TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI Osnovan Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše SFRJ 25. svibnja 1993.

Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti Organizacije Ujedinjenih Naroda (OUN) 22. svibnja 1993. osnovan je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše SFRJ, sa sjedištem u Haagu.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (eng. International Criminal Tribunal for theformerYugoslavia, ICTY) osnovan je s ciljem istraživanja mnogobrojnih zločina i kažnjavanja počinitelja. Sve zaraćene strane u oružanom sukobu napravile su zločine, ali su srpske paravojne postrojbe i JNA napravile najviše zločina i kršenja međunarodnog prava. Zločini su rađeni iz nacionalne mržnje, koristoljublja i zbog etničkoga čišćenja određenoga teritorija s ciljem stvaranja Velike Srbije. Starija populacija koja nije htjela napustiti svoje domove na okupiranim područjima često je bila ubijana. Planski je izvršeno etničko čišćenje, otvarali su se mnogobrojni logori, planski se rušilo sakralne objekte, kulturne ustanove, kuće i cijela sela. Tijekom rata su također izvršena mnogobrojna silovanja djevojaka i žena. Kršenje humanitarnoga prava bilo je uobičajeno i planirano, a sve s ciljem etničkoga čišćenja i etnički čiste Velike Srbije.

Sud je počeo djelovati 18. studenog 1993. u svom sjedištu u Den Haagu u Nizozemskoj. Nadležnosti suda navedene su Statutom Tribunala:

„Prema čl. 1. Statuta, Tribunal je nadležan ratione materiae za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od početka 1991. Međunarodni zločini glede kojih je Tribunal nadležan proizlaze iz općeg običajnog međunarodnog prava, a ne iz posebnih ugovornih obveza bilo bivše Jugoslavije ili njezinih država sljednica. Tribunal je nadležan za kažnjavanje četiriju skupina međunarodnih zločina kako su formulirani u člancima 2. do 5. Statuta.“

„U čl. 2. formuliraju se “teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949.” i to kako slijedi: (a) namjerno ubojstvo; (b) mučenje i neljudsko postupanje, uključujući biološko eksperimentiranje; (c) namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne ozljede tijela ili zdravlja; (d) opsežno uništavanje i oduzimanje imovine koje nije uvjetovano vojnom potrebom, a poduzeto je protupravno i samovoljno; (e) prisiljavanje ratnih zarobljenika ili civila na služenje u neprijateljskim snagama; (f) namjerno uskraćivanje ratnim zarobljenicima ili civilima prava na pravičan i nepristran sudski postupak; (g) nezakonitu deportaciju ili premještanje civila ili njihovo nezakonito zatočenje; (h) uzimanje civila kao talaca.“

Čl. 3. Statuta formulira “kršenja zakona i običaja rata“.

Odgovornost za kršenje obuhvaća, ali se prema čl. 3. ne ogranučuje, na: (a) uporabu otrovnog ili drugog oružja čijim se korištenjem nanosi nepotrebna patnja; (b) samovoljno uništavanje gradova i sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom potrebom; (c) napad ili bombardiranje bilo kojim sredstvima nebranjenih gradova, sela, objekata ili zgrada; (d) osvajanje, uništavanje ili namjerno oštećenje ustanova namijenjenih vjeri, dobrotvornim svrhama, odgoju, umjetnosti i znanosti, povijesnih spomenika, umjetnina i znanstvenih djela; (e) pljačkanje javne i privatne imovine.

U čl. 4. predviđa se nadležnost Tribunala za kažnjavanje genocida, koji je definiran strogo prema člancima II. i III. Konvencije o genocidu iz 1948. U komentaru toga članka ponavlja se navod iz Konvencije da se taj zločin može počiniti u doba mira i u doba rata.

Genocid je svako dalje navedeno djelo “počinjeno s namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”, kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrjede pripadnicima skupine; (c) namjerno nametanje skupini takvih životnih uvjeta kojima je cilj njezino postupno ili djelomično uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja porođaja u okviru skupine; ili (e) prisilno premještanje djece iz skupine u neku drugu skupinu.

