TwitterFacebookPinterestGoogle+

Akademik Nikola Bašić: Turizam, prostor, identitet

  • Written by:

UMJESTO UVODA

Državu čine ljudi, prostor i suverena vlast.
Ne znam kako stojimo sa suverenitetom, ali znam da ljudi svakim danom imamo sve manje. 
Što nam je s prostorom? 
Vraćajući se Europi, Hrvatska je u njezinu riznicu prinijela svoje prirodne i kulturne stečevine. O stvarnim dosezima tih vrijednosti mnogi će imati različita mišljenja, ali će hrvatski prostor zasigurno prepoznati kao neupitnu vrijednost. U zemlji koja je, srećom ili nesrećom, snažno usmjerena na turizam, prostor predstavlja njegovo ishodište i utočište. Upravo zato, naša je zadaća znati objasniti njegova svojstva, znati jasno reći što želimo s njim učiniti i kako želimo da se drugi prema njemu odnose.

TKO SMO MI, BAŠTINICI ILI NASLJEDNICI?

Sve je više razvidno da hrvatsko društvo slabo gospodari baštinjenim prostorom.
Ono, pogotovo nije sposobno iznalaziti specifične i djelotvorne modele zaštite i razvitka vlastitog prostora koji bi proizašli iz njegovih osobitosti.
Pomanjkanje kreativnih i djelotvornih modela gospodarenja vlastitim prostorom, našom stvarnom i metaforičkom “naftom”, dovodi nas do toga da se on nekontrolirano i neodgovorno rastače, iako znamo da je prostor, kao i mnogi drugi resursi – konačan i ograničen. Ono što smo naslijedili kao primarnu prirodu, olako “trošimo” kao da se jednom izgubljeni djevičanski ambijenti mogu nanovo proizvesti. Istodobno, pred onim što smo baštinili kao urbanu kulturu ili kulturni krajolik, ostajemo zatečeni, pitajući se jesu li oni koji su to stvorili uistinu naš rod? Jer, po onome što ćemo mi, u tom istom prostoru, ostaviti našim baštinicima, teško ćemo to moći potvrditi. 
Nismo li mi samo slučajni nasljednici, a ne vjerodostojni baštinici ovog prostora i na njemu zasnovane kulture?
Je li najljepša particela ove planete, koju je po omiljenoj anegdoti, Bog bio ostavio za sebe, dospjela u ruke onima koji je ne zaslužuju?

NOTORNI TURIZAM KAO PRIJETNJA RESURSIMA

Ljudi i prostor najveće su hrvatsko bogatstvo. 
Na dobroti naših ljudi i krasoti našeg prostora zametnuo se i naš turizam.
Hrvati su jako voljeli turizam, jer je on predstavljao sponu s onim svijetom iz kojeg su, po ideološkoj prisili, bili isključeni. Turizam iz onih vremena bio je medij s kojim smo, u neposrednom kontaktu s radoznalim došljacima, mogli progovoriti o sebi, svojim nevoljama i svojim snovima. Danas se možemo s pravom zapitati bi li naš put do konačnog državnog osamostaljenja bio moguć bez percepcije Hrvatske individualnosti ostvarene upravo kroz turizam? I danas uspjesi turizma pridonose dobroj izvanjskoj percepciji Hrvatske, koja je uvijek bolja od našeg unutrašnjeg pogleda. Unatoč tome, moramo s velikom zabrinutošću ustvrditi da odraz turizma na hrvatsko društvo i prostor postaje pomalo sumoran Hrvatski turizam, dao je kruh mnogima, ali je svoje ljude postupno pretvorio u sluge nestabilne, nekonjukturne i slabo plaćene sezonske industrije. Ili ih je učinio sitnim, bezvoljnim i lijenim rentijerima.

Tako i hrvatskom prostoru danas najveća prijetnja dolazi upravo iz turizma. Ne svakog, već poglavito onog koji agresivno izobličuje nacionalni prostor proizvodeći generičke ambijente, suprotne onome što hrvatski prostor čini drugačijim od svakog drugog prostora. Ta “drugačijost” predstavlja, uostalom, inicijalni motiv turističkog interesa. Zato njegovo izobličenje u globalnu “istost”, prestavlja njegovo bespovratno obezvrjeđenje. Osim što je to fatalno za prirodni i društveni identitet zemlje, time se trajno gubi privlačnost Hrvatske kao turističkog odredišta.

