U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća za balvane su se rabila stabla koja su rasla uz hrvatske ceste, a za metaforičke balvane danas mogu poslužiti floskule poput ‘fašizacije Hrvatske’, ‘ustašoidnog klera’, ‘nacističkih pjevača i pozdrava’, ‘stalne ugroženost srpske manjine’ i sl., koje se po memorandumskim naputcima rabe u svrhu ostvarivanja velikosrpskih ciljeva.

Neovisna je Hrvatska negacija ‘Velike Srbije’ pa su balvani, pravi ili metaforički, velikosrbima nužni. Zato je, s druge strane, negacija Hrvatske conditio sine qua non ostvarivanja velikosrpskih ideja, koje, usput kazano, još nipošto nisu zamrle. Iz tog razloga nemile događaje poput nedavnog u Uzdolju pored Knina treba promatrati u malo širem kontekstu.

Povijesni kontekst

Problem svih problema na ovim prostorima ima korijen upravo u pokušaju ostvarenja ideje ‘Velike Srbije’, koja u srpskim nacionalističkim krugovima sazrijeva već dvjestotinjak godina i koja je nesrpskim narodima (a i srpskom) donijela patnje nevjerojatnih razmjera. Odnedavno se realizacija te ideje ponajbolje očituje kroz provođenje nacionalne strategije Vlade Republike Srbije pod nazivom ‘Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu’, nastale na temelju najnovijeg velikosrpskog projekta SANU-a kolokvijalno poznatog kao ‘Memorandum 2’. Sam po sebi taj dokument je nastavak sna o stvaranju ‘Velike Srbije’, koja se uz tek neznatne taktičko-tehničke izmjene, na ove ili one načine stvarala tijekom niza godina.

Počelo je 1844. godine s prvim tajnim velikosrpskim programom, tzv. Načertanijem (program je objelodanjen tek 1906. godine). U njemu se prvi put ističe da Srbija ima povijesno pravo obnoviti se u granicama Dušanova carstva, pa čak, štoviše, i proširiti se na susjedne zemlje koje nisu bile u njegovu sastavu, ali u kojima Srbi čine značajan udio u ukupnome broju stanovnika. ‘Načertanije’ su temelj na kojemu su sazidani svi kasniji velikosrpski projekti. I dok se ono odnosilo ponajprije na širenje na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i sjevernu Albaniju, kasniji velikosrpski projekti (‘Homogena Srbija’ Stevana Moljevića iz 1941. i ‘Memorandum Srpske Akademije nauka i umjetnosti’ iz 1986. godine) uključuju u granice ‘Velike Srbije’ i velike dijelove Hrvatske, pa su, ukupno gledano, ti koncepti uključivali još i Srijem, Bačku, Banat, Baranju, dijelove Bugarske, Makedoniju… Od posebnog je interesa velikosrbima oduvijek bio izlazak na more, iako na obali nije postojalo niti jedno srpsko naselje. Tako je, primjerice, izlazak na more bio jedan o glavnih ciljeva u balkanskim ratovima, jer je na Berlinskom kongresu 1878. godine Srbija priznata kao država na teritoriju od Šabca i Beograda na sjeveru do Vranja na jugu. Novopazarski Sandžak je u to vrijeme bio pod upravom Osmanskoga carstva.

U balkanskim se ratovima Srbija širila na štetu okolnih naroda, ali ipak nije uspjela izaći na more, no, na kraju Prvog svjetskog rata okupirala je kraljevinu Crnu Goru. U Srbiji se taj čin još uvijek naziva ujedinjenjem, što im je posebno važno danas kad se Crna Gora nastoji potpuno otrgnuti iz ‘bratskog zagrljaja’. U svakom slučaju radilo se o jako neobičnom ‘ujedinjenju’ kojim je crnogorski kralj Nikola protjeran, Crna Gora izgubila svoju državnost, a ugašena je i dotad autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Zato Crnogorci to tzv. ujedinjenje nazivaju okupacijom, što je nesumnjivo puno točniji termin jer je Crna Gora 1918. godine potpuno nestala sa svjetske pozornice. Nakon Prvog svjetskog rata kroz Kraljevinu SHS i kasnije Kraljevinu Jugoslaviju dobrim se dijelom ostvarila velikosrpska ideja, a jedini ozbiljniji remetilački faktor bili su nezadovoljni i neposlušni Hrvati. Zato se na njih krenulo represijom što je kulminiralo u povijesti nezapamćenim ubojstvom hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine. Slijede turbulentne tridesete godine prošlog stoljeća kad je izvršen atentat na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu, te početak Drugog svjetskog rata čijom će se poviješću profesionalci čim prije morati ozbiljno pozabaviti i jednom zauvijek razbiti postojeće komunističke mitove.

