TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Vjerujem u život budućega vijeka

  • Written by:

(32. nedjelja kroz godinu – C)

Misno evanđelje ove nedjelje donosi nam raspravu Isusa i saduceja o uskrsnuću. Saduceji su bili židovska aristokratska svećenička političko-religijska skupina Isusova vremena. Ime su nosili po svećeniku Sadoku, koji je pomazao kralja Salomona.

U Sinedriju (židovska skupština) bili su oporba puku bližim farizejima i veoma skloni oportunizmu. Popuštali su grčko-rimskoj kulturi i mentalitetu te prihvatili rimsku vlast koja im je jamčila određenu autonomiju i privilegije. U vjerskom nauku mjerodavnom su smatrali isključivo Toru (Petoknjižje) te su, za razliku od farizeja, odbacivali proročke knjige i usmenu predaju. Neki bibličari tumače da je razlog za to bio u brojnim kritikama koje su proroci upućivali pokvarenoj aristokraciji. Saduceji nisu vjerovali u osobno uskrsnuće, jer za nj nisu nalazili izričitog dokaza u Tori.

Isusovom govoru o uskrsnuću saduceji proturječe pozivajući se na Mojsijev zakon o leviratskom braku, po kojem je brat morao uzeti udovicu svoga umrlog brata da bi mu podigao nasljednika, ukoliko ga ovaj nije imao. Vezano za to iznose hipotetički slučaj po kojem su sedmorica braće redom imala jednu ženu ne ostavivši potomstva. Kome će ona pripasti po uskrsnuću mrtvih, pitaju Isusa.

Ovime su, naravno, više htjeli izrugati njegov govor o uskrsnuću nego li ga ozbiljno propitati. Pri tome su pogrešno zaključili da Isus zastupa nauk o uskrsnuću kakav su naučavali farizeji. Oni su naime vjerovali u uskrsnuće ali su ga tumačili nastavak zemaljskog života, ali bez patnje i nesreća te s puno više radosti. Licemjerje saduceja otkriva se u tome što Isusa nazivaju učiteljem.

Što je stvarni problem saduceja? Oni vječnost pokušavaju predočiti ljudskim mislima te po zemaljskim iskustvima i mjerama. Pokušavaju staviti u mjeru prolaznosti ono što je neprolazno i neograničeno. Pokušavaju zamisliti ono što je ljudskoj mašti nezamislivo. I kad to ne uspijevaju, onda ne dovode u pitanje svoje predodžbe već vječnost koju ne mogu predočiti.

Ovoj zabludi mi ljudi jako smo skloni. Kad bezgranični i neshvatljivi Bog ne stane u naše ograničene misli onda ne dovodimo u pitanje naše misli već njega, Boga.

Tako se dovodimo u sasvim apsurdno stanje da Boga odbacujemo zato što je Bog, zato što nas nadilazi i što nam je neshvatljiv. Kao da netko ili nešto, kada nadilazi naše predodžbe, ne može ni biti. Slijedom toga će mnogi, jer ne razumiju Boga, odbaciti ga ili stvarati nekakvu svoju teoriju o njemu po mjeri vlastite kratke pameti, moralne popustljivosti ili duhovne nezrelosti. Ovdje je na djelu tvrdoglava umišljenost koja odbija prihvatiti svoje ljudske granice, koje se samo vjerom mogu prijeći.

Djeca se ovoga svijeta žene i udaju, odgovara Isus, a oni koji se nađu dostojni uskrsnuća niti se žene niti udaju nego će biti jednaki anđelima, jer su sinovi Božji.

Drugim riječima, život budućega vijeka ne smijemo stavljati u naše zemaljske kategorije razmišljanja. Iako je naš život jedan te isti sada i u budućnosti, onaj budući neće biti puki nastavak sadašnjeg već će imati sasvim drugačije obličje. Po uskrsnuću nastat će sasvim novo stanje života. Dogodit će se novo rađanje za božanski život punine za koji nas je Bog od početka predodredio.

Uskrsli život ne možemo zamisliti, jer nadilazi naše misli i naše zemaljsko iskustvo, ali u nj možemo vjerovati. Bog u kojega vjerujemo nije Bog mrtvih nego živih. Jamstvo naše vjere jest on sam, njegova ljubav koja se u punini objavila na križu.

Osvrnimo se kratko na činjenicu da su saduceji pretežito pripadali svećeničkom staležu. Nama se može činiti vrlo neobično da svećenici, koji bi trebali trajno živjeti u zajedništvu s Bogom, ne vjeruju u uskrsnuće. To doista je čudno. Međutim, činjenica je, postoje istraživanja koja to potvrđuju, da se među značajnim brojem današnjih kršćana koji ne vjeruju u uskrsnuće nalazi i određeni broj svećenika. A još je više onih koji načelno vjeruju ali žive kao da uskrsnuće ne postoji. Ova spoznaja ne smije nam biti poticaj da osuđujemo one čija je vjera u uskrsnuće manjkava nego da se više trudimo oko svoje vjere.

Spoznaja uskrsnuća je plod vjere, ustrajne i uporne vjere, vjere koja raste i jača kroz sakramentalni život, razmatranje Svetoga Pisma i osobnu molitvu. Drugačije se ono ne može razumjeti. Nije čudo da mnogi kršćani ne vjeruju u uskrsnće.

Uskrsnuće je zapravo Božji dar vjerniku koji ustrajava u vjeri unatoč i usprkos svim svojim neznanjima, ograničenjima i slabostima.

Don Marinko Mlakić

Komentari