Kažnjiva su sljedeća djela: (a) genocid; (b) urota kojoj je cilj genocid; (c) izravno i javno poticanje na genocid; (d) pokušaj počinjenja genocida; (e) sudioništvo u genocidu.

Čl. 5. Statuta predviđa kažnjavanje za zločine protiv čovječnosti.

Čl. 5. navodi sljedeće zločine počinjene u oružanom sukobu, kako međunarodnog tako i unutarnjeg značaja, a koji su upereni protiv civilnog pučanstva: (a) ubojstvo; (b) istrjebljenje; (c) porobljavanje; (d) protjerivanje; (e) zatočenje; (f) mučenje; (g) silovanje; (h) proganjanje na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; (i) ostali neljudski postupci.

Mnoge kritike rada suda su opravdane; evo nekih:

  • Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann kritizira da je sud dopustio Srbiji zaštititi dokumente od ‘vitalnih nacionalnih interesa’. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocidu osuđena je na kaznu od 7.000 €.

Komentar: Sramotna odluka suda! Za Hrvatsku nije vrijedila zaštita dokumenata od vitalnih nacionalnih interesa!

  • Klaus-PdeterWillsch u odnosu na prvostupanjsku osudu generalu Anti Gotovini, u kojoj se za pokojnog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana posthumno utvrđuje da je sudjelovano u “udruženom zločinačkom pothvatu” usporeduje slučajem iz 897. kada je papa Stjepan VI. dao ekshumirati leš pape Formoza, staviti na ispitivanje i posthumno ga proglasilo krivim.

Komentar: Rastezljiva definicija udruženoga zločinačkog pothvata. Je li postojao zločinački pothvat nekih država (koje nisu bile u ratu) prema Hrvatskoj? Zašto UN i EZ nisu branili Hrvate u BiH, a mogli su?

  • Bivši suradnik Attila Hoare ICTY-a tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog “udruženog zločinačkog poduhvata” Veljku Kadijeviću, Blagoju Adžiću, Borislavu Adžiću, Borisavu Joviću, Branku Kostiću, Momiru Bulatoviću i drugima. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića, a kao rezultat toga je većina od tih pojedinaca nikada nisu optužena.

Komentar: Je li Carla Del Ponte djelovala samostalno? Je li djelovala subjektivno? Je li bila iznad međunarodnog prava i zakona? Tko je kontrolirao rad Carle Del Ponte?

  • Grčki sveučilišni profesor prava Konstantinos D. Magliveras navodi da Tribunal djeluje po vlastitim pravilima, po vlastitim izboru, bez nezavisnoga nadzora. Premda je  tužitelj organ Međunarodnog suda, posjeduje dominantnu ulogu u postupku. Izjave tajnih svjedoka priznaju se kao valjan dokaz.

Komentar: Tužitelji ICTY-a bili su iznad suda, iznad međunarodnoga prava i mogli su raditi što ih je volja!

  • Njemački sveučilišni profesor Norman Paech kritizira da je tribunal politički instrumentaliziran.
  • Tribunal se ne bavi ratnim zločinima počinjenim od strane drugih država.
  • Visoki troškovi suda. Proračun tribunala za 2004. i 2005. bio je 271.854.600 $ (trenutačno 306 milijuna dolara). Trošak snose svi članovi UN-a.
  • Dugogošinja trajanja suđenja.
  • Sud može pogoršavati napetosti i štetiti pomirenju.

Komentar: Sud je svojim selektivnim, političkim pristupom izazvao nove podjele i napetosti. Amnestirao je agresora (Srbiju) i niz zločinaca iz JNA i iz političkoga  vodstva Srbije. Zagovornici agresije danas su ministri, predsjednici, premijeri i visoki državni dužnosnici.

  • Na Haškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava “nacionalistima”.

