TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Hrvatski kositreni vojnik

  • Written by:

Na kamenu pred  rodnom kućom tučem orahe. Otkad znam za se dva kamena su na istom mjestu, odmah do puta kojim se prolazi kroz selo. Manji i niži kamen mi služi za sjedenje a na malo širi i visočiji stavio sam šaku oraha i tučem ih rasklimanim  čekićem. Nadamnom se raskrošnjilo stablo murve, bijeloga ploda, ne crnog. U djetinjstvu nama  je bilo svejedno koje je boje slatki plod  ali nije našim materama dok su prale tragove tamne murve na odjeći. Zrele, sočne murve su padale po podu a mi, malešni, sjedali gdje nam je trebalo, i zato ovu murvu nisu posjekli, kad se sjeklo, nego onu crnu, koja ostavlja trag. Kamen pod  sobom sam zakoračio, obučen sam u tanke  hlače do malo ispod koljena, lijeva noga je  okrenuta prema kući, jer sjedim bočno, a u desnoj nogavici nema ničega sve do visokog, natkoljeničnog batrljka. Dok se bavim orasima prenu me djeca u trku pa umjesto čekićem u orah udarim čekićem u palac lijeve ruke. Djeca stanu, gledaju me, a onda posjedaju po kamenoj cesti. Dijelim im stučene orahe, ali nisu od volje,  vole orahe samo u kolačima. Najmlađi dječak je sjeo točno do moje prazne nogavice. Gleda me u oči i pita jesam li ja kao kositreni vojnik iz Andersenove bajke? Pravim se da ne znam ništa o kositrenom vojniku ni Andersenu a on će mi: „To vam je  vojnik koji ima samo jednu nogu. Tako su ga napravili kad su rastopili kositrenu zaimaču, onu veliku žlicu kojom se vadi juha, i od nje pravili vojnike. Zato jer se našao zadnji u nizu, nije ostalo dovoljno kositra za dvije njegove noge nego samo za jednu. Ali, ta jedna noga mu je  čvrsta i na njoj je mogao  stajati kao da ima dvije. Nije bio nesretan. A onda se   zaljubio u prekrasnu balerinu koja je isto stajala na jednoj nozi. Kositreni vojnik nije znao da balerina ima dvije noge i kad stoji  priljubi jednu uz drugu  a kad pleše  savije ju visoko pod haljinicu, pa izgleda da ima  jednu nogu. On se zaljubio u nju jer je vjerovao da ga samo ona može razumjeti  kad je bez noge kao i on. Jesi li se i ti zaljubio u balerinu,“ dječak je  upitao premještajući pogled s prazne nogavice prema mojim očima. Preskačem odgovor i interesiram se odakle je i u koga je došao ljeti, ovdje, u selo  pod planinom, gdje se more vidi s velike visine i udaljenosti. Doznajem da  je iz Zagreba, tu je s prijateljem u susjednoj kući, kod njegovog djeda i bake,  baš ga briga za more, važno mu je da  ima dobrog prijatelja, a i roditelji su s njim. Vraćam se na dječakovo  pitanje. Govorim mu da ja nisam nastao kao kositreni vojnik ali sam bio vojnik u našem, obrambenom Domovinskom  ratu, u kojem me je olovo, kao ono  što se nalazi i u  kositrenoj zaimači, pogodilo u nogu i raznijelo mi ju, zato sam sada s jednom nogom. „ A balerina,  znači  li ona meni  kao što je značila kositrenom vojniku“ zapitkuje isti dječak. Šutim duže nego njihova znatiželja može izdržati, pa me moljakaju neka im ispričam kako je to bilo, i s olovom i s balerinom. Ne mogu se odlučiti koliko im trebam  reći: ili sve ili u tri rečenice. Ako je sve, onda tu mora doći i bitni dio povijesti,zbog koje  je i započeo  Domovinski rat, ali namotano klupko mi se više  neda odmotavati. Jedva sam ga i jutros otkotrljao od sebe  pomažući se propisanim tabletama. I ovaj razgovor će me protresti, ostaviti nesabranog, morat ću se krpati tko zna do kada. A opet, mislim, možda sam baš ja taj koji im treba bar nešto  reći kako je bilo. To,da ja nisam bio zadnji u nizu kad su se stvarali vojnici nego prvi vojnik u prvom redu borbe,  da znaju kuda me je nosila razorena sigurnost,  koliko sam prošao bolnica, operacija, nepomirenosti, koliko sam  puta užasnut odbacio natkoljeničnu protezu, koliko puta sam tješio u ratu oslijepljene, ratom umno poremećene, plakao s prijateljem iz škole koji je ostao bez obje ruke, kako mi je danas s ovima koji su brežuljkaste naravi, koji su naš rat gledali kao tuđu predstavu i mijenjali se na bazi lakmus papira, kako dugo nisam shvaćao da se sve bitke ne mogu dobiti upornošću, nego samo neke… O svemu sam im mogao govoriti samo o balerini ne. Nije umrla ali kao da je! Prevrčući se u  muci što ću i kako ću s ovom djecom, iznenadio me najstariji od njih petorice, rekao je da su mu odmah u početku Domovinskog rata maminog najstarijeg brata ubili srpski vojnici oko Petrinje, a za tatinog oca, njegovog djeda se do danas ne zna gdje je. Na to sam im ispričao  o ratu koji me zatekao u školi u kojoj sam radio kao profesor matematike. Kad su srpski vojnici počeli napadati našu domovinu Hrvatsku iz svih pravaca, nas nekoliko prijatelja, profesora iz iste škole, prijavilo se dragovoljno u vojsku i raspoređeni smo na različite  strane. Pred kraj rata meni je nagazna mina raznijela nogu i oštetila vid na jednom oku, i tu se nije moglo ništa popraviti. Imam umjetnu nogu koju stavim kad idem od kuće, sada sam bez nje, na ljetnim praznicima  sam kao i oni, jer sam nastavio raditi u školi. A što se tiče balerine, i ja sam bio zaljubljen u jednu balerinu ali je ona otišla plesati u veliko, poznato kazalište tako da sad nije tu. Odveo sam ih na ulaz u kuću, tu je, u malom hodniku o zid obješeno moje ratno oružje, redovno i dobiveno nagrađivanjem,  sve vrste mina, nekoliko za mene važnih fotografija i  dvije krunice.Pitali su me zašto su tu dvije krunice.  Jedna je moja a jedna od moga najboljeg prijatelja  kojeg sam izvukao iz minskog polja, pa mi ju je dao za uspomenu. Nisam im  rekao cijelu istinu da ih ne žalostim. Prijatelja sam mrtvog izvukao i nosio do naših položaja. Krunicu sam odnio njegovoj majci.  Par godina poslije ta krunica mi je došla poštom u sićušnoj koverti. Poslao ju je brat ubijenog da je to bila želja njihove majke, kad umre neka krunica ostane meni. Poslije razgledavanja i uzimanja u ruke svake stvari sa zida, šalili smo se na račun strogih profesora, posebno profesora matematike, i jeli slatkarije. Napunio sam vrećice orasima i dao im da imaju kad se budu pravili kolači. Dok sam ustajao okružili su me, svi su mi htjeli pomoći dodavajući obje štake.

Sljedećeg dana oko podneva došla  je mama jednog od dječaka i donijela još tople kolače s orasima.

Zdenka Čorkalo

Komentari