DON MARINKO MLAKIĆ: Na gozbi služenja
22. nedjelja kroz godinu C
Isus je na subotnjoj gozbi kod nekog farizejskog prvaka. Subotnji objed u Izraelu imao je posebno značenje za pobožne Židove. Članovi obitelji, rođaci i prijatelji bi se susretali i razgovarali o različitim temama, o poslu, politici, obitelji, vjeri… O vjerskim temama osobito bi se razgovaralo, kada bi na objedu bio rabin. To su ujedno bile i prilike da vjerski učitelji izlože svoja učenja. Isus je također rado poučavao za stolom. Ovo je bila jedna od takvih prilika.
Dok su se uzvanici okupljali Isus uočava kako svi nastoje zauzeti što bolja mjesta, ona bliža domaćinu i najuglednijim gostima. Ljudi vole društvo uglednih osoba. Uz njih se i sami osjećaju vrjedniji. Isus primjećuje također posramljenost onih koji su već zauzeta mjesta morali prepustiti drugima i premjestiti se na manje ugledna.
On, koji do dna proniče naše srce i pozna sve naše muke, ne želi propustiti priliku da nas sve pouči o pravoj ljudskoj vrijednosti. Kada te netko pozove na svadbu, kaže on, ne sjedaj na prvo mjesto da ga ne bi morao postiđen prepustiti nekom časnijem od sebe. Radije sjedi na posljednje mjesto odakle možeš biti pozvan samo naviše. I to će ti biti na čast pred svim sustolnicima.
Promatramo li ovu prispodobu samo kao pouku za gozbe poput ove na kojoj je izrečena, onda će nam ona savjetovati glumljenu poniznost po kojoj samo na drugi način hoćemo doći do boljih mjesta i to uz još veću pažnju ostalih. To ni u kom slučaju nije Isusova namjera. Ova prispodoba ne pripovijeda o običnoj gozbi već o gozbu u kraljevstvu nebeskom. Njome nam se Isus predstavlja kao domaćin nebeske gozbe, kao uskrsli Gospodin koji u svojoj slavi priređuje božansku gozbu.
Na nju smo svi pozvani. Ali za nju vrijede potpuno drugačiji kriteriji po kojima se raspoređuju prva mjesta, odnosno ljudska vrijednost i dostojanstvo. To neće biti po načelu veće časti, društvenog ugleda, utjecaja, obrazovanja, bogatstva i sl.
Na Isusovoj gozbi prva mjesta se ne dobivaju po zaslugama ili borbama već su dar. Za njih je potreban stav poniznosti. Stav u kom puštam domaćinu Bogu da mi da mjesto koje on hoće. On bolje i od mene samoga zna koje je mjesto najbolje za mene. Tko misli da prva mjesta može zaslužiti ili se za nj izboriti riskira da na kraju stvarno dobije ono što traži i zaslužuje: sramotu i posljednje mjesto.
Služenje, iskrena ljubav i dobrota za druge, to je ono što čovjeka istinski uzdiže i to je jedini kriterij po kojem će se dijeliti prva mjesta u nebeskoj gozbi. Uznositost, borbe za pozicijama vlasti, ugleda i moći prava su rak-rana koja uništava svako zajedništvo među ljudima.
U drugoj pouci Isus nas poziva da, kada priređujemo gozbu, pozivamo siromahe, nemoćne, hrome, slijepe… Sve su ovo kategorije ljudi kojima je bilo zabranjeno ulaziti u hram Gospodnji, jer se njihovo stanje gledalo kao znak da su grješni i nečisti pred Bogom. Isus ovime vrlo jasno dokida sve diskriminirajuće propise i prakse te uspostavlja nove koji odgovaraju onomu što je Božja volja za čovjeka.
Za Boga nitko nije odbačen, nitko označen kao nečist, nego su svi pozvani da budu uzvanici na prvim mjestima u Očevu domu.
Pozivati na gozbu takve, koji ti ne mogu uzvratiti, znači bezinteresno im pružati svjedočanstvo Božje ljubavi i dobrote koja ih jedina može potpuno oteti njihovoj bijedi i nesreći. To mogu samo oni koji svoje pouzdanje i nagradu stavljaju u Gospodina te drugima zahvalno svjedoče milost spasenja koju su sami od njega primili.
Don Marinko Mlakić