Iz vremena Drugog svjetskog rata treba spomenuti dva monstruozna velikosrpska dokumenta. To su ‘Valerijanov memorandum’ i ‘Homogena Srbija’ Stevana Moljevića. Oba su nastala krajem lipnja 1941. godine. ‘Homogena Srbija’ je projekt ostvarenja ‘Velike Srbije’ koji se trebao izvršiti istrebljenjem Hrvata, a ‘Valerijanov memorandum’ je bio demonska propagandna poluga u cilju izvršenja tog projekta: “’Valerijanov memorandum’ je službeni dokument Srpske pravoslavne crkve koji je predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega. O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina upravo suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate“, kaže hrvatski povjesničar Stjepan Lozo. Svakako, kompleksna povijest Drugog svjetskog rata vapi za temeljitim i nadasve profesionalnim istraživanjem.

Nakon Drugog svjetskog rata stvorena je druga Jugoslavija koja je jednima opet bila otadžbina, a drugima zla maćeha. Zanimljivo je da su (veliko)Srbi uvijek bili zadovoljni kad su bili u jednoj državi, jer su u njoj redovito uspostavljali hegemoniju.

Domovinski rat

Samostalna Hrvatska u današnjim granicama jest, kako je već kazano, negacija bilo kakve Jugoslavije ili ‘Velike Srbije’. Zato se dio Srba odmah pobunio protiv nje, a iz istog su razloga u pobuni na različite načine bili podržavani od Srbije i tzv. JNA. Pobuna je počela 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina tzv. Balvan revolucijom. Pobuna dijela Srba i velikosrpska okupacija završila je 1995. godine veličanstvenom ‘Olujom’ i kasnijom mirnom reintegracijom istočnog dijela Hrvatske. Što je pokušaj ostvarenja ‘Velike Srbije’ tzv. Balvan revolucijom donio hrvatskom življu najbolje se vidi iz donjeg popisa, koji se odnosi samo na masovne pokolje Hrvata u srpnju i kolovozu 1991. godine:

Srpanj 1991.:
– pokolj u Kuljanima kod Dvora na Uni, 26. srpnja 1991., masakr zarobljenih civila.
– pokolj u Zamlači, 26. srpnja 1991., masakr hrvatskih policajaca.
– pokolj u Strugi, 27. srpnja 1991., hrvatski civili iz Zamlaća upotrijebljeni kao živi zid. Masakrirano 5 hrvatskih policajaca. Istog dana su ubijene još 3 osobe u Dvoru.
– pokolj u Kozibrodu, 26. srpnja 1991., 10 osoba, pokolj nad pripadnicima hrvatskog MUP-a.
– pokolj kod Pastuše, potkraj srpnja 1991., ubijeno 7 zatočenika: 4 civila, 1 pripadnik civilne zaštite i 2 hrv. branitelja.
Kolovoz 1991.:
– pokolj u Dalju, 1. kolovoza do prosinca 1991., 112 do 135 ljudi, pokolj pripadnika hrvatskog MUP-a i ZNG-a, pokolj 25 civila.
– pokolj u Budačkoj Rijeci , 4. kolovoza 1991., 3 policajca ubijena, 1 ranjen, pokolj pripadnika hrvatskog MUP-a.
– pokolj u Lovincu, 8. kolovoza 1991., 5 osoba, radnici na željeznici, ubili ih kolege s posla iz susjednog sela.
– pokolj u Kraljevčanima, 14. kolovoza 1991., 5 staraca.
– pokolj u Bjelovcu kod Petrinje, 14. kolovoza 1991.
– pokolj u Lovincu kod Gospića, 14. kolovoza 1991.
– pokolj u Peckima, 16. kolovoza 1991., srpska vojska ubila 4 starije osobe.
– Čuntić i Dragotinac, 16. kolovoza 1991.
– pokolj policajaca u Žutoj Lokvi, 24. kolovoza 1991., pokolj pripadnika hrvatskog MUP-a.
– pokolj u Skeli kod Gline, 29. kolovoza 1991., 10 osoba.

