TwitterFacebookPinterestGoogle+

“Škola za život” je floskula

Slika 1. Iluzija (MJ)

Reforma školstva takozvana “Škola za život” je projekt ministrice (bolje rečeno ministarke) Divjak koji se može nazvati i nova Šuvarica jer je cilj isti: urušavanje (dodatno) obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Mnogo je toga napisano o reformi obrazovanja u režiji ministrice Divjak. Vrijedno je ponoviti djelove nekih objava jer daju pravu sliku o takozvanoj reformi obrazovanja u režiji ministrice (ministarke) Blaženke Divjak. Evo nekih navoda:

Prim. dr. sc. Darko Richter (5. rujna 2017.): Blažen(k)a političarka

Dr. Richter se osvrnuo na autorski tekst ministrice Blaženke Divjak: „Moj manifest” pa je pored ostaloga napisao:

  • „Manifest“ ministrice Divjak odiše bezidejnošću, oskudnim jezičnim vještinama, gramatičkim i pravopisnim pogrješkama i siromaštvom duha.
  • Nema čvrstu vlastitu koncepciju odgoja i obrazovanja, a o znanosti govori tek sporadično i šablonski.
  • Ostavlja dojam da nema pojma kako znanost uklopiti u potrebe naroda, gospodarstva i zemlje. Nabacuje otrcane fraze o „vrhunskom aktivnom znanstvenom kadru, kompetitivnoj projektnoj uspješnosti, puno kvalitetnijim doktorskim školama, europskim projektima itd“. Pa europski projekt može biti i nešto što Hrvatsku savršeno ne mora zanimati, a najčešće i jest tako. Naše znanstvene institucije i znanstvenici bave se vrlo često sterilnom, sporednom znanosti koja s potrebama naroda i zemlje nema organske veze. Makar im se ne može odreći izvornost, znanstvenost i svjetska vrijednost (istakao MJ).
  • Nije jasno kako kani pristupiti provedbi preoblikovanja odgojno-obrazovnoga kurikula. Ne zna koje su poluge promjena. Nabrojala je niz institucija i tijela da je očito da njoj samoj nije jasno tko je tko u odgojno-obrazovnom procesu. No, jasno joj je da ne želi biti odgovornom za taj proces, tako da svoje nadležnosti i odgovornost delegira na druge („Posebno stručno povjerenstvo, Ekspertna skupina, tri nacionalna vijeća koja pokrivaju područje obrazovanja, znanosti i razvoja ljudskih potencijala, HAZU, Rektorski zbor, Vijeće veleučilišta i visokih škola, predsjednici relevantnih udruženja učenika i studenata i sl.“) (istakao MJ). Osobito je neprikladno ovo nabrajanje završiti nedorečenim „i slično“. To upućuje na to da ministrica ne zna koje su konačne poluge reforme o kojoj izdaje svoj manifest, te s kime, kako, i čime ostvariti tu reformu. A takav je manifest propustila predočiti Saboru pri svojemu izboru.
  • Jedino što jasno predlaže jest uvođenje predmeta informatike kao obvezatnoga u 5. i 6. razredu osnovne škole. Osim što je nepristojno na mjestu ministra isticati poglavito problem kojim se u karijeri osobno bavi, postavlja se pitanje na koji će način podučavanje informatike uvesti Hrvatsku u 21. stoljeće. Baš informatike, i ničega drugoga! Kao ilustraciju navest ću da je s aspekta naroda i države sterilno podučavati djecu algoritmima i vještinama programiranja, kada na toj razini nitko ne stvara kompetitivnoga informatičkoga stručnjaka. Ta je tehnologija u razvijenim zemljama nemasovna, iako se masovno koristi, i koncentrirana je u vrhunskim sveučilišnim i industrijskim institutima, dobrim dijelom se drži pod patentnim zaštitama ili kao klasificirana tajna, i apsurdno je maštati da će se Hrvatska uvesti u 21. stoljeće podučavanjem informatike na osnovnoškolskoj razini.
  • Isticanje poučavanja informatike kao posebnoga (tehničkoga) predmeta, a da se ne izrekne niti jedna riječ o obrazovanju u društvenim predmetima predstavlja teški konceptualni defekt. Dapače, izgradnja odnosa prema uporabi informacijske i komunikacijske tehnologije se ne spominje, a ostaje nejasnom svrha informatičkoga obrazovanja u odnosu na društveno-humanističke ciljeve.
