TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI Europska zajednica i jugoslavenska kriza

  •  23. lipnja 1991. predstavnici dvanaest zemalja Europske zajednice odlučili su da ne će priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske, ako te republike jednostrano odluče napustiti Jugoslaviju.
  • 25. lipnja 1991. Republika Hrvatska i Republika Slovenija, unatoč protivljenju međunarodne zajednice, proglasile su neovisnost.
  • 28. – 30. lipnja 1991. predstavnici EZ-a i državni tajnik SAD nametnuli su rješenje za sprječavanje krize u SFRJ i rata u Sloveniji:
  1. JNA se mora povući najprije u svoje vojarne, a zatim napustiti slovenski teritorij;
  2. Slovenija i Hrvatska odgađaju za tri mjeseca svoje Deklaracije o neovisnosti;
  3. Stjepan Mesić izabran je za predsjednika Predsjedništva SFRJ jer je odbijanje njegova izbora u svibnju otvorilo krizu.
  • 7. srpnja, Brijunska deklaracija – tromjesečna odgoda proglašenja neovisnosti RH i R. Slovenije. Na Brijune su došla tri ministra vanjskih poslova: Hans van den Broek iz Nizozemske, Jacques Poos iz Luksemburga i João de Deus Pinheiro iz Portugala te donijela ultimatum EZ-a o tromjesečnoj odgodi Odluke o neovisnosti. Slobodan Milošević odbio je doći na Brijunski sastanak, ali je poslao svog istomišljenika Borisava Jovića.

Brijunskim sastankom je okončan rat u Sloveniji i faktički priznata njena neovisnost jer se JNA morala povući iz Slovenije čime je povećan pritisak na RH. Zbog suprostavljenih interesa unutar EZ-a nije bilo jedinstvenoga stava o jugoslavenskoj krizi. Većina je bila za očuvanje Jugoslavije što se vidi i po zaključcima koji su dolje navedeni. Zaključci Brijunske deklaracije doneseni su s ciljem očuvanja Jugoslavije, a praktički je Jugoslavija razbijena jer je JNA morala napustiti R. Sloveniju. Strane potpisnice suglasile su se s prihvaćanjem prve promatračke misije EZ-a na teritoriju zahvaćenom oružanim sukobima. Nadalje, sve strane složile su se da doslovno moraju biti poštovana sljedeća načela, da bi se osiguralo mirno rješenje:

Narodi Jugoslavije jedini mogu odlučiti o vlastitoj budućnosti;

U Jugoslaviji je došlo do razvoja nove situacije koja zahtijeva pažljivo nadgledanje i pregovore između različitih strana;

Pregovori moraju početi hitno, ne kasnije od 1. kolovoza 1991., o svim aspektima budućnosti Jugoslavije, bez ikakvih preduvjeta i na osnovi principa sadržanih u Završnom dokumentu iz Helsinkija i u Pariškoj povelji o novoj Europi;

Kolektivno Predsjedništvo mora imati potpune ovlasti i ispuniti svoju političku i ustavnu ulogu, u pogledu saveznih oružanih snaga;

Sve strane suzdržat će se od bilo kakvih jednostranih koraka, a osobito od svih nasilnih postupaka.

Brijunskom deklaracijom jugoslavenska je kriza institucionalizirana i internacionalizirana, a iz EZ-a su očekivali da će Deklaracija dovesti do smirivanja stanja na terenu, ali se to nije dogodilo. Sloveniji je omogućeno da napusti jugoslavensku zajednicu, prema dogovoru Kučan – Milošević, a Hrvatska je prepuštena srbijanskoj agresiji koja se kasnije prelila i na Bosnu i Hercegovinu. U kolovozu (27. kolovozu 1991.) formirana je Badinterova komisija koja će u prosincu 1991. jasno kazati da Jugoslavija kao država više ne postoji. U vremenskom razdoblju od Brijunske deklaracije (7. srpnja) do zaključka Badinterove komisije (7. prosinca 1991.) dogodili su se strašni zločini na teritoriju Republike Hrvatske.

Međunarodna zajednica snosi dio odgovornosti za rat, razaranja, ubojstva, protjerivanja i kršenja međunarodnog prava jer nije poduzela mjere da to spriječi (a mogla je!). Međunarodna zajednica je dopustila agresiju Srbije na Hrvatsku 1991. godine, dopustila je ubijanje i progon Hrvata širom Hrvatske, dopustila je zločine u Vukovaru i Hrvatskom Podunavlju.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Slika: Sastanak na Brijunima (narod.hr)

Komentari