Daleko najviše pokolja nad Hrvatima bilo je 1991. i 1992. godine, ali oni su, nažalost, trajali sve do 1995. godine.

Današnje stanje

Nakon svih izgubljenih ratova devedesetih godina velikosrpska ideja još uvijek nije mrtva. Štoviše, u Srbiji je itekako živa. Možda čak življa nego ikada prije. Dovoljno je samo malo popratiti njihove medije te poslušati što pričaju njihovi političari, novinari i (kvazi)povjesničari. Daleko od povijesne istine što je Srbija učinila, odgajaju se nove generacije u koje se od najranijeg djetinjstva ubrizgava nepodnošljiva količina opakog virusa koji nikome nije donio ništa dobro. A taj velikosrpski virus danas je uzeo maha, čini se, čak više nego devedesetih godina prošloga stoljeća. Sva sreća da je Srbija tek blijeda sjena one sile koja je prije tridesetak godina zaratila sa svima oko sebe bjesomučno čisteći nesrbe gdje god je to mogla, sve do genocida u Srebrenici. Iako je danas sama po sebi relativno nemoćna jer joj susjedi više nisu nenaoružani, a primjerice Hrvatska i Crna Gora su u NATO paktu, ipak joj ostaje ufanje u ‘bratsku’ Rusiju pa čak i Kinu (Srbi obje doživljavaju suprotnim polovima američkoj politici koja na Balkanu, po njihovom, prije svega igra na albansku kartu). Zato se Srbija stalno naoružava, pa ako šira geopolitička slika jednog dana za nju postane povoljna, po svemu sudeći krenut će u novi krvavi show.

To uopće nije nerealno jer je tamo običnim ljudima, nažalost, mozak toliko ispran kvazipoviješću koja je zapela u opskurnim područjima bliskim alternativnoj srpskoj ‘istoriji’ njihova barda Jovana Deretića i Vukovoj tezi ‘Srbi svi i svuda’, a miljama daleko od prave znanosti. Uz to su nabrijani izmišljotinama o kuhanim srpskim bebama, pritisnuti nepodnošljivim zahtjevima međunarodne zajednice i osupnuti zaista bolnim gubitcima. Sad primjerice, usprkos žilavom opiranju, nepovratno gube Kosovo o čemu, uvjeren sam, zorno svjedoče verbalne, a posebno neverbalne poruke koje je Aleksandar Vučić odašiljao u nedavnom intervjuu jednom srpskom mediju nakon razgovora s američkim dužnosnicima. Intervju se može pogledati na https://www.youtube.com/watch?v=IgS2Z6LpN7g.

Nepovratno iz područja njihovog utjecaja bježi i Crna Gora koja nastoji što više smanjiti utjecaj Srpske pravoslavne crkve svjesna da upravo ona, prije svih drugih, stoji na braniku granica ‘Velike Srbije’. Kad se još spomenu problemi na Sandžaku, već sutra možda i u Vojvodini te neizvjestan status ‘Republike Srpske’, vidimo da se donedavno nabildana Srbija polako ali sigurno uvlači u tijesno pašaluk-odijelo koje joj je skrojeno još daleke 1878. godine. Da nisu od pojave ‘Načertanija’ do danas narodima oko sebe nanijeli toliko zla, čovjek bi ih možda čak pomalo i žalio.