  • Hrvatski građani moraju poznavati svoju zemlju i ljude u njoj, moraju u toj zemlji znati organizirati svoj život, život svoje obitelji i uže i šire zajednice. Moraju poznavati prilike i izazove i znati na njih odgovoriti. Svakodnevni život nije samo STEM, i, čak, nije poglavito STEM, nego ono što zovemo socijalnom inteligencijom. Pritom su mu potrebna i umijeća stvaranja preduvjeta za svakodnevni život. Među ostalim prihvaćanjem vrjednota i stjecanjem navika i umijeća. U institucionalnom smislu riječ je o odgoju personalnoga dinamizma u skladu s individualnim obdarenostima te znanjima i kompetencijama koje se u odgojno-obrazovnom tijeku u tu svrhu moraju ponuditi. Ne bih rekao kako je teško uočiti da bi hrvatske strateške odluke trebale uključivati demokratski uređeno društvo, socijalnu sigurnost, energetsku neovisnost, poljodjelstvo, turizam, promet, industriju i izvrsnu vojsku. Kada se to sve stavi kao cilj, onda se tomu može prilagoditi i odgojno-obrazovni kurikul, ne kao suhi destilat znanja u službi nabrojanih strateških ciljeva, nego kao široka osnova iz koje se mogu ostvarivati osobni, narodni i državni strateški ciljevi.
  • Hrvatska mora znati komunicirati sa svijetom u kojem treba braniti svoje interese, tražiti svoja tržišta, pribavljati prijatelje i otupljivati neprijatelje. Prvo i osnovno jest poznavanje svojega položaja: tko smo, što o sebi znamo, što drugi o nama znaju ili nam nameću kao znanje o nama? Znamo li s njima komunicirati? Znamo li povijesni kontekst svoje geneze i opstanka u svojoj zemlji? Znamo li svoje prednosti, i znamo li svoje nedostatke? Znamo li omjere veličina na globusu: demografske, financijske, resursne, itd.? Poznajemo li svoje narodne grijehe i poznajemo li grijehe drugih? (istaknuo MJ) Koji se strani jezici u Hrvatskoj moraju znati? Je li to samo engleski i eventualno njemački, ili želimo da određeni postotak ljudi vlada francuskim, ruskim, španjolskim, portugalskim, arapskim i kineskim? Možemo li ući u plodnu komunikaciju s drugima – diplomatsku, kulturnu, trgovačku – ako ne znamo kako se predstaviti, kako se postaviti i drugima se približiti, na njihovom jeziku i u okviru njihovih kulturnih navika? Figurativno, Hrvatska bi mogla živjeti od izvoza u jedan kineski grad, ruski kotar, saveznu indijsku državu ili arapsku zemlju.
  • Uporno se izbjegava riječ odgoj. Tko je zadužen reći koji odgoj i koje obrazovanje treba hrvatskomu djetetu na pragu punoljetnosti? Uporno se izbjegava riječ odgoj, kao da to nije dio odrastanja u školi. Jokićeva Ekspertna skupina za provedbu kurikularne reforme glumila je da se bavi isključivo uzvišenim sadržajima obrazovanja (znanja), ali se nedeklarirano bavila podmetanjem lijevo-liberalnih vrijednosnih stajališta. Teško da bih to mogao priznati vrijednostima, prije no što se u ovoj zemlji provede poštena lustracija ideoloških vrijednosti koje pronose ljudi koji su komunističko-totalitarne dogme modificirali i pretvorili u „suvremene, sekularne, liberalne i napredne vrijednosti“ s bezuvjetnim antifašističkim epitetom, da ih se netko ne bi, kojim slučajem, usudio kontestirati.
  • I zato dokumenti te Ekspertne skupine ne mogu biti temeljem reforme školskoga kurikula. Možemo djecu odgajati i obrazovati za istinu, demokraciju, pristojnost i suživot, ali ne možemo dopustiti da se odgoj svodi na partikularne lijevo-liberalne projekte poput: sekularističkoga apsolutizma, rodne ideologije, „odgovornoga ponašanja“ (a da se ne precizira kojega), pozitivne diskriminacije (oksimoron u službi političke demagogije) ili prava na bilo što bez poduke o obvezama.
  • Je li Manifest potvrda sposobnosti za odgovornu političku funkciju? Neshvatljivo jest da se Blaženka Divjak tako brzo i lako našla u ulozi ministrice, bez ijednoga pitanja javnosti je li ona tomu dorasla. Politika koja ju je dovela na to mjesto niti jednom rječju nije obrazložila da je to zato što bi u Hrvatskoj gorući problem bilo nepoznavanje informatike u osnovnoj školi. Zato su moguće razne negativne spekulacije o njezinim interesima i o politici koja ju je gurnula u prvi plan. Sve to zavrjeđuje da je javnost pozove na odgovornost, ako već sama nema dovoljno kritičnosti u odnosu na svoju poziciju. Nedostatak transparentnoga programa ne će nadomjestiti nikakve političke struje koje se površinski bave opstankom na vlasti i koje su spremne reformu odgojno-obrazovnoga procesa i sadržaja žrtvovati efemernim političkim zbližavanjima.

