac 1943.) autor je napisao: „Jer, u plodnoj toj zemlji leži preko 800.000 leševa nevinih žrtava, koje su položile svoje živote umirući kao stoka, vezanih ruku. Većinom udarcem željeznog malja po glavi ili živi spaljeni u kružnim pećima ciglane, dok su samo rijetki doživjeli čast da budu nožem zaklani poput ovaca, a samo izuzetno mogli su se robijaši toga pakla na zemlji pohvaliti smrtonosnim metkom iz ustaškog pištolja.“

Riffer je bio u logoru od listopada 1942. do listopada 1943. godine (u mirnijem vremenu kada su zločini bili mnogo rjeđi) pa se postavlja pitanje kako je došao do brojke od 800.000 nevinih žrtava? I njegova knjiga je pisana po diktatu vladajućih!

Istinu o logoru Jasenovac ne možemo saznati iz svjedočanstava koja su objavljena u komunističkoj Jugoslaviji jer su tendiciozna, lažna puna pretjerivanja i mržnje a Milišina knjiga je očiti primjer. Nema opravdanja za zločine u doba NDH ali nitko nema pravo (ni Srbi, ni Židovi, ni komunisti , ni četnici) širiti laži o broju žrtava koje se kreću: od 2.500 do 1,400.000 (neki srbijanski istoričari). Radi se o komunističko-četničkoj propagandi koja nema veze s činjeničnim stanjem. Istraživanja i dokumenti pokazuju da je komunističko-četnička propaganda uvećala broj žrtava od 10 do 300 puta. Komunističko-četnička vlast je sve kontrolirala od 1945. godine i ništa se nije moglo javno objaviti bez dopuštenja vlasti. Pisati istinu nije bilo moguće jer bi pisac žurno bio osuđen i strpan u logor ili streljan kao neprijatelj naroda.

Njegova knjiga je jedna od stotina knjiga koje šire laži o Jasenovcu, šire mržnju. Knjiga Đorđe Miliše nije vlastito svjedočanstvo o logoru Jasenovac već je niz komunističko-četničkih laži. Miliša iznosi niz podataka o kojima nije mogao ništa znati bez UDBE, OZNE pa je očito da je on službama poslužio za stvaranje Jasenovačkog mita u koji vjeruju Ivo i Slavko, Hrvoje, Tvrtko, Nataša, i ostala bratija.

Miliša je smeće od sjećanja napisao za dva mjeseca neumornog rada (Opaska 319-320) str. 320: „Naglasiti mi je, da nisam raspolagao nikakvim predbilješkama. To nisam ni mogao imati. Sve je iz glave i njena pamćenja, koje se na slobodi pomalo vraća..“

Obavješteni Miliša 1945. godine zna broj žrtava u Majdanpeku 1,650.000 , u Jasenovcu 700.000 i mnogo više kako navodi, str. 281.

Boban na str. 327. i 328. donosi rješenje o zabrani knjige. Milišina knjiga je zabranjena prvenstveno zbog toga jer se nije uklapala u jasenovački mit kojeg je Srpska pravoslavna crkva počela stvarati prije nego li je logor Jasenovac uopće otvoren (Memorandum Srpske pravoslavne crkve njemačkim zapovjednicima za Srbiju, 9. srpnja 1941. godine, a drugi u kolovozu 1941. godine. (Tuđman, Bespuća str. 80.). Već u rujnu 1941. godine je Srpska pravoslavna crkva baratala s brojkom od 350.000 do 500.000 ubijenih Srba (Tuđman, Bespuća str. 83).

Miliša, str. 246. „19. aprila ponovo se vratio Luburić i koljačima bijesno naredio: „Hoću da je za tri dana logor prazan“ Miliša je u nekoj rupi u Zagrebu i on citira riječi Luburića. Bravo za istoričare: Slavka, Ivu, Natašu i ostale istoričare!

Patološki lažov koji sebe bjednika prikazuje kao važnu ličnost.

Milišina knjiga kao i Rifferova potvrđuju da su Jasenovac i Stara Gradiška bili radni i sabirni logori u kojima je bilo i kulturnih i rekreativnih aktivnosti pored prisilnog rada. Logor je bio i sabirni i u njemu su se dogodili zločini to je neosporno ali Milišin prikaz nije pouzdan jer se kroz njegov prikaz iskaljuje patološka mržnja koja iskrivljuje realnost te komunističko-četnička propaganda o zločinima. Budući da je siroti Miliša izgubio pamćenje usljed neishranjenosti (str. 114.) kako mu se to pamćenje naglo vratilo 1945. godine.

Vjerojatno je da je Miliša, kao bivši logoraš, dobio zadatak da opiše strahote Jasenovca, da je dobio niz podataka (imena logornika, zapovjednika), dobio brojke (žrtve u Majdanpeku i broj žrtava u Jasenovcu) i trebao napisati „svoja sjećanja“. Zadatak nije dobro napravio pa je knjiga privremeno zabranjena (navodno i spaljena) ali je kasnije postala dokaz o zločinima u Jasenovcu.

Milišino svjedočanstvo je propagandno smeće koje služi stvaranju komunističko-četničkog mita o Jasenovcu. Ozbiljan povjesničar, historičan, se ne će pozivati na njegove laži.

Izvori:

Miliša, Đorđe. U mučilištu-paklu Jasenovac, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 2011.

Boban, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (sv. 3.), Školska knjiga .Stvarnost, Zagreb 1990. (str. 315.- 328.)

Tuđman Franjo, Bespuća povijesne zbiljnosti, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1989.

Dr. Marko Jukić

Komentari