Sve velikosrbin do četnika

Nedavno sam za Misiju napisao članak ‘Hrvatske afere u sjeni ratnih bubnjeva’ u kojem sam spomenuo nekoliko osoba iz srpskog javnog života koje su česti gosti tamošnjih medija. U tom šarenom društvu nađe se osuđenih velikosrpskih ratnih zločinaca, urednika nekadašnjih Yu medija, povjesničara, raznoraznih analitičara, vođa Belih orlova i drugih srpskih ratnih postrojbi i sl. Jednom rječju, sve velikosrbin do četnika. Između ostalih spomenuo sam i povjesničara Aleksandra Rakovića koji je od 2001. do 2003. bio savjetnik u srpskom ‘Saveznom ministarstvu vera’ i ‘Saveznom sekretarijatu za vere’. Od veljače do rujna 2008. bio je pomoćnik direktora Arhiva Srbije, a od rujna 2008. bio je savjetnik za međunarodne odnose u ‘Ministarstvu vera Republike Srbije’. Javno nastupajući dotični je gospodin u nekoliko navrata s nevjerojatnom lakoćom i na različite načine prijetio Crnogorcima i Albancima (čak i ratom!). Gospodine Rakoviću, čovjek na vašem položaju i s vašim utjecajem morao bi nastupati s puno više odgovornosti. Okanite se rata. Zar mislite da ga nije bilo dovoljno?

Gospodin Raković je, nažalost, tek jedan od mnogih sličnih, a njega posebno spominjem zbog još jednog razloga. Naime, nastupajući u srpskim medijima dotični je nekoliko puta navodio gore spomenuti članak, pri tome sav ushićen tvrdeći kako je on krunski dokaz da je izlazak iz tiska njegove knjige ‘Crnogorski separatizam’ prije svih drugih pogodio Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Pa gospodine Rakoviću Katolička crkva u Hrvatskoj nije ničim pogođena niti ima veze s člankom na koji se u srpskim medijima nekoliko puta referirate. Veze sa spomenutim člankom ima jedino autor koji je pod njim potpisan. Toliko o vašoj objektivnosti.

A o konstrukcijama kojima se u knjizi bavite ne vrijedi trošiti puno riječi. No, evo tek nekoliko natuknica (na temelju onoga što ste sami izrekli o sadržaju knjige) da čitatelji vide kakvim se tvrdnjama razbacuju srpski povjesničari. Prema gospodinu Rakoviću manje-više svi problemi na ovim prostorima potječu od pravaša i konvertita (bivšeg Srbina?!) Ante Starčevića. Shodno tome logično je da je iz Rakovićeve perspektive hrvatsko pravaštvo bilo posebno opasno. Prije svega se to odnosi na Frankovu struju (Josip Frank se oštro suprotstavljao jugoslavenskim idejama i političkom približavanju Beogradu, pa je jedno vrijeme podržavao trijalističku politiku Beča kao znatno manje zlo za hrvatski narod; op.a). Pravaštvo je iznjedrilo i ustaštvo, a lijevi pravaši su čak i Savka i Tripalo (?!). Pravaške ideje preko Savića Markovića Štedimlije te Sekule Drljevića dolaze sve do Crne Gore. Po gospodinu Rakoviću to ukazuje na jasnu poveznicu između Ante Starčevića, Sekule Drljevića, Ante Pavelića te, na koncu, Mila Đukanovića. Cijela ova priča završava s Crnom Gorom kao Crvenom Hrvatskom. A što reći nego bravo! Kad se sve skupa začini vatikanskom zavjerom i ulogom hrvatskog klera u istoj, dobije se teško probavljiv bućkuriš, tek malo pitkiji od čudesnih istorijskih ‘napitaka’ još čudesnijeg i gore već spomenutog Jovana Deretića.