Ovo je nešto kraća verzija teksta objavljenog 5. rujna 2017. Autor je prim. dr. sc. Darko Richter, specijaliste pedijatrije i uže specijalnosti pedijatrijske alergologije i kliničke imunologije, liječnika na Rebru (KBC Zagreb). Nakon dvije godine očito je da je dr. Richter imao pravo, da je točno detektirao slabosti ministrice i njenog programa reforme.

I drugi su pisali o propasti takozvane reforme školstva koja nam se servira pod nazivom “Škola za život”.

Objava Marcela Holjevca (26. Prosinca 2018.): Reforma školstva je propala i prije nego je počela – zbog politizacije,   

“I tu sad dolazimo do suštine problema – a to je uvjerenje koje vlada u velikom dijelu javnosti, pa i stručnim krugovima, da će se znanje učenika iz matematike bitno popraviti ukoliko se iz škola izbaci vjeronauk i uvede građanski odgoj.”

“Šuvarova reforma iz sedamdesetih je postala paradigma za sve promašene pokušaje reforme školstva: ona se ravnala po logici planske privrede, te otvoreno pokazivala prezir prema obrazovanju kao putu do prosvjećenosti, kapitalu jedne nacije i svela ga na puko “osposobljavanje za rad” u “socijalističkom okruženju”. Gimnazije su ukinute, a djecu se već tjeralo da se i prije završetka srednje odluče – hoće li nakon nje ići raditi, ili se dalje školovati, pri čemu se – u tome i jest katastrofa Šuvarove reforme – preferiralo ono prvo.”

Autor je pojasnio da postoji “Kontinuitet od Šuvara do Divjak” (podnaslov), također je napisao da je reforma mrtva pod podnaslovom “Reforme nema, a kad će je biti ne zna se”.

Uvođenje novih tehnologija u školu neće samo po sebi donijeti nikakav napredak u znanju, a uvođenje digitalnih tehnologija bez striktne ideje za što će se one točno koristiti može imati i vrlo negativne posljedice, na što upozoravaju brojni stručnjaci, kao i na činjenicu da neke razvijene zemlje poučene iskustvom sad izbacuju tablete iz škola i vraćaju pisanje rukom – ne zato što će ono ikad ikom u praksi trebati, već zbog razvoja mozga i psihomotorike u djece.