Komentar: Još jedna sramotna odluka suda koja pokazuje njegovu pristranost i protupravnost.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije nije ispunio očekivanja, nije sudio po međunarodnome pravu već po političkome diktatu nekih (moćnih) država. Kada se pogledaju gore navedene nadležnosti suda i optužnice te presude, jasno je da sud nije poštovao svoj Statut (članci 1. do 5.). Sud je selektivno sudio za zločine tako da za niz zločina u Hrvatskoj nije htio podići optužnicu. Nije prihvaćao dokumentaciju obrane koja je dokazivala neutemeljenost optužnice tako da će jednoga dana neovisni pravni stručnjaci navoditi postupke suda kao primjer kako ne treba raditi.

Pred ICTY-jem se ukupno pojavilo 4650 svjedoka koji su svjedočili o zločinima od Hrvatske i BiH do Kosova i Vojvodine. Sudilo se ukupno 10.800 dana i sve je to zapisano na 2,5 milijuna stranica transkripata.

Gašenjem ICTY-ja njegove neriješene slučajeve preuzeo je Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MMKS).

Tužitelji/ce Haškoga suda: Richarda Goldstonea, Louise Arbour, Carla del Ponte i Serge Brammertz.

Haški sud podigao je optužnice protiv ukupno 161 osobe, od čega su apsolutna većina Srbi – njih 94, dok su 29 Hrvati, po 9 Bošnjaci i Albanci te po 2 Crnogorci i Makedonci. Od tog broja 90 ih je osuđeno: Protiv 20 osoba povučene su optužnice, a protiv 17 osoba postupak je obustavljen zbog toga što su preminule prije dolaska u Haag ili tijekom postupka.Optužnice protiv 13 osoba proslijeđene su na postupanje domaćim pravosuđima na području bivše Jugoslavije.

Haški sud je bio politički sud koji je zanemario činjenicu da su Srbija i JNA agresori i da se ratovalo na teritoriju Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, a ne na teritoriju Srbije!

Za mnogobrojne zločine nad Hrvatima u Hrvatskoj i BiH nisu podignute optužnice iako su bili uredno dokumentirani. Haški sud je tražio topničke dnevnike za granatiranje Knina, ali nije tražio topničke dnevnike za razaranje Vukovara, Gospića, Turnja, Crnoga, Kijeva itd.

Dok je sud optuživao za djelovanje HV-a i HVO-a (koji su branili Hrvate na njihovoj djedovini) u isto vrijeme nije optuživao JNA (Srbiju) za uzajamno djelovanje s hrvatskim i bosanskim Srbima koji su osvajali i etnički čistili područja Hrvatske i BiH. JNA je aktivno djelovala u agresiji na Hrvatsku i BiH, naoružala pobunjeničke vojske i logistički ih pomagala tijekom cijeloga rata. Agresija na Hrvatsku i BiH je Haškom sudu bila u skladu s međunarodnim pravom i njihovim Statutom!

Carla Del Ponte je sramota za međunarodno pravo jer je njenom intervencijom optužnica podignuta samo protiv Miloševića, a ne i drugih sudionika “udruženog zločinačkog pothvata” iz vrha Srbije, Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Borisava Jovića i ostalih. Osim Miloševića, Simatovića i Stanišića, optužen je još samo načelnik generalštaba Jugoslavenske armije Momčilo Perišić, ali on je pravomoćno oslobođen 2013. nakon nepravomoćne osude na 27 godina zatvora. Tako je Haški sud amnestirao agresora i zločince koji su krivi za rat, ljudska stradanja i nove podjele.

Ponašanje ICTY-a u slučaju Ovčara je sramotno i pokazuje koliko je taj sud bio nepravedan i jadan. Glavni organizatori zločina na Ovčari kada su ubijeni ranjenici, djelatnici bolnice, trudnica i 16-godišnji mladić minimalno su kažnjeni (kao da su pijani vozili i izazvali nesreću) ili oslobođeni krivnje. Naredbodavci nisu niti optuženi niti kažnjeni!

