TwitterFacebookPinterestGoogle+

Spomenik Tonču Petrasovu Maroviću

Tonči Petrasov Marović  (Petrasov – obiteljski nadimak po djedu Petru) je bio protiv rušenja starog groblja na Sustipanu pa je 1957. napisao Sonata za staro groblje na Sustipanu, zatim 20 godina kasnije (1977.) Sustipan opet i Sonata za staro groblje – 1977. Navršava se 60-ta godišnjica barbarskog rušenja groblja a splitska gradska uprava je donijela odluku o postavljanja spomenika pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću na ulazu u bivše groblje.

O gradskom groblju na Sustipanu

Sustipansko groblje otvoreno je 1826. godine i bilo je u funkciji do 1928. Godine 1928. otvoreno je novo groblje na Tršćenici, kasnije nazvano Lovrinac. Nakon 1928. iznimno je bio dopušten ukop, samo u zidane grobnice. Na sustipanskom groblju sahranjeno je oko 50.000 osoba. Bilo je oko 400 zidanih grobnica i sve je to uništeno.

Komunistički barbari su 1959. godine donijeli odluku da se groblje uništi te su ga u vremenu od 1959. do 1961. i uništili. Odluku o rušenju groblja donio je Komitet i Općinska uprava na čelu s Radom Dumanićem. Bio je to veliki kulturocid jer je groblje imalo svoju povijesnu i umjetničku vrijednost s velikim brojem umjetničkih spomenika koje su napravili poznati umjetnici. Neki spomenici su pohranjeni u Muzeju arheoloških spomenika a neki u Muzeju grada. Ostaci oko dvije trećine pokojnika su ostali na Sustipanu (bačene u rupu pored crkve sv. Stjepana i u more), a ostatci jedne trećine ukopanih su pohranjeni na groblju Lovrinac. Do danas je od groblja sačuvan jedino klasicistički glorijet Vicka Andrića, a Sustipan je pretvoren u park.

Slika 1. Sačuvan je glorijet Vicka Andrića

Damir Šarac piše, u članku pod naslovom: “Općinskom savjetu za kulturu 1959. zasmetao je buržujski karakter starog groblja, pa se na grobnice krenulo dinamitom, ostaci pokojnika bacani su u more, krao se mramor…” dalje:

“Što je bila inicijalna kapisla za odluku Općinskog savjeta za kulturu kobnog 13. srpnja 1959. o uklanjanju groblja na Sustipanu do danas nije sasvim razjašnjeno, a kao jedan od ideoloških razloga navodi se njegov “buržujski” karakter i brojni natpisi na talijanskom jeziku! Još 23. prosinca 1958. godine “Slobodna Dalmacija” izvještava (pod upitnikom) kako bi sustipansko groblje ipak moglo biti sačuvano, a spominje se tek djelomična ekshumacija i preseljenje dijela ostataka na novo groblje.”

Slika 2. Duško Kečkemet (Fototeka Muzeja grada Splita)

Dalje Damir Šarac piše:

“Dakle, Krleža je krenuo na Sustipan upravo u dane razaranja svjedočeći miniranjima starih grobnica, razbacivanju kostiju, bizarnim nabacivanjem radnika s ostacima pokojnika i vandalskoj pljački. Jeličiću se vratio prestravljen. Nakon nekoliko dana poslao mu je pismo: “Ako ikada više dođem u Split, svratit ću samo do vaše ulice….”

Sigurno je da ima više odgovornih za kulturocid ali najodgovorniji su Komunistička partija (Komitet) i gradska uprava na čijem je čelu bio Rade Dumanić. Prozivati neke kulturne radnike tog vremena a bez poznavanja okolnosti je upitno jer suprostavljanje Komitetu i Baji  bilo je opasno. Biti proglašen narodnim neprijateljem značilo je komunistički progon s teškim posljedicama (gubitak posla, zatvor, Goli otok) pa pri davanju ocjena (optužbi) treba biti odgovoran.

Na Sustipanskom groblju bili su pokopani mnogi istaknuti Splićani. Među pedeset tisuća pokojnika možemo spomenuti gradonačelnike i preporodne djelatnike Antu Bajamontija, Gaju Bulata, Vicka Milića, Vicka Mihaljevića, Petra i Vicka Katalinića, Lovru Borčića, Duju Rendića Miočevića, Dujma Mikačića; arheologe Franju Carraru i Karla Lanzu; graditelje Vicka Andrića i Antu Bezića; slikare i kipare Jurja Pavlovića, Vicka Meneghella Dinčića i Radovana Tommasea; pionira hrvatskog filma Josipa Karamana i druge.

Sustipanski nadgrobni spomenici – među kojima djela kipara Ivana Rendića, Tome Rosandića, Ivana Meštrovića, Franje Carrare – imali su uglavnom klesarski majstorski pečat sa sentimentalno-romantično-vjerskim porukama. Posebno su bile zanimljive grobnice desetak splitskih bratovština (sv. Križa, sv. Antuna, sv. Petra od Lučca, sv. Duha, sv. Frane, sv. Gospe od Dobrića itd.). U njima su ukapani pučani, većinom varoških predgrađa. Bile su to tek obične četvrtaste kamene ploče s inicijalima dotičnih bratovština, bez imena pokojnika. Zanimljivo je da su pokapani umotani u plahtu, bez lijesa, u kojemu bi se samo pokojnika dopratilo do groblja, a zatim se lijes vraćao.“

Slika 3. Sačuvani nadgrobni spomenik, Muzej grada Splita

Manji dio kamenih artefakata koji su ostali na Sustipanu smješten je u lapidariju. Na Sustipanu je i jedan od rijetkih sačuvanih spomena na dr. Antonija Bajamontija, splitskoga poteštata u razdoblju od 1860. do 1880. godine. Bajamontijevi posmrtni ostaci naknadno su položeni u zajedničku grobnicu splitskih gradonačelnika na Lovrincu.