No reforma je u Hrvatskoj uglavnom svedena na eksperimente s nepoznatim posljedicama, lamentira se o težini školskih knjiga – što je rasprava koja traje od moje osnovne škole, tamo negdje od ranih sedamdesetih, bez da se itko sjetio riješiti to kao svugdje u svijetu, da djeca ostavljaju knjige u školi i da se one nasljeđuju, o tome hoće li udžbenici biti besplatni, o tome treba li nam i kakav građanski odgoj i je li vjeronauku mjesto u školi ili ne. I dok na zapadu velike tvrtke već u srednjoj regrutiraju stipendiste koji će biti njihovi budući radnici, u Hrvatskoj bitne stvari, poput povezanosti ekonomije i školstva, sustava stipendiranja i financiranja, znanstvene metodologije, te neovisnosti školstva od dnevne politike i politike uopće, ostaju negdje na marginama”

Slika 2. Iluzije (MJ)

Bivša ministrica profesorica Ljilja Vokić je izjavila (napisala): Od mature smo dobili – ništa!

“Rezultati prošlogodišnje državne mature bili su dotad najgori, no kako pokazuju prvi neslužbeni podaci, ovogodišnji su još gori. Zvono za uzbunu je upaljeno.”

Privatne pripreme za državnu maturu su postale veliki biznis a rezultati su sve gori (Boris Jokić)

Koliko nas košta reforme školstva?

Autor B. S. (06. 12. 2018.) piše: Kako to da su udžbenici koje je kupovala Ljilja Vokić bili 10 puta jeftiniji?

Marinko Bobanović napisao je: “Što donosi frontalna “Škola za život”? Profitirat će dobavljači 300.000 tableta, najveći gubitnici djeca i roditelji.”

Najglasniji kritičari “Škole za život” za sada su roditelji koji s nevjericom i zabrinutošću gledaju kako im djeca donose računala doma i s njima se igraju. Profesori i učitelji koji su uključeni u eksperimentalni program za sada ne žele javno govoriti o svim problemima s kojima se suočavaju, vjerojatno strahujući za posao, no čini se da će takvom metodom neki ionako ostati bez posla, ići u prekvalifikaciju ili prijevremenu mirovinu.

Naglasak Škole za život je na digitalizaciji. No, je li trebalo toliko žuriti ako je očito da škole, svi profesori i učitelji nisu još spremni za digitalizaciju, te s obzirom na kritike, koje smo čuli od naših sugovornika, da Škola za život neće unaprijediti obrazovni sustav.

 “Problem je što oni misle da će se s tabletom riješiti problem obrazovanja, a ti tableti će biti neupotrebljivi i pitanje je tko će za pet godina nabaviti nove i tko će to sve na kraju platiti”, ističe Sladoljev.

“Djeca se s tabletima igraju kod kuće, a ne uče iz njih. Nadalje, profesori koji nemaju svoj tablet moraju ga sami nabaviti kako bi mogli pratiti nastavu, iako nigdje ne piše da moraju imati tablet”, rekao nam je Sladoljev.

Saborska zastupnica SDP-a i potpredsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Sabina Glasovac u izjavi za Teleskop.hr smatra da “kupovina tableta i informatizacija škola neće bitno unaprijediti obrazovni sustav, ali će otvoriti mogućnost da neki na tome dobro zarade.”

S obzirom na to opravdano je sumnjati da se iza žurbe za uvođenje 300.000 tableta za frontalnu primjenu “Škole za život”  krije pogodovanje proizvođačima i dobavljačima tableta i druge informatičke opreme. Riječ je o 300 milijuna kuna samo za tablete, što znači da će dobavljači koji dobiju ovaj posao ostvariti zavidan profit. Kada se tomu pridodaju  i popratni sadržaji i poslovi koji idu uz tablete, onda zaista nije pretjerano reći da je riječ o “poslu stoljeća”.

