TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: “Prst i nokat”

  • Written by:

„Bio je to udarac bez velike snage ali od velikog značaja. To, kad su me smjestili u Dom za starije i nemoćne. A nisam  ni starija ni nemoćna.  Malo slabije čujem, liječnici su rekli da je u mene samo nagluhost i da ne treba nikakva intervencija osim  ako se stanje ne pogorša. A i tada ima pomoći, toliki ljudi nose slušni aparatić iza uha, pa što, nikomu ništa.  Vrlo dobro me služi vid. Bez naočala vidim na blizu i na daleko. Vid nije zamjena sluhu, to se zna, ali ipak, dobro dođe.  Na potkoljenici lijeve noge imala sam najprije otvoreno a poslije  liječenja zatvoreno ranjivo područje zbog proširenih vena i težeg zarastanja rane. Uzroka je bilo nekoliko a među važnijima je svakako povišen šećer u krvi koji sam uspijevala staviti pod nadzor pazeći na ishranu i uzimanjem propisanih tableta.  S pameću mi je sve u redu.  Ali, kad god nisam mislila glavom, neograničeno sam  vjerovala, i u vjerovanju bila iznevjerena.

Živjeli smo u gradu, preseljeni sa sela. Ja u velikom stanu a moj sin u manjem, najprije dok je studirao i bio sam ali i poslije, kad se oženio. Odgajala sam djecu, stariju kćer i sina, pet godina mlađeg, bez muža jer je on radio u Njemačkoj. Dolazio je kući dva puta godišnje, i oboje djece su zvali „Božićna djeca“, jer su rođena devet mjeseci poslije Božića. Tako su i  djeca iz susjedstva, čiji su očevi radili u Njemačkoj, imala rođendane u par dana razlike. Rugali su nam se, podbadali nas nedvosmislenim upadicama, oni koji su rasli u gradu i za koje je u gradu bilo radnih mjesta, na svim sjedalicama i „bauštelama“. S djecom, naročito sa sinom sam se slagala kao prst i nokat. Oni su bili svjedoci odlazaka na selo,  teškog rada na zemlji, kopanju, sadnji, uzdržavanju kuće od propadanja. Smijali smo se svi kad mi je muž za jedan rođendan poklonio malu motiku, motičicu, neka imam svoju da ne moram posuđivati u drugih jer mi je  naša velika motika bila teška i prevelika. Kad god bi me „prst“ zabolio  stavljala sam na njega obloge, dok  su djeca bila u školi, da ne vide, da rastu s onoliko sreće s koliko je bilo dosta za njihovu dob. Znala sam što se događalo s „noktom“. Nokat je rastao brzo, nisam ga  podrezivala, u meni je vrludala misao kako dugi nokti lako i opasno mogu ogrepsti, ali, svejedno sam popuštala. A onda, nesretnim slučajem, moj čovjek je pao sa skele i dopremljen kući u sanduku. U Njemačkoj su rekli da je sam kriv jer nije pazio što radi. Nisam im vjerovala. Nisam  im sve vjerovala. Na kraju je pravda podijeljena na pola, nešto novca su mi isplatili odmah a za moje uzdržavanje su odredili doživotnu rentu. Kći je prva završila  fakultet za strane jezike i otišla u Švedsku, tamo se udala za čovjeka koji nije naš, imaju samo jednog sina, jer je jedno dijete  sada moderno, sve drugo je  nazadno, primitivno. Što će ti djeca? Samo briga i trošak. Treba putovati, osvajati svijet i  ispravljati Kolumba, po mogućnosti baviti se kućnim ljubimcem. Ljubljenim kućnim ljubimcem! Grijati se s njim u naručju, praviti mu frizuru u frizera, voditi ga u veterinara za svaki slučaj, kupati ga gdje se i dijete kupa, tepati mu najskuplje riječi. Dječak je u školi i u produženom boravku do večeri. Kućnog ljubimca čuva kućepazitelj, dok oni ne dođu s posla. Nije jeftino ali to je statusni doseg. Postale su normalne “obrnute sante”,  zamjena jednog za drugo.

Sin mi je pomagao u svemu. Raspoređivali smo i novac i život. Do dolaska nevjeste i drugog djeteta. Onda su počeli poslovi s turistima: na selu OPG, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, seoski turizam, sve u petoj brzini. Ni to nije bilo dosta. Na red je došao grad, zbog istih razloga. U gradu je zavladala prava ludnica, iseljavaj se iz centra grada i useljavaj se, privremeno, na njegove rubne djelove, u svakakve garaže, pomoćne kućice, sobice. Nigdje ni točke ni zareza, samo zgrći što više, što brže. Jedi s nogu, spavaj gdje bilo, kupuj hranu koja se kuha na drugom mjestu, vozi djecu u školu, na plivanje, na nogomet, u glazbenu školu, na izlet u neka sela, u tuđe OPG –ove gledati domaće životinje, ponavljati  pogreške, proglašavati mane vrlinama  zato jer je većina takva… ovisi uz koju većinu se živi.