I još jedna mala zanimljivost. Kako bi to bilo kad za današnjeg prosječnog srpskog ‘istoričara’ svi gore spomenuti ne bi bili konvertiti. A kod konvertita je, veli Raković, na djelu zanimljiva psihologija – mrzeći srpsko u sebi dokazuju se kao najveći antisrbi. Zaključak je sljedeći: mržnja svih naroda (Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca, Albanaca, Makedonaca…) prema Srbima proistječe upravo iz tog konvertitskog mentaliteta. Nevjerojatno je kako jednim magičnim potezom pera nestaju svi srpski zločini, a svim drugim narodima se pripisuje ničim izazvana patološka mržnja prema Srbima. Kad čujete ovako nešto što drugo možete nego se slatko nasmijati, kako to lijepo kaže poznati crnogorski novinar i Rakovićev ‘prijatelj’ Darko Šuković. Ne, cijenjeni gospodine Rakoviću, nije tako kako vi kažete. Cijela je priča puno jednostavnija, a istina vam je nadohvat ruke, samo je vi ne želite vidjeti. No, razumjet ćete kad nekoliko redaka niže pročitate strašne podatke za rujan i listopad 1991. godine. Osim toga s ove strane nema mržnje, nego dubokog prijezira i gađenja usmjerenih prema velikosrbima i četnicima, a ne prema običnom srpskom čovjeku. Bože sačuvaj!

Zločini u rujnu 1991.
– pokolj u Graboštanima, Stublju i Majuru kod Hrvatske Kostajnice, 3. rujna 1991., ubijeno 20 Hrvata.
– pokolj u Četekovcu, Balincima i Čojlugu kod Slatine, 3. rujna 1991., ubijena 24 Hrvata.
– pokolj u Kusonjama, 8. rujna 1991., izmasakrirano 20 hrvatskih gardista, tijela su otkrivena potkraj siječnja 1992.
– Petrinja, položaj oko nove bolnice, 18. rujna 1991., 17 masakriranih pripadnika ZNG.
– Ivanovo Selo, 21. rujna 1991., 7 ubijenih, 12 ranjenih, 1 nestala osoba. Sve žrtve su Česi.
– Tovarnik, 22. rujna 1991., 68 osoba.
– Babića Most, 24. rujna 1991., četnici ubili 3 civila.
– Brloška Dubrava, 24. rujna 1991., četnici ubili 7 civila.
– autokamp Grabovac, Plitvička Jezera, 25. rujna 1991., srpska vojska ubila 3 malodobne osobe.
Listopad 1991.
– pokolj u Gornjem Viduševcu kod Gline, 1. listopada 1991.
– pokolj u Novom Selu Glinskom, 3. listopada 1991., 11 osoba.
– pokolj u Čorcima, 4. listopada 1991., 5 civila.
– pokolj u Vagancu, 9. listopada 1991., 9 starijih civila.
– pogrom u Lovasu, 10. listopada 1991.
– pokolj u Širokoj Kuli kod Gospića, 13. listopada 1991., maskirani su lokalni Srbi 13. listopada 1991. u selu napravili prvi pokolj ubivši osam Hrvata. U narednim danima ubili su još 32 ljudi, među kojima je bila jedna cijela peteročlana obitelj, kao i jedna djevojčica od 13 i dječak od 17 godina. Žrtve su prije pokolja mučili, vukli ih konjima po mjesnim puteljcima, brojne su ljude spalili, kao i sve hrvatske kuće.
– pokolj u Bukovcu u općini Perušić, 16. listopada 1991.
– pokolj u Novom Selu Glinskom kod Gline, 16. listopada 1991., 22 osobe.
– pokolj u Karancu, 17. listopada 1991., 4 hrv. civila, mučeni u policijskoj postaji Beli Manastir i smaknuti na farmi.
– pokolj u selima Skakavcu i Brešanima, sredina listopada, 9 civila.
– pokolj kod sela Volinja, sredina listopada 1991., 5 pričuvnih policajaca i 2 civila.
– pokolj kod Baćina, 20. listopada 1991., 56 osoba.
– pokolj u Lipovači, 28. listopada 1991., TO pobunjenih hrvatskih Srba ubila 7 osoba.