 

Profesorica Tamara Šoić (urednica nastavničkog portala 45minuta.com) napisala je za portal srednja.hr:  

“Dio smo povijesne školske godine u kojoj je krenula tzv. reforma.
Ukratko, sve što ta reforma nudi, hrpa je novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Uvođenje novogovora, šifriranih ishoda i “novootkrivenih” aktivnosti učenika, samo su dio plana radnog naziva: Kako nastavnika uvjeriti u njegovu nemoć i neznanje. Prestrašen nastavnik, dobar je nastavnik!

Posjeti mlađahnih savjetnika koji nastavnicima s 20 i više godina staža tumače kako “po novom” moraju raditi i što je sve u njihovu radu krenulo po zlu – nije ništa drugo do pljuska našem znanju i iskustvu.

U stvarnosti ova reforma izgleda ponešto drukčije.
Konkretno, u srednjim strukovnim školama u koje frontalna provedba ulazi samo iz Hrvatskoga, stranog jezika i Matematike, od pustih obećanja i zavaravanja javnosti bajkama o nekakvim nastavnim pomagalima – učenici uglavnom imaju samo nastavnika.

Postoje digitalni sadržaji. O da!
Ali ne postoje tableti. U srednjim školama neće ih niti biti.
Dobit će ih nastavnici.
Jednog dana. Možda.

Pa ćemo valjda učenicima prepričavati i dočaravati što vidimo na laptopu koji nam je MZO dobrohotno dao.

Kao da je ikada bio problem u nama!
Pa teglimo i nosimo vlastita računala, kupujemo oduvijek sav mogući pribor koji nam škole ne daju, a MZO se slavodobitno hvali nečim što mi odavno imamo i koristimo.

U nekim su školama učionice nalik na 21. stoljeće, a u nekima nalik na 18. stoljeće.
Ovisno o Osnivaču.
Ali ministrica i svita ne haju za Osnivača već guraju reformu u razrede s raspadnutim klupama, parketima, zidovima, a ako slučajno netko prigovori – uvijek mogu okriviti Osnivača.
Nabacivanje loptice krivnje, također je jedan od uvježbanih rituala.
A učenici i nastavnici su ti koji se trebaju znati nositi s tuđom krivnjom i odgovornošću.

E pa zbog svega ovoga ću štrajkati.

Jer me više nije briga tko je trebao kupiti nove klupe mojim učenicima, nije me briga zbog koje točno osobe moji učenici podmeću šperploču ispod papira na kojem pišu provjeru znanja, nije me briga tko je točno kriv za gnjile parkete mog razreda, udžbenike koji kasne, neopremljenost knjižnica novom literaturom…
Ne zanima me tko je osmislio uvođenje novih pojmova i metoda koje je nemoguće u praksi provesti i realizirati.

Ne zanima me čak ni tko je za svu ovu lakrdiju dobio nekakav novac.
Neka im ga, pretpostavljam da je neopisivo zadovoljstvo trošiti nešto zarađeno na prodavanju magle i laži.

Da je mene ili bilo kojeg nastavnika iz hrvatskih učionica ikad zanimao novac, ne bi bili tu gdje smo sada.
U razredima.

Jednako tako, ministricu istinski ne zanima naš položaj i dostojanstvo.
Iskoristiti gotovo čitav mandat, a ne učiniti ništa za nastavnike – veliko je umijeće. Gotovo dar.
Kada bi ikakav interes postojao, 17. rujna 2019. ista ta ministrica udostojila bi se primiti nastavnike koji traže zaštitu vlastitoga položaja. Neometan rad. Zaštitu.
Ali lakše je pričati o zabrinutosti i brizi nego nešto konkretno učiniti.

I sada tu reformu za koju su novce razdijelili jednakiji, trebamo odraditi mi, nastavnici – najlošije plaćeni službenici s visokom stručnom spremom u RH.

Tamara Šoić, profesorica i jedna od urednica portala 45 minuta.com.

 

Iz gore navedenih (citiranih) objava jasno je da ne možemo govoriti o reformi obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj već o jednom eksperimentu koji nanosi veliku štetu obrazovnom sustavu (učenicima i nastavnicima) i društvu u cjelini.

 

 

Komentari