Više nema sumnje da su učinci turizma na hrvatski prostor, poglavito u području jadranske obale i otoka, gdje se odgovor na vehementnu turističko-nekretninsku potražnju razrješava na dramatičan način, u sukobu s dugoročnim nacionalnim interesima. Tome ususret idu i legislativne improvizacije, kojima se, pod agendom poticanja investicija, srozavaju standardi prostornog planiranja. Zato bi takozvanim projektima od nacionalnog značenja mogli biti atribuirani samo oni koji kreativnim pristupom, stvaraju nove i trajne gospodarske i društvene vrijednosti bez jednokratnog i nepovratnog ”trošenja” prostora.

HRVATSKI TURIZAM IZMEĐU PRIRODE I KULTURE

Hrvatski prostor, koji se često i pogrešno percipira kao pretežito izvorna priroda, u najvećoj je mjeri antropološki oblikovan. Zapuštene kulturne krajolike postupno je prekrila invazivna flora, koja je stvorila slike prividnog djevičanstva. Zato smo uvijek zatečeni iznenadnim otkrivanjem izgubljenih oblika kulturnog krajobraza, koji nam se razotkriju nakon sve češćih požarnih stihija.

Upravo zbog toga moramo ustrajno promicati stajalište da je u primarnom prirodnom ambijentu, onom koji je, od prapočela do danas, zadržao atribute djevičanske prirode, nedopustiva bilo kakva izgradnja. Moje je čvrsto uvjerenje da će u budućnosti ove, već poprilično razorene planete, vrijednost neoskvrnutog prostora po sebi, biti iznad vrijednosti bilo koje razvojne paradigme na njemu zasnovane. U nekoj budućoj hipotetskoj, svima razumljivoj prostorno planskoj regulaciji, (koja bi se odmaknula od sadašnjeg stanja u kojem slatkorječive strategije idu širokim drumom, a prostorne prakse gustom šumom), a koja bi bila jasna poput deset zapovijedi božjih, prva bi od njih glasila:

Ne gradi nikada i ništa u prostoru nedirnute prirode!
Doista, zašto bismo se pačali u prirodu koja je od postanka do danas ostala nedirnuta, ako imamo toliko zapuštenog kultiviranog prostora koji vapi za rekvalifikacijom? Ako nam na raspolaganju stoji toliko zapuštene kulture, zašto bismo, i temeljem kakve nužnosti, bilo što gradili u djevičanskim ambijentima?

JE LI MOGUĆ TURIZAM BEZ GRAĐENJA?

Hrvatska je mozaična zemlja, buket sačinjen od visoko individualiziranih regija, koje se ponekad uzajamno jako razlikuju. 
Naša je zadaća sačuvati tu dragocjenu raznolikost oblikujući turističke strategije po kojima će svaki prostor postati osnovica za kreativne i prepoznatljive „turističke događaje”. To znači da će se nova paradigma hrvatskog turizma morati promišljati na specifičnim i prepoznatim osobitostima vlastitog prostora. Kao primjer navesti ću tkonski Škraping, potpuno originalni turistički proizvod zasnovan na onim osobitostima lokalnog litorala, koji se na prvi pogled čini turistički neiskoristivim, a koji je postao scenom uzbudljivog turističkog sadržaja, bez ikakvog negativnog traga u prostoru. To nas vodi prema zaključku da hrvatski prostor može postati autentičnom pozornicom za kreiranje turističkih scenarija, inspiriranih njegovom osebujnošću. Hrvatska nije pustinja u kojoj moramo izmišljati artificijelnu spektakularnost. Nama ne trebaju ni umjetni otoci u obliku palmi, niti umjetna kupališta ni umjetna skijališta. Nama je sve to Bog dao u iskonskom obliku. Naš prostor je autentičan i autentičnim mora ostati.
Iz toga proizlazi njegova najveća vrijednost.