I sada, naš veliki stan, on je prava prilika.  Na idealnoj je poziciji i može ga se, putem agencije iznjmljivati za velike novce. Bunila sam se, odgovarala ga od toga, prizivala pameti da imamo novaca više nego mnogi drugi i više nego nam za malu, običnu, životnu radost treba. Ništa . Sve gluho i nijemo“.

Tu je, žena koja mi je ovo ispričala, stala.

 Gledala sam u nju. Nije bila obična. Seljačke, izvorske mudrosti a izgleda i ponašanja gradskog. Kad kažu da bore čine lice manje lijepim, ne kažu sve. Predamnom je bilo lice naborano kao suha šljiva, ili kao suha oskoruša, a na licu velike, mirne, okruglaste oči i pogled pun  pameti i odgovora. Usudim se pitati ju kako je došla ovdje, u ovaj Dom, koji se zove samo Dom i koji nije za starije i nemoćne, makar jedno krilo ima i takvih, ali ovdje je svaki njegov stanovnik kao doma. Može pomagati u kuhinji, može plesti, može uređivati cvjetni vrt u prednjem dijelu kuće a može sijati, saditi i baviti se korisnim vrtlarstvom uz vrtlara u stražnjem dijelu kuće.  Nitko mu ne brani mijenjati i postavljati stolnjake, ići od jednog do drugog stanara i zajedno sastavljati što će jesti za koji obrok, mogu peći slastice, mogu ne raditi ništa, mogu povirivati u sobicu za previjanje rana ako ih netko zaradi, mogu se razgovarati s djelatnicima gdje god stignu.

Predstavim  se mojoj sugovornici, ja sam doktorica iz bolnice i povremeno, iz prijateljskih razloga ovamo navraćam, radi sebe i radi onih kojima možda trebam.

Žena nastavi priču: „Moj sin, ili još tkogod uz njega, odluči da odem u lijepi, privatni starački dom, na samom moru, luksuzno opremljen, ne za stalno nego na neko vrijeme, u tišinu i ljepotu pogleda na morsku pučinu. „Oslobođena „ od svoje kuće, prostora u kojem sam se radostila i žalostila,  maknuta  od najosnovnijeg, od obične kuhinjske krpe  pa do skupog porculana, kristala i stilskog namještaja, od zlata do pozlaćenih srebrenih ukrasa koje je moj muž donosio svojoj djeci, što će mojim očima pogled na more, što će mir osame, kako će tuđe vrijeme umiriti moje nevrijeme…! Zato sam sama pronašla ovo drago mjesto. Ovdje ne smetam, korisna sam, pravim slastice. Dobra gospodarica mi daje odriješene ruke a ja ih upošljavam praveći specijalitet kuće – pravim  originalne trogirske rafiole. Legenda kaže da su  rafioli  dobili ime prema  gospođici Rafioli koja je, zatočena u kuli,  dane kratila pečenjem slastica, svih, pa i ovih. Gospodarica ih čak nosi u jednu privatnu slastičarnicu u Trogiru. Sin i djeca ponekad navrate. Ne često. Nije im s ruke. Uvijek se rastanemo obećavajući, jer je ovo privremeno i neka se strpim još malo. E, kad bih mogla zaboraviti ono što se oni nisu ni uputili zapamtiti! Ne čudim se drugima, čudim se svomu sinu. Ali, ima jedna unučica , drukčija je od njihovih još troje djece.  U svakoj obitelji, užoj ili široj,  nađe se  netko tko zapamti, i upitat će nešto neočekivano, kad – tad. Možda će to biti ona“.

 Završila je priča. Zamolila  sam ju za košaricu rafiola, ja ću urediti s gospodaricom, mojom prijateljicom Ružom.

Po košaricu s rafiolima,  okićenu  cvjetićima iz Domskog vrta došla sam sljedeće nedjelje, u rano jutro. Moja djeca su pozvana na svečanost prijateljici iz škole. Uz dar odnijela su i košaricu rafiola. Kad su se vratili zapitkivali su odakle mi rafioli. Dogodilo se da je njihovoj prijateljici jedan rafiol odnio radost i donio zamišljenost. Molila ih  je da doznaju odakle im košarica. Spomenula je svoju baku koja jedina radi takvo remek djelo od neke slastice. Nisam im ništa određeno rekla, ne ću ni reći ako ne budem morala.

Zdenka Čorkalo

Komentari