Slika 4. Nadgrobna ploča na Sustipanu

Sustipan je pretvoren u park, arheološko nalazište je zatrpano, a  kao cjelina je upisan u državni Registar kulturnih dobara. O Sustjepanu su dužni brinuti grad Split, Župni ured sv. Stjepana pod borovima i Biskupsko sjemenište. Tijekom vremena je uređen park, postavljene ograde i vrata u svrhu zaštite arheološkog lokaliteta. Odnos prema starom splitskom groblju Sustipan je i danas loš jer se tamo održavaju aktivnosti neprimjerenog sadržaja za jedno groblje (nedostatak pijeteta prema posmrtnim ostatcima) i za jedan arheološki lokalitet.

Slika 5. Zatrpano arheološko nalazište

Pjesnik Tonči Petrasov Marović je povodom tog barbarskog čina, povodom kulturocida, zapisao potresne stihove. Grad, 60 godina poslije, podiže spomenik pjesniku Tončiju Petrasovu Maroviću pored ulaza u bivše gradsko groblje. Spomenik je izradio Loren Živković Kuljiš.

O spomeniku je objavljeno: “Spomenik će biti izliven u bronci, slova stiha bit će okomito postavljena na zid. Oko njih će biti brončani pravokutnici, pomalo savijeni kao stranice papira koje su se razletjele prema zidu i streme gore, ka visini. Spomenik će biti visok pet, a širok tri i pol metara.”

Prof. dr. Drago Šimundža zapisao je o pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću (citat):

“Nošen tim dubinskim nabojem, prvi je sokratovski probugario nad jednim od najvećih kulturnih promašaja komunističkog vandalizma: sudbinom “staroga groblja na Sustipanu”. Naime, kad su se počeli snovati čudni snovi o njegovu barbarskom uništenju, u svojoj je Sonati o tom povijesnom i duhovnom spomeniku, godine 1957., uoči komunističke odluke o iskapanju mrtvih i rušenju bogatog humanog i religioznog nasljeđa, apodiktički prozborio:

Nitko ne bi smio iskapati mrtve…

Ali tko mari za to kada je to otimanje

izjednačeno s oslobađanjem…

Crkvu na vrhu brijega odavno porušiše…

Nitko ne bi smio iskapati mrtve

Nitko ni za što…

Ja sam vikao: Nitko ne bi smio…

NITKO NE BI SMIO iskapati mrtve

Ali tad izgubih glas

(po njihovoj zapovijedi valjda)

i sada šutim jauk

(Sonata za staro groblje na Sustipanu II, III)

Nažalost, u starom se Dioklecijanovu boravištu i Marulićevu ishodištu ubrzo dogodilo ono što je Silvije Strahimir Kranjčević s tugom predosjećao u svom Groblju na umoru. Godine 1959. donesena je odluka da se jedinstveno splitsko groblje na poluotoku Sustipanu pretvori u javni park, odnosno da mu se uništi svaki sakralni spomen i humani trag. I tako je stari Sustipan, samostanska oaza posljednjeg Trpimirovića, Krešimirova sinovca kralja Stjepana, vječno počivalište mnogih generacija grada pod Marjanom, vandalski iščeznuo. Ideologija je bila jača od pameti, politika od iskonskih svetinja. Arhitekti mračnog projekta iskopaše kosti i do kraja 1961. sve porušiše.”

20 godina poslije Tonči Petrasov Marović tužno zbori:

 Sonata za staro groblje

Nemaš više vratnica ni psa ni natpisa

moj Sustipane nema više križeva

ni našeg živog Zagreja nema ni tvojih mrtvih

ti si sada prazna zemlja

ledina Judina moj Sustipane

sjedim na šentadi ispod ovih šišaka i sunca

što me svojim zimskim stidom časti

i kažem: kad umrem telefoniraj travi

da me nimalo ne zanima što će sa mnom

što će s tobom učiniti moj Sustipane.

Odluka da se uništi groblje i stvarno uništenje Sustipana kao sakralnog i kulturnog spomena, očito, bolno se dojmilo pjesnika.

Njegov je prosvjed izraz nutrine koju je u sebi doživljavao. Odraz je to, rekao bih, prirođene etičnosti i kršćanske kulture koju je unatoč onodobnom partijskom zulumu od djetinjstva osjećao i spontano živio.”(Drago Šimundža).

Slika 6. Pripremne radnje za spomenik

Spomenik će biti podignut ali što će u budućnosti biti sa Sustjepanom to nam gradska uprava još nije detaljnije obznanila. Sustjepan je arheološki lokalitet i uništeno gradsko groblje na kojem se nalazi masovna grobnica posmrtnih odstataka pa mora biti mjesto pijeteta!

Dr. Marko Jukić

Komentari