TwitterFacebookPinterestGoogle+

Fra Ivica Jurić: Ponizne On u pravdi vodi i uči malene putu svome

  • Written by:

Kakav je Bog i kako prema nama postupa? Na navedeno pitanje odgovaramo riječima iz psalma: Gospodin je sama dobrota i pravednost: grešnike on na put privodi. On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome. (usp. Ps 25, 8-9) I neće dopustiti da itko propadne od onih koji se Njemu utječu. Tako čitamo u Svetome pismu (usp. Ps 24) o Bogu koji nije neki daleki, deistički bog, već prisutni Bog, Bog kojemu naši problemi nisu strani i koji nije ravnodušan na ono što nam se događa.

On je smiraj naših čežnji. On, Spasitelj naš, utočište je našeg nemira. On je onaj koji ispunja najdublje želje našeg srca. On je onaj koji nam uvijek prvi ide u susret. Očekuje nas kad se udaljimo od Njega i veseli se našem povratku. To je najzornije prikazao Krist u onoj prekrasnoj prispodobi o milosrdnom ocu. Otac iz te priče paradigma je nebeskog Oca. Oca kojemu nije svejedno kad Njegovo dijete traži svoje i dijeli se od Njega, pa ipak ga u tome ne sprječava. Upravo to davanje slobode kao i svijest da su Očeve ruke uvijek raširene omogućuje povratak izgubljenim sinovima sa različitih stranputica života.

On je prijatelj malenih, koji ih čini velikima, sinovima Božjim i dionicima Kraljevstva nebeskog. On je prijatelj svih a osobito onih u velikoj potrebi. On je i prijatelj svih grešnika. Prijatelj koji ne želi da to i ostanu. Prijatelj koji ih razlikuje od njihova grijeha. On im stoga dolazi prvi i pruža ruku. Podiže ih iz živog blata zamamnosti grijeha; od oholosti koja plete mrežu drugim grijesima i drži osobu u neprestanom natjecanju. I prema Bogu i ljudima. Osobe uhvaćene u njezinu mrežu druge ljude ne doživljuju sebi jednakima, već imaju neutaživu želju dominirati nad njima. Bog ih oslobađa od te napasti, ako mu se prepuste. To čini preko drugih ljudi ali i preko divnog sakramenta pomirenja po kojemu čovjeka obnavlja, čisti; daje mu novo srce i sebi sličnim čini. 

Bog je onaj koji, prema Izajinim riječima a po Matejevu mišljenju (usp. Iz 42,3; usp. Mt 12, 20), napuklu trsku ne lomi već uspravlja i jača. On ne gasi stijenja što tinja već raspiruje žar i brine se da božanska iskra u čovjeku opstane i usmjeruje njegov duh. On nikad ne ostavlja one koji se u njega ufaju jer ljubav je njegova vječna. Neupitna. Nadilazi grijehe koje ljudi učine. Njega ne zanimaju naša iscrpna opravdanja, ne traži tašte suze niti cjepidlači u praštanju, kako nas Isus kroz prispodobu o milosrdnom ocu poučava. Besplatno oprašta i od nas traži da činimo isto. 

I sve što traži je novi život; napuštanje onoga što nas kao Njegovu sliku nagrđuje a prianjanje uz ono što nas uzdiže tako da budemo potpuno Njegovi jer smo na njegovu sliku i stvoreni. I nama svako malo govori: ni ja te ne osuđujem idi i ne griješi više. 

On jedini pravednik cijelu vječnost stoji nasuprot različite bezglave rulje koju grešnik ne zanima; rulje koja kamenovanjem drugih, po principu žrtvenog jarca, pere vlastitu savjest i na krivi način traži iskupljenje i mir. Njega, za razliku od njih, više zanima grešnik od njegova grijeha. I, dakako, njegova mogućnost da se spasi, da se oslobodi grijeha i živi u slobodi koja izgrađuje. 

Ta mogućnost spasenja ide preko prihvaćanja Njega svog Spasitelja i Njegove pedagogije: navještaja Božjeg milosrđa. Ono je, kako to papa Franjo od početka svog pontifikata neumorno svjedoči, najjači magnet koji odvaja grešnika od grijeha i čini ga samostalnim, slobodnim. 

Da, On stoji nasuprot bezličnoj rulji koja čovjeka dehumanizira, ne videći u njemu biće jednako sebi ali stoji i, s druge strane, nasuprot svima onima koji bi milosrđe dijelili bez pokajanja, bez obraćenja. Stoji nasuprot svima onima koji naviještaju Boga ljubavi ali Boga bez ikakvih zahtjeva. Boga koji sve razumije, svemu se divi, sve podržava.