KAPITALIZAM I STIGMATIZACIJA PLANIRANJA

Sviđa mi se metafora prema kojoj smo mi Hrvati ušli u kapitalizam nepripremljeni,
poput ljudi koji hoće voziti auto bez položenog vozačkog ispita. Ako je tako, a čini se po mnogočemu da je baš tako, onda je razumljiv nered koji smo prouzročili. 
Ali nigdje taj nered nije vidljiv kao u prostoru! 
Društvo proizvodi prostor, a prostor povratno proizvodi društvo, kaže D. Berc.
Ako je općenito planiranje, kao projekcija razvitka, proglašeno ideološkim reliktom, tu stigmu nikako ne zaslužuje prostorno planiranje, bez kojeg nema ni dugoročno održivog turizma. Prostor ne smije postati kolateralnom žrtvom slobodnog tržišta.

Kako funkcionira sadašnja planerska praksa?
Razvojne strategije i prostorni planovi koji prostorni razvitak projiciraju na široj državnoj razini u pravilu su kvalitetni i proizvedeni u stručnom i znanstvenom okruženju najviše razine. To ne znači da se o pojedinim strateškim smjernicama ne smije raspravljati, što je prisutno i u ovom izlaganju. Međutim, kako se hijerarhijska razina planova snižava, tako se snižava i njihova kvaliteta. 
Kad se spustimo na razinu gradskih ili općinskih prostornih planova, onda počinju problemi, koji postaju sve vidljiviji. Što su planovi bliže provedbenoj razini to su problemi veći. Na kraju, oni se pretvore u kvazi-planske dokumente koji nisu ništa drugo nego interesne križaljke u kojima se, iza paragrafa, vodoravno ili okomito, krije ime onoga za koga je napisan. Postavši moćnim interesnim alatom, oni su izgubili svaki drugi sadržaj, i ostali zatvoreni za bilo kakve kreativne razvojne vizije.

Takvo stanje potpuno je destimuliralo hrvatsku arhitektonsku vrhušku koja se isključila iz  provedbenog prostornog i urbanističkog planiranja ostavljajuči ga sterilnim proizvođačima planske dokumentacije. Pitijskim definicijama, nemuštim jezikom i čestom neprovedivošću onoga što bi trebalo po njima provoditi, oni su htjeli-nahtjeli, te planove pretvorili u korupcijski supstrat.

Odmak arhitektonske elite od urbanizma proizvelo je i ukidanje urbanističkih projekata, jedinog učinkovitog instrumenta kojim se urbanističke i arhitektonske ideje mogu pretočiti u koherentne prostorne cjeline. Upravo bi urbanističko projektiranje mogla biti brana neartikuliranoj morfologiji novih naselja, koja ne nastaju kao promišljene cjeline već kao kaotične nakupine prostornih krhotina. Tome uvelike pridonosi i uporno prepisivanje općih pravila građenja po vlasničkoj parceli, iako su dokazani katastrofalni učinci takvih pravila na morfologiju hrvatskih gradova i naselja.

Procesi štetni za prostor često se pripisuju arhitektima i urbanistima, mada je svima jasno da je stanje u nacionalnom prostoru eminentno političko pitanje.

POVRATAK URBANOJ BAŠTINI

Hrvatski litoralni pojas nezaustavljivo prekriva AGRESIVNI NEARTIKULIRANI GRAĐEVINSKI TEPIH. Mnogi misle da je to proizvod takozvane divlje gradnje, ali to je tek djelimice istina. U najvećem dijelu to je produkt recentne prostorno planske regulacije, po kojima su, u pravilu, izdane uredne dozvole za građenje.
Da bismo presjekli ovaj trend nije dovoljno mijenjati urbana pravila ponašanja. Važnije je od toga da smo spremni mijenjati stratešku optiku prostornog razvitka. Međuostalim, to upućuje i na nužnost da se nekretninski biznis, kojeg vuče turistička lokomotiva, počme usmjeravati prema mediteranskom urbanitetu, što podrazumijeva koncentraciju građenja u gustim organičkim naseljima.

