TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: “Crno pismo”

  • Written by:

                                                                Skupo se nije moglo, a jefino je koštalo najviše!

Primam upute kako ću doći do sićušnog sela u Dalmatinskoj zagori. Ne smijem zakasniti jer pogreb ne čeka nikoga. Što mi više govore da je do tamo doći jednostavno i da  samo treba slijediti obilježja postavljena uz cestu, to se više osiguravam  praktičnim savjetima iz nekoliko izvora. Već imam iskustva  da oznake mjesta i pravca kretanja nestanu na najobičniji način: netko ih razbije tako da nehoteć udari u njih, nove se ne postave. Radovi na cesti su isto razlog za njihovo privremeno uklanjanje pa ih se, po završetku  radova, zaboravi  vratiti tamo gdje su stajali. Zbog toga oprezno vozim  autocestom i pazim gdje ću se spustiti na običnu cestu.  Od obične ceste pa do prvog raskrižja je lako, ali onda više ne nalazim oznaka. Nema se koga upitati jer nitko ne nailazi. Ni putem, ni iz kuće na put. Sve izgleda prazno, kao da je iseljavanje završeno. Dostignem nekoliko automobila koji su vozili u sporoj koloni pa po tomu zaključim da svi tražimo isto: selo, crkvu i groblje. Prolazeći kroz  mjestašce vidim da nema novih kuća, nema ih iz temelja, nego  poneka mala dogradnja na postojeću starinu. Kuće su od kamena a nadogradnje od cementa. Danas je do kamena doći teško kao nekadašnjim graditeljima do cementa. Ni s kamenom ni bez kamena ne može se stanje prikazati drukčijim, manje krutim. Sve se vidi.  Zamišljam kakav je ovdje bio život prije pedeset godina. Stiskanje pameti u jednu šaku a ima je za nekoliko ruku. Skupo se nije moglo a jeftino je koštalo najviše.

Puno je svijeta u crkvi, jedva se diše. Ja sam na izlazu, gurnuta uza zid. Ništa mi nije teško, tek će mi teško biti. Na kraju crkvenog obreda, pjevači su ispraćali pjesmom lijes koji će svaki čas biti  iznesen iz crkve ispušten u grob. Tada se javio svećenik, jedan od petorice pokojnikovih sinova.  On nam svima želi nešto reći. Najprije se obratio svomu mrtvomu ocu, zahvaljujući mu na njegovoj brizi za obitelj i život u velikoj patnji. Ali, ima nešto što im otac, dok je bio živ, do svoje duboke starosti, nije otkrio. Nije im rekao o važnom događaju iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Kakvo je to „crno pismo“ došlo jedne večeri u njihovu  malu kuću? Kakvo i od koga? Zašto su nakon dobivenog pisma svaku večer plakali? Odrasli su uzdisali i skrivali suze po svomu a djeca su plakala gledajući ih, radili su isto što i odrasli. Razgovor o  razlogu tolike tuge nije nikada započet ni objašnjen. Danas, smrt je oslobodila srce, duša je na krilima slobode dobila novo svjetlo. Što se radilo s ljudima koji se nisu htjeli pokoriti borbi protiv Boga? „Ti si nam,oče, skrivao ovu istinu kao što se skriva otrov. U „crnom pismu“ je pisalo da ti se oduzima pravo na putovnicu i da nikada nećeš izaći iz zemlje raditi za obitelj, a to je značilo našu propast. Tko je iz sela htio ići, mogao je, ali ti ne. Ono što su ti omogućili je odlazak u Pulu. Svi koji su odlazili u Istru, odlazili su u Pulu. Tako se govorilo, tako smo mi vjerovali. A ti nikada nisi vidio Pulu. Radio si daleko od Pule, gdje i povlašteni zarobljenici: u najdubljim rudnicima, najopasnijim jamama, svakodnevno ovisan o nečijoj naravi i plitkoćama, koje su tekle u poplavama. Samo te je Bog vraćao nama. Mi, sinovi tvoji smo se štitili  vlastitom snagom a ne snagom i utjecajem drugih. Kad god smo učili o Drugom svjetskom ratu ti si prvi govorio da  moramo naučiti sve ofenzive, lažne i one koje to nisu , da se ne treba suprostavljati ako nemaš izlaz kako ćeš ostati živ. Tako se sačuvaš dok  pamet ne dođe tamo gdje dođe s nekim godinama starosti. Jer, šteta je da netko uzme ono što ti nije dao. Nije te stvorio. Kradljivci života i povijesti, ništa drugo i ne rade nego uče kako će uzeti. Oni su naši, naš rod, najbliži nam, znaju napamet tko je gladan, tko je nesretan, tko čezne za znanjem, tko bi za komad slave kupio komad  olovnog streljiva. Znaju tko s Bogom živi a tko s Bogom trguje.“ Iza završne rečenice potresenog sluge božjega pred mrtvim ocem, ukop je brzo obavljen. Ukopno mjesto je u skromnom dijelu groblja, pod zidom. Jedan vijenac cvijeća, koji nije mogao stati na ploču,  svojim je tvrdim obručem zakačen na izbočinu kamena iz suhozida.Da se nisu izgovorile ove teške riječi na kraju, prije samog kraja,  svi bi otišli mirni kao što smo i došli, iskazujući poštovanje umrlome a živima dajući do znanja da smo dionici njihovih osjećaja. Nakon ispovijedi o događaju, o kojem nismo znali ništa, jer je skrivano kao otrov, ja sam se prisjećala kako su prošle tolike godine a da mi moj prijatelj svoga oca nije  spominjao. Kao da je odavno umro. S količinom straha, kojom su obilato nagrađeni ljudi vjere, najčešće se teško dalo živjeti, upraviti njime, ni kad bi se spustila grobna ploča. Strah je išao do groba i preko groba. Tako mi je s prijateljima. Kako je s onima koji to nisu? Oni se u posljedice ne miješaju, idu dalje po poznate uzorke. Ima ih, još  se nude.

17.3.2017.

Zdenka Čorkalo

Komentari