TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Gospodine, nauči nas moliti

  • Written by:

17. nkg/C

Molitva je dar Božji, čisti i nezaslužen. Ona je najveličanstveniji privilegij koji imamo kod Boga. Molitva nas dovodi u Božju prisutnost, pred lice Božje. Iako smo „tek prah i pepeo“, mi možemo stupati pred Boga, našeg Oca nebeskog, i moliti. Upravo kako se to Abraham usuđuje moliti za spas Sodome i Gomore (prvo čitanje).

Iako to na prvi pogled može tako izgledati, Abrahamova molitva nije cjenkanje s Bogom. Nije utjecanje na nj da bi on promijenio svoju volju zbog čovjekovih molitava. Ta Bog je uvijek pravedan. Pravedniji nego ijedan čovjek. On je sama dobrota i milosrđe. Abrahamov razgovor s Bogom zapravo je prikaz preobražavajuće snage koju molitva ima za onoga koji moli. U njoj vidimo kako Abraham raste i sazrijeva kroz molitvu. Moleći Boga za pravednost – da zbog pedeset, četrdeset, trideset, dvadeset i na koncu deset pravednika poštedi Sodomu i Gomoru – Abraham sve više otkriva Božju pravednost, koja je daleko vidovitija i veća od njegove, te u njoj raste. U konačnici Isus nam pokazuje kako je Bog radi samo jednog pravednika, radi njega samoga, poštedio cijeli ljudski rod od propasti. Po njemu je uništio „zadužnicu koja bijaše propisima protiv nas“, piše sv. Pavao (drugo čitanje). Što, dakle, Abraham više nastoji u molitvi biti pravedan, to više otkriva Božju pravednost i postaje Bogu bliži. Zato je molitva puno više Božji govor nama nego li naš govor Bogu. Tako bi trebalo biti. Molitva je puno više osluškivanje Boga i rasta u njegovoj ljubavi nego li tjeskobno bavljenje svojim potrebama. Ta zna Bog što nam je potrebno i prije nego ga mi zaištemo. Međutim, potrebno je da ga mi to isto molimo kako bismo uvijek bili svjesni da jet sve što jesmo i posjedujemo Božji dar i da mu na tome budemo zahvalni.

U Abrahamovoj molitvi vidimo kako Bogu nije iz poniženja da raspravlja s čovjekom. On sluša pravednika. Štoviše, objavljuje mu svoje naume. Bog saopćava Abrahamu što kani učiniti sa Sodomom i Gomorom. Pravednik može s Bogom razgovarati, može upoznati Božje misli i otkriti u njima milosrđe koje daleko nadilazi naše milosrđe. Nije, prema tome, svrha molitve da bismo mi Boga upoznavali sa svojim potrebama i željama te pozivali da nam bude milostiv. Ili da bismo morali kupovati njegovo smilovanje. Svrha molitve je u tome da mi sami rastemo u Božjoj pravednosti i milosrđu te tako postanemo pravedni i milosrdni poput njega. I zato je potrebno moliti. Molitva nas osposobljava da vidimo nevidljivo, da čujemo ono što se ne može čuti, da razumijemo i prihvatimo ono što nadilazi naše pameti. Da se nadamo onomu što nadilazi naša očekivanja i nadanja.

Isus je najbolji učitelj molitve. On nam najprije svojim primjerom pokazuje potrebu i snagu molitve. Učenici poželješe naučiti moliti gledajući njega kako moli. A on je molio mnogo i redovito: Ponekad, prije važnih trenutaka, i po cijele noći. Osobni primjer molitelja najbolja je škola molitve. Molitva čovjeka mijenja i izgrađuje po mjeri bogosličnosti. Čini ga pred drugima uočljivo prožetim Božjom snagom i mudrošću.

Učeći nas moliti Isus nam daje uzor-molitvu Oče naš. U njoj vidimo kako nam najprije u molitvi valja sinovski stati pred Boga, kao svoga Oca, klanjati svetosti njegova imena. Samo po svetosti njegova imena može k nama doći kraljevstvo nebesko; samo onda kada tražimo da Bog iznad svega i u svemu bude svet, može se nebo i zemlja povezati i činiti jedno kraljevstvo, kraljevstvo Božje – kako na nebu, tako i na zemlji. Bez Boga nemoguće je na zemlji postići kraljevstvo pravde i mira. To je najveća zabluda u koju čovjek može pasti. Samo kada stavimo Boga na prvo mjesto, sve drugo može doći na svoje mjesto.

Drugi prozbeni dio Očenaša najprije nas poučava da nam od Boga dolazi kruh svagdašnji. Od njega nam dolazi svako dobro, sve što nam je potrebno da živimo svaki dan i svu vječnost. Poučava nas nadalje da se priznamo grješnicima potrebnima Božjeg oproštenja. Molitva nas treba preobražavati. Bez spremnosti da sami budemo prožeti duhom molitve, ne možemo očekivati da će naša molitva biti uslišana. Ne možemo primiti Božje oproštenje ukoliko ga sami nismo spremni davati. I ništa nas ne čini toliko sličnima samome Bogu, što jesmo i što bismo trebali biti, koliko spremnost da opraštamo. Oprostiti može samo onaj koji posjeduje u sebi čvrstu nadu da to ima smisla, da je tako bolje, koji ima viziju božanskog svijeta, koji već sada vidi ono što se tek ima dogoditi po Božjem milosrđu na koje smo i sami pozvani.

U molitvi se rađa poziv na život po evanđelju. Tražiti od Boga možemo samo ono što smo i sami spremni davati. Svaka druga molitva je licemjerna i ne postiže učinak za onoga koji moli. Prema tome, ukoliko ono što molimo od Boga shvatimo istovremeno kao ono oko čega bismo i sami trebali biti zauzeti, a tako bi trebalo biti, onda je svetost Božjeg imena, zauzetost oko izgradnje Božjeg kraljevstva, briga za kvalitetu života, opraštanje i milosrđe jednako tako i naše poslanje u svijetu. Božji plan spasenja čovjeka nije samo predmet naše molitve, već ujedno i naša misija u svijetu u kojem bismo sami sebe trebali prepoznati. U taj plan i molitvom i djelom valja nam se ugraditi.

Don Marinko Mlakić

Komentari