TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Uskrsli i strah

  • Written by:

(Druga vazmena nedjelja C)

Ove nedjelje čitamo Ivanov tekst u kojem on opisuje dva susreta učenika s uskrslim Isusom. Prvi se dogodio prvoga dana u tjednu, na kojem nije bilo Tome, a drugi, na kojem je bio i Toma, nakon osam.

Učenici su u strahu od Židova bili zatvorili vrata, piše Ivan. U strahu su još od trenutka kada su Židovi Isusa uhvatili u Maslinskom vrtu, kamo je zajedno s njima otišao nakon Posljednje večere. Tada su se od straha razbježali. Strah ima velike oči. Ustrašen čovjek stvarnost vidi iskrivljenu. Često vidi i čuje ono što ne postoji, a ono što postoji ne vidi i ne čuje. Zato bježi, zatvara se i skriva od svega. Kada se malo bolje zagledamo u svoju nutrinu, vidjet ćemo kako strah upravlja našim životima daleko više nego smo to u prvi mah spremni priznati. U strahu za svoj život nerijetko bježimo od samoga života, a onda i od onoga koji život stvara.

Strah je najgori savjetnik.

Uskrsli Isus staje u sredinu i kaže apostolima: „Mir vama!“ On dolazi u središte njihova straha i izgubljenosti kako bi im donio svoj mir. Pravi duboki mir čovjek može pronaći samo u susretu s Isusom uskrslim. Zatim im pokazuje probodene ruke i bok, čemu su se učenici obradovali. Isusove rane jamstvo su da je uskrsli Isus isti onaj koji je na križu bio ubijen. One, koje su do sada bile uzrok njihova straha, sada postaju znak pobjede, znak novog života i novog odnosa prema životu.

Tada im Isus svojim dahom predaje Duha Svetoga i s njime ovlast da opraštaju grijehe. Iz ovoga jasno možemo zaključiti: grijeh je izvor ljudskog straha. Onaj koji je pobijedio grijeh jedini može odagnati ljudski strah. Prizor podsjeća na stvaranje čovjeka. Uskrs je novo stvaranje čovjeka za život kojem smrt više ne može nauditi.

Susret učenika i Uskrslog Isusa zbio se prvoga dana u tjednu. To je bio dan nakon subote. Upravo radi uskrsnuća on je za prvu Crkvu postao novi Dan Gospodnji.

Nedjelja je dan uskrsnuća, a euharistija privilegirani trenutak susreta s njime.

Toma, koji prvi put nije bio s učenicima, nije doživio susret s Isusom. Zašto nije bio? To ne znamo. Iz njegove nevjerice, kada mu drugi govore o svom susretu s Isusom, možemo ponešto naslutiti. Možda je strah drugačije liječio. Možda je razočaranje onim što se dogodilo bilo pregolemo i jednostavno je htio otići, započeti nešto novo, zaboraviti… Toma je bio oduševljen Isusom. Njegovom smrću umrle su njegove nade. Kako da sada povjeruje u nešto što je tako nerazumljivo? Kako da povjeruje svojim drugovima kada se i sam borio s utvarama mržnje, straha, razočaranja…?

Toma sumnja da je Uskrsnuli utvara. On mora imati rane, da bi to zbilja bilo uskrsnuće. Njegove rane su jamstvo njegove autentičnosti. Toma sumnjivac ovdje postaje pravi učitelj vjere. Križ je najbolja mjera vjere, mjera uskrslog Isusa. Ako je Isus uskrsnuo, bez obzira što je to nova stvarnost koju ne razumijemo, on mora biti isti onaj koji je bio raspet i umro; isti onaj koji se utjelovio i došao među nas, koji je govorio, činio čudesa, opraštao grijehe i obećavao nebesko zajedništvo u svome kraljevstvu. Taj Isus mora biti jači od križa, rana i smrti. U protivnom on neće vjerovati.

Slijedećeg prvog dana u tjednu Toma je s ostalima. Uspjeli su ga nekako nagovoriti. Iako je još pod sumnjom, on je otvoren vjeri. Toma treba i traži Isusa – onog istog Isusa koji je visio na križu. I nalazi ga! Nalazi ga u zajednici Crkvi, u kojoj je on otajstveno, ali živo prisutan. Tomina ispovijest vjere je kratka, ali snažna: „Gospodin moj i Bog moj!“

Bez obzira što je Toma mogao opipati Isusa, on ga svejedno poziva na vjeru: „Ne budi nevjeran nego vjeran!“ Vjera je najveće blaženstvo koje nas spašava od svakog straha, razočaranja, neuspjeha, čak od grijeha i smrti. Zato Isus kaže Tomi i nama: „Blago onima koji vjeruju a ne vide!“ Susret s Bogom uvijek mora ostati u prostorima vjere. Bog nadilazi našu opipljivu stvarnost. U njoj ga ne možemo sresti. Moramo nadići sami sebe i dignuti se iznad onoga što znamo, vidimo i čujemo. To možemo samo vjerom.

Vjera je ponajprije dar od Boga – milost, ali je isto tako i plod našega htjenja, naša odluka. Tako i nevjera nije samo nešto što se čovjeku samo od sebe nameće i zašto su možda drugi odgovorni. Ona je i vlastito opredjeljenje onoga koji ne vjeruje. Ljudi su najčešće nevjernici zato što to sami hoće, što bježe od Boga. Jer Bog daje milost vjere svima onima koji ga traže.

Boga treba tražiti vjerom u Isusa Krista! Treba ga tražiti u njegovim riječima i djelima, u njegovim ranama na križu, u odricanju od grijeha. Posebno ga treba tražiti u njegovoj zajednici Crkvi onda kada ga ona otajstveno slavi u euharistijskom slavlju na Dan Gospodnji. Tu nam je on najživlji i najbliži. Zato: spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji! Blago onima koji ga traže, koji vjeruju a ne vide!

Don Marinko Mlakić

Komentari