TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. sc. Vini Rakić: Vukovarska iščekivanja

  • Written by:

Događa li se danas u Vukovaru nasrtaj i pokušaj marginalizacije nacionalnog, kulturnog i povijesnog identiteta?

Zar još i danas, nakon 28 godina od vukovarskog martirija, baš u Vukovaru, ne svjedočimo upornom i neprihvatljivom ometanju suživota i nametanju posebnijih prava srpskoj manjini?  Zašto ista ne prihvati hrvatsku državu kao zajednicu ravnopravnih građana? Zašto se ne ponaša kao jednakopravni državljanin RH i u njoj živi i pridonosi joj kao i ostali građani, bez obzira na etnicitet?

Zašto ne pokazuje empatiju prema žrtvi Vukovaraca i svih onih koji su ga branili i živote položili, namećući im neprestano nove provokantne zahtjeve i ponašanja? Svakako je jedno od njih i odvojeno odrastanje djece i mladih i inzistiranje na srpskim školama, vetu i selektivnosti u školskom programu na istinu o Domovinskom ratu, čirilici, i da dalje ne nabrajam.

Malo koristi politička retorika o toleranciji, a koja istovremeno ne razbija naslage neistina i ne naznačuje odgovorno jasnu distancu između onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi već šteti.

Koliko smo danas daleko od poznatog Delorsovog izvješća za UNESCO iz 1998. o razvoju obrazovanja za 21 stoljeće u kojem formalno i neformalno obrazovanje počivaju na četiri stupa: učiti znati, učiti činiti, učiti živjeti zajedno i učiti biti? Mi danas imamo reformu u sustavu odgoja i obrazovanja po tko zna koji put, pod nazivom Škola za život, jer svaka počne sujetno i ab ovo. Ova počiva na tabletima i komunikacijskim tehnologijama, ignorirajući znanstvena saznanja o emotivnoj nepismenosti djece i mladih. Upravo na odgojno obrazovnom sustavu koji se ostvaruje u Vukovaru ignoriramo značenje i važnost učenja vrjednota , bez kojih činjenično znanje gubi na značaju. Tiranija raznoraznih, često ishitrenih i izmanipuliranih prava, napisanih konvencija i deklaracija, bez uzimanja drugoga u obzir i bez razmatranja i osvrtanja na posljedice, ne donose prave plodove, štoviše, gase istinske vrijednosti namečući pitanje tko je ovdje lud.

Što dakle možemo zaključiti?

Srce i um čine nas cjelovitima. A da bi naša cjelina postojala u punini treba prepoznavati nečistoću u sebi i oko sebe. Da bi nešto bilo čisto, potrebno je čistiti. Ustrajno i istinoljubivo. Sve kazano ne umanjuje značaj svekolikog razvitka jednoga prostora. Ali vukovarskom, izranjenom tlu i biću držim važnim pružiti iskrenu ljubav, ne samo kao osjećaj i odnos, već i kao djelovanje. Vukovar je škola domoljublja u kojoj se zorno uči idealima, hrabrosti, nadi i vjeri u dobro, oprostu, ali ponajviše ljubavi koja je jača od patnje.

Svaka bi se politika trebala pokloniti pred moralom jer jedino tako može postići pravednu trajnost.Na odnosu prema Vukovaru zrcale se sve naše politike. Vukovaru, kojeg i dalje silujemo prijedlozima i frazama iz inozemnih i domaćih političkih filijala o pomirbi, toleranciji i zajedništvu.  Hoćemo li doživjeti nakon 28 godina da netko, bez političkih kompromisa iskreno i vjerodostojno apelira na onaj dio pripadnika srpske nacionalnosti u Vukovaru koji bi Hrvate i danas batinao. Nije li pregorka činjenica da nekadašnji pripadnici neprijateljske vojske šetaju Vukovarom, imaju osigurana radna mjesta, stanovanje, oprošteni im zločini. Neka bude tako želimo li novo zajedništvo. Ali ne pod cijenu istine. Čemu i komu treba iritantno forsiranje čirilice na službenim natpisima u Gradu heroju i Gradu heroja? Gradu koji zaslužuje posebni pijetet.Imaju li naši političari dovoljno hrabrosti za istinoljubivu i obzirnu obranu svega hrvatskog baš u Vukovaru? Vukovar, izložen tiraniji čirilice, Vukovar s odvojenim učenicima prema etničkoj pripadnosti, Vukovar, izložen bjelosvjetskim eksperimentima poput upornih pokušaja otvaranja Nansen škole(norveški model prvi put utemeljen za afričku prognanu djecu) u kojoj bi se učenici različite etničke pripadnosti učili toleranciji i nenasilju. Prihvaćanjem toga i sličnih projekata derogiramo vlastiti odgojno obrazovni sustav i kao da nudimo priznanje kako se u hrvatskoj školskoj ustanovi učenici uče nasilju i međusobnom nepoštivanju. Vukovarski junak od gradonačelnika g. Ivan Penava, ustrajno brani grad i njegove žitelje od takvih nasrtaja. Pa nisu li se upravo Hrvati  odrekli učenja najsvježije povijesti u ime mirne reintegracije u državnim školama Vukovara? Zašto? Iz obzira prema obzirima, prema komu i dokle, ako znamo da je Sporazum o mirnoj reintegraciji imao svoje ugovoreno trajanje, koje je davno isteklo. Proces mirne reintegracije završio je 1998.godine! Zašto se hrvatske vlade ne ponašaju poput pravih državničkih vlada, štiteći nacionalne interese prije svega?