Zgušnjavanje izgradnje suzbijati će njezinu disperziju, smanjujući pritisak na okoliš, na prirodne i kulturno-krajolišne areale. Koncentriranu turističko-nekretninska izgradnju, moramo pretočiti u urbani ambijent s jasnom idejom cjeline, i s jasnim identitetom. Takva naselja, mogla bi, poput Dioklecijanove palače predstavljati zametke budućih gradova. U trenutku hrvatske demografske atrofije, takvi bi nukleusi mogli poslužiti i kao demografske crpke. Ostvarujući simbiozu domicila, doseljenika i turista, one bi postale urbanim retortama, talionicama demografskog konglomerata privučenog magnetizmom turizma, i potaknule proces njegove asimilacije u matični nacionalni korpus.
Osim što će destimulirati beskrajno raspršivanje građenja, realizacija ovakvog strateškog koncepta, oslobodit će nas još jedne opasne planerske i turističke razvojne zablude. Radi se o izdvojenim turističkim zonama izvan naseljenih mjesta, namjenjenih ekskluzivnom turizmu.

Ekskluzivni turizam zapravo je malograđanski fenomen koji kao društvena pseudopojava predstavlja surogat stvarnom životu, gdje se na tjedan ili dva kupuje demokratizirani luksuz onakav kakav je ranije bio dostupan samo društvenim elitama.
Tome nasuprot, „turistička osmoza” (Jurica Pavičić) je slogan pod kojim možemo promišljati turizam koji bi spriječio „urođeničku„ isključenost iz dislociranih, nedostupnih i hermetički zatvorenih turističkih područja. 
Umjesto slijepih zona kojekakvih ”resorta”, a iza čijih se neprobojnih kapija odvija neki nama nepoznati život, u kojima žive i rade nama nepoznati ljudi, u ambijentima koje ne možemo prepoznati kao vlastiti prostor i kulturu, i koji se u najvećem dijelu godine pretvaraju u sablasne pustoši, moramo se okrenuti onom turizmu koji će biti ucijepljen u lokalnu zajednicu i lokalnu kulturu.

U prostornim planovima jadranskih županija, pored postojećih 206 turističkih zona, planira se izgraditi još 210, u ukupnoj površini od približno pet tisuća hektara ili 50 milijuna četvornih metara. Umjesto oduševljenja razvitkom ekskluzivnog turizma, kao, tobože, njegove više kvalitativne razine, trebalo bi zastati i dobro razmisliti kakvu korist naša nacionalna zajednica ima od takvog turizma? To postaje intrigantnim pitanjem hrvatskog prostora, hrvatskog identiteta pa na kraju i hrvatskog suvereniteta.

TURIZAM I ARHITEKTURA

Recentna hrvatska turistička arhitektura ostvarila je kvalitetu koja je respektabilna u svjetskim razmjerima. Znakovito je, a to želim posebno naglasiti, da je ona, u pravilu, ostvarena u projektima domaćih investitora. Uvjeren sam da ćemo u malom uzorku, i dalje ostvarivati vrhunsku turističku arhitekturu. Zapitajmo se kako bi nam ti visoki uzleti mogli postati uporištem za promijene u preovladavajućoj turističkoj gradnji, čija je razina poražavajuća. A baš ta središnja graditeljska struja rastače prostor u bizarnim pojavnostima artificijelnih turističkih enklava, individualnih graditeljskih avantura i nekretninske instant produkcije.

Arhitektonski obrasci koji se nekritički unose u naš turistički prostor, vrlo su često u tragikomičnom sukobu s lokalnim podnebljem i lokalnom kulturom. Uporno ponavljajući da naš identitet u turističkoj arhitekturi mora biti nadahnut našim nasljeđem, želim naglasiti da to nadahnuće ne proizlazi iz zadanih oblika već iz zadane kulture. 
Upravo iz takve zadanosti hrvatska arhitektura u turizmu, mora odlučnije svjedočiti pripadnost svojem podneblju i svojoj kulturi.