Ponašanje suda u slučaju Vojislava Šešelja je također sramotno. On nije kažnjen za svoja zlodjela (organiziranje jedinica koje su činile zločine i širenje nacionalne mržnje, a moguće i ubojstva), a sud je dopustio da on omalovažava i vrijeđa sud.

Jean Claude Antonetti, sudac na čelu sudskoga Vijeća koje je osudilo šestorku iz Herceg-Bosne i oslobodiloVojislava Šešelja sramota je za međunarodno pravo. Po njemu je agresija Srbije na Hrvatsku i BiH s ciljem stvaranja Velike Srbije bila legitiman politički cilj, a ne zločinački! Također, pozivanje na ubojstvo Hrvata i Muslimana nije širenje mržnje, huškanje na zločin, već dizanje morala.

Sud nije sudio za etničko čišćenje Hrvata u Hrvatskoj i BiH tijekom rata kao niti poslije vojnoga sukoba. Također su zločini nad Hrvatima u BiH ostali nekažnjeni. Nitko nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti za zločine i etničko čišćenje Hrvata u BiH.

Pred sudom je podignuta ukupno 161. optužnica, a osuđeno je 90 osoba. Među njima je 18 Hrvata koji su kažnjeni sa 6 do 25 godina zatvora. Osuđena su i 64-ica Srba i Crnogoraca te 5 Bošnjaka.

Ceremonija zatvaranja Haškoga suda održana je 21. prosinca 2017. godine.

ICTY svojim radom nije doveo do pomirenja već do novih podjela svojim protupravnim odlukama, presudama. Sud se stavio u službu politike i služio kao alat pritiska na Republiku Hrvatsku (topnički dnevnici i blokada pregovora o ulasku u EU). Sud nije dao zadovoljštinu žrtvama rata bez obzira s koje strane oni bili. Najgore su prošle hrvatske žrtve jer zločini nad njima nisu procesiurani, jer su počinitelji minimalno osuđeni ili oslobođeni. Ono što je najžalosnije, Srbija je amnestirana i nakon zatvaranja suda širi istu retoriku i ne odustaje od projekta Velike Srbije! To je pokazatelj da sud nije dobro odradio svoj zadatak suđenje svima na jednaki način. Zahvaljujući ICTY-u Srbija ne priznaje genocid u Srebrenici.

Zahvaljujući ICTY-u zločinci i silovatelji slobodno šeću, neki obavljaju visoke političke i državne funkcije bez obzira na njihovu ulogu u agresiji i počinjenim zločinima.

EU je vršila silan pritisak na ICTY kada je RH bila u postupku pristupa EU, a danas daje status kandidata i otvara poglavlja pristupu Srbije bez obzira na suradnju s ICTY-em.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije bio je potreban, ali nažalost nije postupao u skladu s međunarodnim pravom već je bio u službi politike moćnih država svijeta. Nakon prestanka rada suda imamo niz nezadovoljih, razočaranih, oštećenih ljudi. Agresor (Srbija) nije dovoljno jasno imenovan niti osuđen, a pojedini sudionici agresije danas su predstavnici Srbije. Sud nije donio odluku da se pojedincima zabrani bavljene politikom iako su nanijeli mnogo zla susjednim narodima i svome narodu. ICTY je imao svoju pozitivnu ulogu, ali nepravde koje je napravio se ne smiju zaboraviti s ciljem da se to ne ponovi u nekom drugom slučaju. Kako se može nekoga nevinog staviti na stup srama, zatvoriti, suditi pa osloboditi temeljem dokaza i da isti nema pravo na odštetu!? Čudno i sramotno međunarodno pravo!

Marko Jukić/hu-benedikt.hr

Slika 1. Naslovnica knjige „Zločinački sud u Haagu“ (mj)

Slika 2. Naslovnica knjige „Mir i kazna“ (mj)

Komentari