Ima li Vukovar, ta hrvatska biser suza, danas, nakon 28 godina otkako je mučki umoren, pravo na sretan život bez provokacija, relativiziranja i iskrivljivanja povijesnih činjenica i negacije argumenata, a koja su na djelu od samog stvaranja hrvatske države? Ima li pravo na obzir?

Tim razmišljanjima vođena, 1999. godine pokrenula sam u Splitu spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli, spomen čin jednostavan i tih, koji se sastoji od paljenja svijeće duž Vukovarske, najduže ulice u Splitu. I kao prethodnih 20 godina, taj čin održati će se i ove godine,18. studenoga, kada će Vukovarska ulica svijetliti ukrašena tisućama svijeća  kao aktivno sjećanje i iskaz prije svega ljubavi i poštovanja prema Vukovaru, njegovim junacima i stradalnicima, i svemu onomu što simbolizira. Spomen čin je pogodio pounutrenu potrebu većine naroda izraziti osjećaje,pa se proširio diljem Hrvatske, omogućivši tom gestom u šutnji i bez riječi kazati i pokazati kako znamo koje vrijednosti trebamo čuvati, a koje su sačuvale i nas.

Nijednoj se duši ne mili da joj otmu istinu. Pa tako niti vukovarskoj,kao niti dušama svih nedužnih  žrtava u Domovinskom ratu. Ponižavajuće je da i nakon 28 godina od masakra, urbocida i kulturocida Vukovara i njegovih stanovnika, mi sebe dovodimo u situaciju branitiistinu. Zašto? Jer smo dopustili  nepravde prema stradalnicima vlastitog naroda. Mojoj Hrvatskoj, stvorenoj na velikoj žrtvi trajno i orkestrirano se nameće neistina. A laž nikada ne može postati temelj boljitku.U toj snalažljivoj prljavštini zazivaju se tolerancija, snošljivost, solidarnost, demokracija. I još brojne ispraznice zbog kojih se proziva Hrvatska, a posebno sredine u kojima se bešćutno kopa po nezacijeljenim ranama. Pritom mislim na Vukovar, mjesto posebnog pijeteta i Vukovarce od kojih se zahtijevaju nadnaravne duševne i misaone plesne arabeske kako bi se neprestano udovoljavalo huškačima unutar srpskog stanovništva kojeg se potiče na neprihvaćanje Hrvatske kao domovine. Tko to odgaja mlade da ne ustanu kada svira himna? Tko dopušta da učenici srpske pripadnosti u Vukovaru ne uče povijest o Domovinskom ratu na temelju povijesne istine?Odijevaju se misli i poruke u ispraznu otmjenost, ležerno se preludira po činjenicama ne bi li se prikrilo ignoriranje žrtve i nepristojno inzistiranje da neki budu jednakiji.

Međuetnički iskorak u pohađanju jedinstvene hrvatske škole mladima bi pružio priliku zajedništva, otvorio prostore za međusobno uvažavanje i stvaranje prijateljstava. Međutim,bez čistih računa nema čiste budućnosti, poručio je u svojoj propovijedi  u Vukovaru prošle godine 18.studenoga Željezanski biskup Egidije Živković.

Škola nije samo mjesto stjecanja znanja, već odgojna institucija koja na tradicionalnim i tradicijskim vrijednostima odgaja buduće naraštaje. Sretno odrastanje vukovarske djece u rukama je odraslih.

Kakve su namjere odraslih koji vlastitu djecu udaljavaju od države koju su odabrali za življenje, koja im je darovala oprost te prihvatili njezino državljanstvo, dakle prihvatili suživot kao politički Hrvati ?

Što dakle možemo zaključiti?

Srce i um čine nas cjelovitima. A da bi naša cjelina postojala u punini treba prepoznavati nečistoću u sebi i oko sebe. Da bi nešto bilo čisto, potrebno je čistiti. Ustrajno i istinoljubivo. Vukovarskom izranjenom tlu i biću, te svima koje Vukovar simbolizira, držim važnim pružiti iskrenu ljubav, ne samo kao osjećaj i odnos, već i kao djelovanje.

U aktualnom političkom i društvenom životu Vukovara, priželjkujem nekoga tko bi poput kardinala Jurja Haulika,  promicatelja hrvatske državotvornosti, hrvatskog jezika, kulture i znanosti, Slovaka po rođenju, koji je u svom nastupnom govoru pri preuzimanju Zagrebačke biskupije poručio vjernicima Vas molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji vašu domovinu smatra svojom domovinom.

Također,nekoga poput  velikog Tesle koji je napisao 1930. godine Vlatku Mačeku Jednako se ponosim svojim srpskim rodom i mojom hrvatskom domovinom .

I najsvježije, jednoga Peđu Mišića, i sve pripadnike srpske nacionalnosti koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju obitelj.

Hrvatskoj treba nastaviti rasti i cvjetati. To može jedino na predanoj posvećenosti dobru vlastitoga naroda  i svih njezinih žitelja. I na vrijednostima koje su imanentne našoj kulturi i tradiciji, na objektivnim moralnim normama zajedničkim svim ljudima. I nitko ne treba biti jednakiji. Nema manjine i većine. Svi smo državljani ove zemlje, neki po krvi, neki po odabiru. Ako smo državljani Republike Hrvatske, onda je svi i trebamo prihvatiti kao zajedničku domovinu, nacionalnu i političku. I pridonositi joj.

Dr. sc. Vini Rakić, Split

Komentari