Drugim riječima, On stoji nasuprot onima koji nemaju nikakve zahtjeve i zapravo preziru Božje milosrđe. Ono im nije kairos, prilika da se promijene i budu Božji. Ne, njima je ono samo izlika da ostanu isti, da se ne mijenjaju jer naivno misle u svojoj ovisnosti o grijehu kako će ih Bog ionako sve spasiti i progledati im kroz prste. 

Bog će u svojoj neizmjernoj ljubavi, zamišljaju oni, sve ljude spasiti pa će se i oni nekako, već i zbog dobrote drugih ili snagom prosjeka već nekako spasiti. Neće. Bog je dobar ali i zahtjevan i pravedan. Tko ne vjeruje neka pročita evanđelja. Osobito ono u širokom i uskom putu spasenja (usp. Lk 13, 24). To bih svakomu preporučio jer čitanjem evanđelja mi na neki način ‘restauriramo’, ako se to tako može reći, našu sliku o Bogu Ocu.

Isusov prvi pogled nije bio usmjeren na grijeh, nego na trpljenje drugih, zapaža njemački teolog Johann B. Metz). To vidimo, primjerice, u evanđelju, u slučaju slijepca od rođenja. Na pitanje o tomu tko je sagriješio (slijepac ili njegovi roditelji) pa je, posljedično, zbog toga slijep Isus je odgovorio da nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji već je s tim nedostatkom rođen da se po njemu proslavi Otac nebeski (usp. Iv 9,3). Kako se Otac nebeski inače i u tom slučaju proslavlja? U odgovoru na navedeno pitanje pomaže nam Očenaš, naša najljepša molitva, koja je primjer svih molitava. U njoj, po Isusovu nalogu, molimo: Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja… (usp. Mt 6, 9-13) 

Ukratko, Otac nebeski se proslavlja našim životom. Dobrim odnosima prema Njegovim stvorenjima. Prihvaćanjem svih ljudi. Brigom za sve stvoreno. Mi Bogu služimo služeći ljudima. Osobito onima s kojima se On najradije poistovjećuje (usp. Mt 25,40). Pripadnost Njemu mjeri se odnosom prema drugima. 

Kristova usmjerenost na patnju a ne na grijeh drugih također je dojmljiva u priči o preljubnici: umjesto fokusa na njezin grijeh, Isus je okupljenu masu usmjerio na – vlastito srce: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen (usp. Iv, 8,8). I tad se dogodila promjena. U srcu. Umjesto osude drugoga dogodio se susret sa svojom realnošću, susret sa samim sobom i sviješću da smo svi potrebni milosti Božje. Kao takvi neprimjereni smo biti suci jedni drugima. To trebamo Njemu ostaviti.

Da, Isus voli grešnike ali ne zato što su grešnici već zato što su ljudi, Njegova stvorenja. On ih svojom ljubavlju mijenja. Dobrovoljno. Zato je i došao u nemoći i oskudici kao dijete da ih privoli da budu Njegovi a ne u moći da ih prisili da Ga slijede. Da, mogao je i drukčije postupiti. Ali zašto bi nas prisiljavao kad Ga možemo dragovoljno slijediti? Prisila bi samo sve pokvarila i naš dragocjeni dar (slobodu) u blato bacila i izručila nas samovoljnoj sili koje bi se bojali ali koju ne bi voljeli. 

Božja ljubav podrazumijeva slobodu i ona u slobodi čini čuda. Poput najjačeg magneta privlači ljude sebi i mijenja ih. Po priznanju grijeha, kajanju i preuzimanju odgovornosti – mijenja ih. Daje im novo srce. Srce oslobođeno od laži, samoobožavanja, usmjerenosti na sebe. Dostojevski pišući o takvoj ljubavi, dakle, o Kristu ističe: 

„Ja vjerujem da nema ničeg divnijeg, dubljeg, simpatičnijeg, razumnijeg, ljudskijeg i savršenijeg od Krista. Kad bi mi netko mogao dokazati da je Krist van istine, i kada bi istina zbilja isključivala Krista, ja bih radije ostao s Kristom, nego s istinom. Bez Krista sve odjednom postaje odvratno i grešno. Pokažite mi nešto bolje od Krista! Pokažite mi vaše pravednike koje ćete staviti na mjesto Krista.“ 
Ovomu se doista nema što dodati.

Izvor: FRA IVICA JURIĆ/MISIJA

Komentari