Sljedeći su mjeseci bili sve gori (dovoljno je spomenuti da su se već u studenome dogodile Ovčara i Škabrnja). Suočeni s ovakvom strahotom velikosrbi odmah prizivaju Jasenovac, odnosno velikosrpski mit o Jasenovcu. No, to je drugo vrijeme, vrijeme opterećeno monstruoznim komunističkim lažima, vrijeme koje treba temeljito ‘prekopati’ i istražiti te, koliko god je to moguće, doći do prave istine. A ona, uvjeren sam, za velikosrpsku stvar neće biti nimalo povoljna. Energično osuđujem svaki zločin, posebno zločine koje su bilo kada i bilo gdje napravili pripadnici moga hrvatskoga naroda, ali to ne znači da ne treba razdvojiti mit od stvarnosti.

Navest ću ovdje još i dio pokajničkog govora Milana Babića, premijera tzv. SAO Krajine, koji je izrekao u Haagu: “Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge…
… Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao. I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala” (na: https://www.youtube.com/watch?v=CMmRAeQTSjc).

Pupovčevi balvani

Izviješće SOE iz 2017. godine navodi zabrinutost jer se iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećuje među mlađom populacijom. Zašto je tako? Sankcionira li država četnikovanje po Hrvatskoj ili ga najčešće zataškava? Je li procesuirala (potencijalne) srpske ratne zločince ili takvi slobodno šeću našom domovinom? Ne podižu li se po srpskim grobljima spomenici ljudima koji su oružjem ustali protiv Hrvatske i činili strašne zločine, a istovremeno skidaju spomen ploče legalnih hrvatskih postrojbi?

Neki portali su, vezano za nedavni slučaj kod Knina, objavili da se javio Hrvat kojega je vlasnik kafića u Uzdolju mlatio za vrijeme srbijanske agresije (na: https://kamenjar.com/ratni-zlocin-javio-se-hrvat-kojega-je-vlasnik-kafica-u-uzdolju-mlatio-za-vrijeme-srbijanske-agresije/). Je li netko mjerodavan provjerio ove navode? Što je s fotografijama koje su se u medijima pojavile, a koje prikazuju vlasnika kafića u Uzdolju u ne baš pristojnom društvu? Prije nekoliko dana (22. 08. 2019.) na Dalmatinskom portalu pod naslovom „ISTI KAFIĆ, GODINU RANIJE: Pijanac u majici Draže Mihailovića zaprijetio smrću predsjedniku HVIDR-e“, objavljen je sljedeći tekst: „Kafić Petko nedaleko od Knina u kojem su napadnuti Srbi tijekom gledanja utakmice Young Boys i Crvena Zvezda već je bio po portalima zbog incidenata. Pronašli smo tako slučaj iz 2018. kada je 53-godišnji B.P. priveden jer je alkoholiziran prijetio predsjedniku kninske HVIDR-e smrću. Naime, B.P. je došao obučen u majicu s likom Draže Mihailovića i počeo konzumirati značajne količine alkohola, navode prisutni svjedoci. Igrom slučaja u istom kafiću našao se i predsjednik HVIDR-e Knin koji je pozvao policiju vidjevši spornu majicu, pisao je tada portal Dnevno.hr. Prilikom privođenja pred mnogobrojnim gostima kafića B.P. je zaprijetio predsjedniku HVIDR-e smrću, nakon čega je predan pritvorskom nadzorniku PP Knin. Cijeli slučaj potvrdila je i PU šibensko-kninska“. Nakon ovoga se čovjek mora zapitati tko je taj Boris Petko i što se to događa u njegovom kafiću.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Republika Hrvatska je imala 4.284.889 stanovnika. Pripadnika nacionalnih manjina bilo je 328.738 i to: Albanaca 17.513 (0,41%), Austrijanaca 297 (0,01%), Bošnjaka 31.479 (0,73%), Bugara 350 (0,01%), Crnogoraca 4.517 (0,11%), Čeha 9.641 (0,22%), Mađara 14.048 (0,33%), Makedonaca 4.138 (0,10%), Nijemaca 2.965 (0,07%), Poljaka 672 (0,02%), Roma 16.975 (0.40%), Rumunja 435 (0.01%), Rusa 1.279 (0,03%), Rusina 1936 (0,05%) Slovaka, 4.753(0,11%), Slovenaca 10.517 (0,25%), Srba 186.633 (4,36%), Talijana 17.807 (0,42%), Turaka 367 (0,01%), Ukrajinaca 1.878 (0,04%), Vlaha 29 (0,00) i Židova 509 (0,01%). 

