TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Vjera je zagledanost u Božju budućnost

  • Written by:

(19. nedjelja kroz godinu C)

Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti koje ne vidimo, slušamo danas u drugom misnom čitanju iz Poslanice Hebrejima. Prauzori takve vjere su Abraham i Sara.

Njih dvoje su vjerovali u Božju budućnost i onda kada su bili potpuno bez budućnosti, bez potomstva, i kada je im ona, jer su bili u poodmakloj dobi, ljudski gledano bila potpuno neostvariva. Primjer takve vjere pruža nam također izabrani Božji narod Izrael. On je s vjerom u Božju vjernost dočekao noć oslobođenja u Egiptu (prvo čitanje). Ono što se u njoj dogodilo za njegove protivnike bilo je kazna i razotkrivanje zla idolopoklonstva, a za vjerni Božji narod postalo je nagrada te zalog slobode i buduće proslave.

Vjerovati prema tome znači već sada živjeti onu buduću stvarnost koju nam Bog obećava. Sve ono najbolje u našem životu, ono što ne možemo sami niti zamisliti, tek se ima dogoditi. I nema ništa sigurnije, ništa bolje i ljepše od one budućnosti koju nam Bog obećava te je po svome Sinu Isusu Kristu otkriva i jamči. Njegova krv, koju je za nas prolio na križu, zalog je tog obećanja. Nada s kojom smo zagledani u Božju budućnost drugo je ime za našu vjeru. Ona nas ispunja radošću i snagom kojom pobjeđujemo sve naše sadašnje slabosti i iskušenja.

Čovjek koji nije usmjeren na konačnu budućnost nužno se nalazi u stanju pogrešnog odnosa prema sadašnjosti i prošlosti, bez obzira koliko one bile ispunjene zemaljskim uspjesima i blagostanjem. Štoviše, tada nam zemaljska dobra, ukoliko samo u njima tražimo utjehu i radost, još više otežavaju ispuniti srce pravim pouzdanjem u Boga. S druge strane, sadašnjost i prošlost, bez obzira koliko grješne i mučne bile, poprimaju sasvim novo značenje i novu perspektivu u svjetlu Božje budućnosti. Jedanko je tako i s preostalom zemaljskom budućnosti. Oslonjeni na Božja obećanja, upravo se njima obračunavamo sa svojom prošlošću, izdržavamo i osmišljavamo sadašnjost te odvažno idemo u susret budućnosti.

Isus obećanu Božju budućnost izriče u pojmu Kraljevstvo Božje. Uvjerava nas da nam je Bog, koji je naš Otac, već odlučio dati nam ga u baštinu. Vidjeli ga mi ili ne, ono je tu, sasvim na dohvat ruke. Zato ga treba tražiti, držati pred očima, prema njemu usmjeriti svoje misli, budno ga iščekivati i unaprijed mu se radovati… S takvim stavom već sada možemo u znakovima uživati njegove plodove. Tim više što onima koji Boga traže, on daje da u znakovima već unaprijed mogu vidjeti njegovo spasenje. Knjiga Mudrosti kaže da je noć izbavljenja unaprijed bila najavljena Izraelcima da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali i da budu dobre volje (prvo čitanje).

Kroz slike i prispodobe u današnjem evanđeoskom odlomku, kojima nas poziva na budnost, Isus nam izriče jedan sasvim nezamisliv prizor: o svom dolasku sam će Gospodar (ovdje to označava njega i njegov drugi dolazak na kraju povjesti) opasati se i posluživati one sluge koje zateče budne. Blago takvim slugama, ističe Isus. Blaženstvo je, dakle, u budnosti i spremnosti na konačni susret s Bogom na kraju našeg života, bez obzira kada se on dogodio. U stalnom trudu da svoj sadašnji život oblikujemo po mjeri tog budućeg susreta. I u tome je sva naša odgovornost. U tome je sav smisao naše vjere. Ona se ovdje treba pretvarati u nadu, u životni hod prema tom konačnom susretu. I kao što je pashalna noć bila za Izraelce nagrada a za Egipćane kazna, tako će i Kristov drugi dolazak za budne sluge biti ostvarenje njihove nade, čas kada će doživjeti najveći mogući privilegij da ih sam Bog posjeda za svoj stol i poslužuje, za nespremne sluge bit će to trenutak najstrašnijeg udesa.

Božju budućnost ovdje na zemlji gledamo u znakovima. Izdaleka ih gledamo. Zato smo na zemlji uvijek dijelom pridošlice i stranci. Nikada se ovdje do kraja ne smijemo nastaniti. Nikada ne smijemo tako pustiti korijenje kao da nikada nećemo trebati putovati dalje. Naša je domovina na nebesima. Sve što imamo ovdje, to je samo naš privremeni boravak, šator kojeg uvijek treba biti spreman raspremiti i zaputiti se prema budućnosti koju nam Bog obećava i pokazuje.

Zrelost i mudrost čovjeka ogleda se po tome kako gleda na svoju budućnost. I još više, kako je stvara. Mi tek u budućnosti trebamo postati ono za što smo stvoreni, savršena slika Božja. To je naše najveće blago. Vjerom ga već sada možemo posjedovati i ispuniti njime svoje srce.

Don Marinko Mlakić

Komentari