TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: JURLINOVI DVORI – Imati pravo – ne znači imati prednost

  • Written by:

Objašnjava mi časna Gracijana: ako dolazim od strane Šibenika, vozim cestom uz more do Grebaštice. Prolaskom kroz Grebašticu ne idem na prvo skretanje s lijeve strane nego na drugo, gdje se odvaja cesta za Dragu, nastavljam dok ne naiđem na parkirani bijeli automobil, stari Golf u kojem me ona čeka. Dalje ću slijediti Golf kroz Primošten Burnji pa do Draga, u čijem središtu su Jurlinovi Dvori. Putem mi oko zapinje za svašta ali se brzo toga klonim i pazim da me viđeno ne  zanese i uspori, jer moramo stići na svetu misu u Dvore, a i njihov vlasnik, don Stipe Perkov čeka. Ni o Dvorima ni o vlasniku ne znam ništa osim što sam o jednom i drugom površno slušala i dobila preporuke da to treba vidjeti. Na prvom programu radio Zagreba, nedavno je emitiran  razgovor o knjizi koju je napisao don Stipe Perkov i to je bio mamac kojemu nisam mogla umaknuti.

Dvori su bili puni posjetitelja, skupina Amerikanaca s našim vodičima, harmonikašem i gitaristom, pjesmom i znatiželjom, razmješteni po zidićima, klupicama i svugdje gdje se na ravnu moglo odmoriti. Je li ovo ovdje egzotično za svijet, jesu li u pitanju  njihove milje  udaljenosti u svemu osim u srcu. Jer, ovo  se  može gledati „nemuzejskim očima,“ samo ako ima bliskosti u srcu. Domaćice spremaju okrijepu, sve u tihom žamoru, nitko nikomu ne smeta, a mogao bi da su gosti drukčiji, naopaki. Kamene kućice prstenasto na okupu, ni jedna iste visine, s razlogom  naslonjene jedna na drugu i isto tako, s razlogom, prema namjeni, okrenute jedna od druge. Vezane – a svaka za se. Kao biće i tijelo. U koju god sam ušla imala sam osjećaj  kao da su vlasnici i domaćini upravo iz njih izašli, još je lonac na tronošcu vruć, na kominu pepeo nije hladan lug nego ima u sredini žeravice koja žmirka. Spavaća soba postaje ispunjena želja tek u smrknuću, unutar sebe je osvijetljena  bilo kojim izvorom slabašnog  svjetla  koje je upaljeno i stoji u kamenoj udubini najbližeg zida, a postelja će se u tren oka raspremiti, bez čekanja. U sobi u koju se ulazi da bi se otpočinulo i zaspalo snom težaka i graditelja, tu ne treba  nikakav  uvod u san. Tek kad se prirodni sklad poremetio razderotinom, grubim otimanjem golog života, uzimanjem čovjeku ono što mu sam nisi dao, tada bi i san postajao više budnost nego utonuće u nesvjesnost.

Kapelica Majke Crkve baš je tamo gdje joj je i mjesto: u kućici, sobici dida Jurlija,  posvećenoj od biskupa Josipa Arnerića 1993. godine. Did Jure Perkov Jurlin, nosivi zid svih građevina i prvi među nejednakima, kad se rodio ovaj unuk koji sad stoji pred nama, don Stipe Perkov, on je ushićen, vođen velikom željom a kasnije je želju nastavljala Providnost, rekao je: hvala ti Bože, rodija se Čovik, muško dijete, nasljednik po krvi.

Za stolom, u knjižnici koju je bogato opremio biskup Arnerić, razgovaramo o knjigama, posebno njegovoj tek tiskanoj, „U znaku Jone – Sjećanja“.  Don Stipe mi kaže: „Ako o knjizi nešto napišete, budite hrabri kao što je i knjiga“.Nisam znala ni o povijesti Dvora ni o knjizi ni o don Stipi ništa, pa ni o razlogu za hrabrost, ali sam se sjetila te rečenice kad sam s pomnjom pročitala knjigu, koju i nije moguće pročitati pa ostaviti, jer je njezin sadržaj općeljudski, trpeći, traži čitateljevu suradnju i poistovjećivanje, prepoznavanje ponavljanja životne okrutnosti nad hrvatskim narodom. U sve se čovjek može vratiti isti čas kao da su događaji  iz knjige jučer bili, jer je njihovo ponavljanje u skoro istom obliku viđeno i nedavno u Domovinskom obrambenom ratu. Ista meta,  ista ruka i isti razlozi!

Gledam u don Stipu i odmah vidim dječačića od nepune dvije godine kako trčkara ovim dvorom pred kućicom uz oca, po čiji su život došli „osloboditelji“, i ubili ga rafalom iz talijanske strojnice, pucajući mu u  leđa, pred djetetom, svjedocima, pred majkom i ženom mu s tek rođenim djetetom. Ubio ga je partizanski jurišnik, Jere Miliša Šimunov, poznat i priznat komandant, rodom iz Ložnica. To je bilo 1944. god. Milišino junaštvo „po kratkom postupku“ je Partija uzdizala i krijepila nagradama i štićenjem do duboke mu starosti. Umro je u Zagrebu 2017. u 94. godini života, prirodnom smrću. Nije se sjetio ubojstva don Perkova oca koji je imao 27 godina. Zašto bi? Ne, nisu krivi ljudi! Vremena su kriva. Takva su bila i ostala. Nije Bog Bog. Vrijeme, to je bog.

Na don Stipi, od cijelog skladnog lica, s kojim su se godine obračunavale poštedno, najviše se zadržavam na očima. Pametne oči, kako bi obični svijet rekao. Ali ne samo to. One su ispitivačke, u njima se odmah mijenja izražaj prema doživljaju pred sobom, ne miruju u prevrtanju onoga što se iz mozga seli niže, u srce, stalno su u napetosti, stalno zaposlene kao težačke ruke koje vade kamen iz zemlje i osiguravaju prostor za posijati žito. Ne smije se biti gladan kruha. Ni srca. Glad je zaraza koja povuče za sobom, stavlja na kušnju i najveće svetinje.

Iz knjige „U znaku Jone – Sjećanja“, ne izdvajam ništa jer je sve to već uradio njezin autor, don Stipe Perkov. Ali mi ona objašnjava paljbu pogleda iz njegovih očiju, nemirenje s ljudskim manama kojima ima pomoći ali nema volje da se od njih odustane. Posljedice nasilnih smrti njemu najdražih i najpotrebnijih osoba u vrijeme kad tomu nije vrijeme, u najranijoj dječjoj dobi, tu je počela njegova borba za život, za pamet protiv gluposti, pravednost, brušenje sebe filigramskom revnošću s potpuno izgrađenim uvjerenjima. Vođen Providnošću, u to je siguran, kao takav, sadržajan, nije mogao ostaviti ni druge oko sebe da s njim i vrijednostima rade što hoće. Jona  je manji dio njegove osobnosti, više od toga je traženje i potreba oslonca u ljudskom obliku, ali nije sklon za to platiti cijenu odustajanja od sebe, od najboljeg dijela sebe, koji se ne može dijeliti na „služenje dvojici gospodara“. Tko se rada laća – od njega će i otvrdnuti!

Svoj u sebi i svoj na svomu! Malo je ovakvih. Ali, „soli nikada nije bilo potrebno puno“.

Zdenka Čorkalo

Komentari