U Hrvatskoj, kako vidimo, žive ukupno 22 nacionalne manjine, a uvijek je ugrožena jedna i samo jedna. U toj priči očito nešto ne štima. Tim prije kad se u obzir uzme izjava gospodina Mire Kovača koju je 26. kolovoza 2019. dao za Večernji list: ”U Hrvatskoj je u 2017. godini bilo 25 evidentiranih slučajeva zločina iz mržnje. Svaki zločin iz mržnje je jedan zločin previše. Na tom planu treba jačati sposobnost policije i pravosuđa, ali ponajprije društvenu svijest. Za usporedbu, u istoj godini je u Slovačkoj bilo 34, u Češkoj 47, u Mađarskoj 233, u Poljskoj 886, u Austriji 302, u Belgiji 875, u Nizozemskoj 3499, u Francuskoj 1505, a u Njemačkoj 7913 evidentiranih slučajeva zločina iz mržnje”. 

Kako onda u gornju priču uklopiti izjave gospodina Milorada Pupovca da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na području bivše Jugoslavije, jer se u njoj promovira nesnošljivost prema drugim narodima (kojim?!!; op.a) i pokušava rehabilitirati ustaštvo, u čemu važnu ulogu imaju pojedini pripadnici Katoličke crkve, neke političke stranke i braniteljske udruge, još pritom ustvrdivši da nije nerealna mogućnost da, što se tiče odnosa prema Srbima, Hrvatska krene putem NDH. Slušajući njegove izjave stječe se dojam da vatru namjerno ‘gasi’ benzinom. Svaki napad treba osuditi, ali treba sankcionirati i konstantno Pupovčevo potpirivanje vatre te političko reketarenje hrvatske države i hrvatskog naroda. Nužno je postaviti i stalno iznova postavljati pitanje s kim se gospodin Pupovac druži u vrijeme proslave obljetnice ‘Oluje’. Nije li tada upravo s onima koji su se aktivno borili protiv Hrvatske i onima koji takvu politiku bespogovorno podržavaju? Ima li u navedenome elemenata veleizdaje? Neki se očito nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da Hrvatska postoji pa je stalno presjecaju ‘balvanima’, a znamo kako to na kraju završava.

U Srbiji ne prođe niti jedan sportski događaj, a da se ne provocira hrvatsku javnost ‘srpskim Vukovarom’ i ‘srpskim Kninom’. Baš dok ovo pišem pojavila se vijest da su FK Crvena Zvezda i Delije uoči uzvratne utakmice playoffa kvalifikacija za Ligu prvaka protiv Young Boysa ispred Marakane postavili tenk iz Vukovara. Vijest je objavila Crvena Zvezda na svojim službenim stranicama, a prenosi je, između ostalih, i Slobodna Dalmacija. Gospodine Pupovac, hoćete li osuditi tu bezumnu provokaciju? Što mislite utječe li takvo ponašanje na javnost u Hrvatskoj? Pročitajte gore tek mali izvadak iz ogromnog popisa masovnih zločina koje su vaši sunarodnjaci činili prije tek nešto više od dvadeset godina. Mislite li da više nikoga nije briga za to? Osim toga ustaše su, gospodine Pupovac, već odavno pod zemljom, a izvješće SOE navodi da u Hrvatskoj jača četništvo. Zato bi Republika Hrvatska upravo pametnim i promišljenim suzbijanjem četništva puno učinila na prevenciji nemilih događanja poput onoga u Uzdolju. Zašto to ne čini? Tko je u tome ometa? Ili, još bolje, tko danas upravlja Republikom Hrvatskom?

Još jednom ponavljam da osuđujem svaki zločin i svako nasilje pa ovo nipošto nije pokušaj relativizacije incidenta u Uzdolju, ali jest ukazivanje na činjenicu da je situacija malo kompleksnija nego se na prvi pogled čini i da ju treba promatrati u malo širem kontekstu od uobičajenog medijsko-huškačkog.

NIKOLA MILANOVIĆ

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save