Možda bismo nužnost turističke gradnje mogli iskoristiti kao priliku za promicanje autohtone arhitektonske slikovitosti, vraćajući se morfološkoj matrici kulturnog krajolika. Stvarati autentičnu turističku arhitekturu kao palimpsest kulturnog krajolika predstavlja kontinuitet umijeća oplemenjivanja prostora, u kojem je promijenjen sadržaj, ali koji i dalje, poput gromača i suhozida, organički pripada tlu. Uporištem u morfologiji kulturnog krajolika, turistička arhitektura, pogotovo ona koja nastaje u izdvojenim područjima izvan naselja, ostvarila bi neslućeni stupanj ambijentalne autentičnosti.
Poput opusa velikog hrvatskog slikara Otona Glihe inspiriranog gromačama, i hrvatski arhitekti, na matrici kulturnog krajolika, mogu ostvariti beskompromisno suvremenu ali i sasvim samosvojnu turističku arhitekturu.

TURISTIČKI ODRAST – DOGOVOR O ODUSTAJANJU OD RASTA

Na obzoru svjetske znanosti postupno se osnažuje znanstveno- stručna zajednica koja pod novim pojmom ODRAST, promiče nužnost svijesnog odustajanja od rasta.
Jedna od parola tog pokreta pripada američkom ekonomistu Kennetu Bouldingu, koji poručuje: 
Samo luđaci i ekonomisti vjeruju u neograničeni rast na fizički ograničenim planetu. 

Osvrčući se na liberalni potrošački kapitalizam, Cornelius Castoriadis grčki ekonomist i filozof, kaže kako je idiom ekonomizma rast promaknuo u sekularni ekvivalent religijske dogme, o kojoj se ne smije raspravljati jer ćeš automatski biti diskvalificiran.U toj analogiji, ekonomisti su uzeli interpretirati i dešifrirati ekonomske poruke kao što svećenici čine sa svetim pismom. Ni turizam nije oslobođen od imaginarija kojim dominira jednosmjerna budućnost rasta.
Tako se i hrvatski turistički razvojni uspjeh iskazuje postotkom rasta, iako je očigledno da rast turizma i nekretninska euforija koju on izaziva, hrvatskom prostoru nepovratno mijenja svojstva. 
Taj rast sve je vidljivije uzrokom našeg lošeg psihičkog zdravlja, neurednog i neredovitog radnog ciklusa, cjelodnevnog radnog vremena bez tjednog predaha, 
prometne zakrčenosti, gužvi i zagađenja… Odustajanje od turističkog rasta ne znači manje istog turizma, već njegov razvitak u drukčijoj kvaliteti. Moramo misliti turizam sa smanjenim ekološkim otiskom u prostoru, ali i s promijenjenim metabolizmom, strukturno usklađenim s drukčijim razvojnim ciljevima zajednice.

Odustajanje od turističkog rasta i usmjerenje na njegov kvalitativni procvat posebno je važan za Hrvatsku zbog zabrinjavajuće razine neposrednog i posrednog udjela turističkog gospodarstva u ukupnom društvenom brutto proizvodu, po čemu turizam poprima svojstvo gospodarske monokulture.
Stanje je takvo da se može usporediti sa stupnjem ovisnosti o vinogradarskoj konjunkturi, koja je u drugoj polovici 19.stoljeća posredno i neposredno hranila 90% stanovništva Dalmacije. Znamo kako je to završilo, a znamo i to da se povijest ponavlja. Otvarajući se Europi i svijetu Hrvatska već proživljava demografski egzodus. Turizam je vrlo krhak. I on ima svoju filokseru, koja može lako prijeći granicu i uništiti turistički mošt.
A tada: piši mi brate, piši mi fratelo!

UMJESTO ZAKLJUČKA:

Hrvatski turizam nalazi se pred razvojnim pragom pred kojim mora usporiti rast i potaknuti procvat. Time će se smanjiti njegov sve vidljiviji negativni otisak na društvo i na prostor. Hrvatsko društvo i hrvatski prostor ne smiju postati taoci turizma kao prevladavajućeg gospodarstva. Tome nasuprot, turizam može postati vrelom nacionalne demografske revitalizacije i prostorne rekvalifikacije. Procvat turizma mora biti obojen bojama prepoznatljive pripadnosti hrvatskom prostoru i hrvatskoj kulturi. U prostorno-vremenskoj konvergenciji svijeta, u njegovoj sve sažetijoj i mozaičnijoj slici, hrvatski turistički piksel mora zadržati svoj prepoznatljivi sjaj i boju.

Izvor: akademik Nikola Bašić/turizmoteka.hr

Komentari