TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Snaga vjere je u ustrajnoj molitvi

  • Written by:

29. nkg-c

U današnjem evanđelju Isus nas poučava kako trebamo uvijek moliti i nikada posustati. Odlomak je dio njegova odgovora farizejima na pitanje kada će doći kraljevstvo Božje. Isus jamči da će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo.

Štoviše, kraljevstvo Božje je već tu među nama. Samo što ne dolazi primjetljivo. Prepoznaju ga oni koji očima vjere u njemu vide božanskog Spasitelja koji kraljevstvo Božje uspostavlja žrtvom na križu.

Molitva je jedna od stožernih tema evanđelja. Sam Isus redovito je molio i pozivao svoje učenike da mole. Kazao je da će svatko tko ište dobiti, tko traži naći će i tko kuca otvorit će mu se. Međutim, uvjeren sam da svatko, tko se trudi iskreno moliti, doživljava iskustvo Božje gluhoće i odsutnosti. Da mu je molitva često opterećena osjećajem kako ga Bog ne čuje i ne uslišava. To je iznimno teško iskustvo u životu jednog vjernika i ono može jako uzdrmati našu vjeru. Neki će upravo to navesti kao razlog zašto odustaju od molitve, pa čak i od vjere. Kakav je to Bog, reći će, koji može biti tako gluh na patnje i vapaje sirota, nemoćnih, obespravljenih, progonjenih, bolesnih…? Zašto dopušta takva zla i patnje? Zašto dopušta da zlotvori nesmetano čine svakojake pakosti?

Na takve i slične nedoumice Isus ne odgovara izravno već prispodobom o udovici i nepravednom sucu. U njoj ne obrazlaže razloge Božje šutnje ili odugovlačenja, vjerojatno zato što to sada ne možemo do kraja pojmiti, već nas poziva da se u takvim kušnjama jednostavno oslonimo na vjeru.

U središtu je prispodobe muka bespomoćne udovice. Ona je suočena s optužbama i nema nikoga da je obrani. Udovice su uz sirote i strance u tadašnjem društvu spadale u najnezaštićeniju skupinu ljudi. Ova udovica bila je prepuštena na milost i nemilost pokvarenog suca koji sam za sebe priznaje da nema baš nikakvog osjećaja za ljude i pravdu niti straha pred Bogom. Gleda samo svoju korist. Pretužno ali, na žalost, tako realno.

Prispodoba odražava mučno stanje svijeta u kojem živimo. Svijet je bio i ostao prepun nepravde, korupcije, nasilja, gadosti, bešćutnosti, patnje… Sve to odraz je nezasitne pohlepe i nedostatka straha Božjeg kod ljudi. U tome redovito prednjače moćnici i imućnici. U svojoj samodostatnosti toliko postanu obijesni da izgube svaki osjećaj za pravdu i milosrđe. Oni koji su pravedni i Bogu vjerni gotovo redovito su slabi i nemoćni te moraju podnositi nepravde i trpjeti. Njihova jedina utjeha je Bog. Međutim, kada mu se utječu, lako im se može učiniti da ih on ne čuje i ne uslišava. Pušta da nepravednici slobodno grabe i izrabljuju sirote i nemoćne.

Isus nas ovom prispodobom potiče da se u takvim neprilikama ne predamo malodušju već da ustrajemo u molitvi i pouzdanju u Boga. Molitva je odraz vjere, a vjera molitve. Kako vjerujemo, tako ćemo moliti. Kako molimo tako ćemo vjerovati.

A jaka vjera prije svega počiva na ispravnoj slici o Bogu. Naš Bog, uvjerava nas Isus, čuje sve naše vapaje i molitve. On je u svojoj naklonosti prema nama neusporediv s nepravednim sucem. Uvijek žurno ustaje u obranu svojih izabranih.

Istina, nama se unatoč tome može učiniti da nas on ne čuje ili da mu nije stalo… I tada je potrebno ustrajati u molitvi. Štoviše, upravo tada. Jer tako pokazujemo da se oslanjamo na vjeru u Božju ljubav a ne na naše ljudske osjećaje i procjene.

U tom smislu treba shvatiti Isusovu posljednju rečenicu, koja se doima vrlo dramatično: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Ove riječi nipošto ne smijemo tumačiti kao pesimistički nagovještaj neuspjeha kraljevstva Božjeg pa da nas to obeshrabri u vjeri. Naprotiv, one nam trebaju biti poticaj da trajno i zdušno nastojimo jačati svoju vjeru. Pred svima nama još su uvijek velika iskušenja za koja će trebati imati jaku vjeru. A jaka vjera se rađa u zaufanoj i ustrajnoj molitvi.

Don Marinko Mlakić

Komentari