TwitterFacebookPinterestGoogle+

13. travnja – 90. obljetnica smrti majke sv. Ivana Pavla II.: ‘Na bijelom tvom grobu cvatu bijeli cvjetovi života’

  • Written by:

Emilia Kaczorowska, majka Svetog Oca Ivana Pavla II. preminula je 13. travnja 1929. u dobi od 45 godina kada je mladi Karol Józef Wojtyła imao samo osam godina.

Neprežaljeni gubitak majke opisao je u pjesmi, a jednom se povjerio svojem prijatelju, francuskom novinaru, André Frossardu: “Smrt moje majke uvijek je duboko urezana u moje sjećanje“.

Autor teksta o roditeljima pape Ivana Pavla II. je Renzo Allegri, a na hrvatski ga je preveo fra Josip Marcelić.

Karol : Lipnik , 18. srpnja 1879 – 18 veljače 1941
Emilia : 26 ožujka 1884, – 13. travnja 1929.

Karol Wojtyla i Emilia Kaczorowska bili su roditelji velikoga pape Ivana Pavla II., koji je uvijek imao posebno poštovanje prema njima. Karol otac, krojač, od 1900. služio je kao podoficir časnik u austrijskoj vojsci, a zatim kao poručnik u poljskoj. Potom je otišao u mirovinu prije vremena, iz zdravstvenih razloga . Njegova supruga Emilia, kći sedlara, domaćica, umrla je prerano zbog infekcije bubrega, u biti je bila preteča Svete Gianne Beretta Molla. Sin Papa posvetio je majci jednu od svojih pjesama.

Majka Ivana Pavla II., Emilija Kaczorowska, bila je kći litvanskog sedlara, ali je rođena u Šleskoj 26. ožujka 1884. Imala je osmero braće i sestara. Obitelj se preselila u Krakov, dok je Emilija bila još uvijek mala, a trpjela je od bolova i nevolja. U nekoliko godina Emilija je izgubila četvero braće kao i roditelje. Kroz nekoliko godina odgajana je u Zavodu Sestara Milosrdnica. Mogla je samo pohađati osnovnu školu. Morala je zarađivati ​​za život kao krojačica .

Bila je nježna i slaboga zdravlja, ali je bila jako lijepa.

Marija Janina, vršnjakinja s Emilijom, god. 1978., odmah nakon izbora Karola Wojtyle za papu, spominje: “Kaczorowska Emilija, kao djevojka je bila najljepša i najelegeantnija u Wadowicama. Živjeli smo u istoj kući. Bila je vitka, imala je duboke crne oči i razoružavajući osmijeh. Po karakteru je bila uvijek vesela i vedra. Odijevala se skromno, ali se isticala, veoma ženstvena. Sama je sebi šivala odjeću. Imala je dugu kosu i češljala se po tadašnjem običaju, usmjerujući kosu prema gore“.

Otac Pape se zvao Karol. Sinu je kasnije zatim dao svoje ime, kako se često tada običavalo činiti. On je rođen 18. srpnja 1879. Bio je sin krojača, te je naučio zanat krojača, ali ga je kasnije napustio radi časničke službe u vojsci.

“Bio je visok, s veoma uspravnim ramenima i imao je vrlo skladan hod”, rekla je Marija Janina, kućna susjeda. “Duge čizme i vojna uniforma s tri svjetleće zvjezdice dočasnika na ovratniku davalo mu je šarm i eleganciju. Bio je vrlo cijenjen od djevojaka. I Emilija se potajno zaljubila u njega, i bila je presretna kada ju je Karol izabrao za zaručnicu“.

Dvoje mladih su se upoznali u katoličkoj crkvi u Krakowu koju su oboje pohađali. Emilija se brzo zaljubila. Prema jednom izvješću austrijske vojske, u kojoj je Karol bio na službi, on je bio „pošten, odan, ozbiljan, odgojen, ispravan, odgovoran, velikodušan i neumoran“. Bio je također izvrstan govornik. Sve dragocjene sposobnosti, koje je Emilija neposredno cijenila.

Vjenčali su se 10. veljače 1904. i kratko nakon toga preselili su se u Wadovice, gdje je bilo sjedište prestižne pješačke pukovnije u kojoj je Karol Wojtyla obavljao administrativne poslove.

U kolovozu 1906., Emilija je rodila dječaka, kojemu su dali ime Edmund . No, već se po tom prvom rođenju uočilo da je Emilija krhka zdravlja i da bi naknadno majčinstvo moglo biti sudbonosno za nju. Liječnici su joj stoga savjetovali neka nema više djece.

Život supružnika Wojtyla u Wadowicama provodili su u vedrini. Karolova plaća nije bila obilna, ali je bila dostatna. Emilija je s njom upravljala razborito. Radila je također kao krojačica i time doprinosila obiteljskom proračunu. Voljela je ukusno odijevati svoje dijete i išla je kupiti mu neko odijelce u Krakow.

Edmund je bio pametan i učio je s uspjehom. Emilija je odlučila da taj njezin dječak treba pohađati sveučilište i postati važan. Bila je ponosna na njega.

God. 1914., međutim, Emilija je ponovno postala trudna. Trudnoća je ovoga puta bila teška, porod kompliciran i rodila je djevojčicu koja je živjela nekoliko sati. Emilija ju je nazvala Olga, na spomen svoje pokojne sestre koja je umrla sa samo 22 godine života. To teško materinstvo i gubitak djevojčice teško su obilježili Emiliju. Fizički, a i psihološki. Postala je velika patnica. Proživljavala je teške bolove na leđima koje su je sprječavali čak da stoji na nogama. Nadalje, bila bi zahvaćena nenadanim vrtoglavicama, koje su činile da bi gubila svijest. Kada bi nastupile te krize, morala je ostati u krevetu četiri pet dana redom. Morala bi biti prevezena u Krakow, da bi joj pomogli liječnici specijalisti. Izostanci su trajali i po tjedan dana i tada je suprug trebao obavljati kućanske poslove, kuhati, prati posuđe, čistiti kuću.

Liječnici su rekli da su joj bubrezi ugroženi i srce oboljelo. Morala je provoditi smiren život, vedar, nije se smjela umarati a niti izdaleka misliti na novo majčinstvo.

Ali potkraj 1919. uoči da očekuje novo dijete. Već je imala 35 i pol godina i nova trudnoća se odmah pokazala kao teška. Liječnici su joj rekli da je to opasno za nju i za nerođeno dijete: trebala bi je prekinuti. Ali, Emilija je žena vjere. Velikom jednostavnošću se povjeri dobrom Bogu. Nikada ne bi spriječila tom svojem djetetu da dođe na svijet: ona je bila spremna za njega umrijeti.

Devet mjeseci trudnoće su bili ispunjeni komplikacijama za slabašno Emilijino zdravlje. Rođenje, koje se zbilo 18. svibnja 1920., bilo je teško. Dijete se rodilo zdravo i dali su mu ime Karol, očevo ime.

Od tog časa Emilijin život postao je veoma ugrožen. Poremećaji na srcu i na bubrezima su se pogoršali, otekline na nogama su joj sprječavale da dugo stoji na nogama. Trebala se također brinuti za kuću i za djecu. Žrtvovala se u tišini. “Podnosila je bolove s vjerom“, pričala je njezina vršnjakinja Marija Janina. „Nikada nije govorila o svojoj bolesti i uvijek je uspijevala zadržati sladak i smiren osmijeh na usnama, čak i u trenucima velike patnje“.
Mali Karol rastao je spokojan i s posebnom pažnjom. Godine 1926. počeo je ići u školu. Imao je poteškoća u matematici, ali uz pomoć starijega brata, koji je već bio sveučilištarac, uspio je nadvisiti te teškoće i postati jedan od najboljih učenika.

Zimi 1928. Emilijino zdravstveno stanje se pogoršalo. Karol, koji je navršio osam godina, počeo je shvaćati i bojati se da bi mogao izgubiti majku. Jedan njegov učitelj iz tog razdoblja rekao je da je dječak često bio odsutan i zamišljen. Ujutro, 13. travnja 1929., Karol, nakon doručka, izišao je rano, kao i obično radi odlaska u školu. Oko podne došao je u razred ravnatelj i rekao je učiteljici da treba govoriti s malim Wojtilom. Izvan razreda Karol je vidio jednu kućnu susjedu. Shvatio je da se dogodilo nešto teško njegovoj majci i briznuo je u plač. Gospođa Emilija je naime izdahnula kratko nakon što je poslala u školu dječaka.

Mrtvo tijelo izloženo u kući, sprovod, pokop na groblju, potresno su djelovali na maloga Karola. Ta žalost obilježila je njegov život zauvijek. Otkrila mu je bol gubitka najdraže osobe. Svi prijatelji Karola Wojtyle slažu se u tvrdnji da je ostao potresen gubitkom svoje majke dotle te nije gotovo nikada uspio govoriti o njoj. Samo jednom je povjerio svojem prijatelju, francuskom novinaru, André Frossardu:

“Smrt moje majke uvijek je duboko urezana u moju pamet“.

Svoju nježnu i živu ljubav je dokazao uvijek držeći kod sebe neke predmete koji su pripadali njegovoj majci: stolić i pletenu košaru koju je Emilija koristila za prikupljanje rublje.

Kasnije, kada je Karol Wojtyla postao također poznati pjesnik, napisao je ovu pjesmu na spomen svojoj majci:

Na bijelom tvom grobu
Cvatu bijeli cvjetovi života.
Oh koliko je godina prošlo bez tebe, koliko je to godina?
Na tvom grobu bijelom
Toliko već godina zatvorenom:
Kao da se nešto u visinu diže,
Kao smrt neshvatljiva.
Na tvom bijelom grobu,
O majko, moja ugašena ljubavi, s toliko sinovske ljubavi
Upravljam molitvu:
Bože, daj joj vječni počinak.“

Stihovi puni duboke boli koja se nikada smanjila nije.

Komentari