TwitterFacebookPinterestGoogle+

Izlaganje mr. sc. Ivana Bekavca u prigodi predstavljanja njegove knjige “Fašizam naš svagdanji” u Splitu

  • Written by:

Protudemokratske ideologije pokušavaju i danas zamračiti pristup svakoj realnoj prosudbi oslonjenoj na argumente, o stanju u našoj zemlji. Oko toga se vrte glavna pitanja u mojoj knjizi Fašizam naš svagdanji. Ovdje ću se zadržati uz dva izvora posebnih destrukcija: na komunističkom jugoslavenstvu i velikosrpskom protuhrvatstvu. Pobornici jugokomunizma i politike velikosrpstva uporno pokušavaju Hrvatsku vratiti u prošlost. Njima, ali ni aktualnoj vlasti, kao da ništa ne znači glas europskih deklaracija o osudi i nacionalfašističkoga i komunističkoga svijeta neslobode. Kao da im je nevažno i to što je demokratska hrvatska država uspostavljena voljom naroda, na referendumu i na bojišnicama okupirane zemlje. Nasuprot tomu ni nacional-socijalizam, ni fašizam, ni komunizam nisu zavladali Hrvatskom po volji njezina naroda nego ‘voljom’ osvajačkoga oružja. Uz ‘državotvornu krivnju’, na leđa Hrvatima pokušavaju staviti i ‘kontrarevolucionarnu krivnju’. Hrvati doista i jesu ‘krivi’ za obranu i oslobađanje svoje zemlje. Zbog toga agresorska strana Oluju naziva pogromom, a pod tom je parolom (Oluja je pogrom) kleveće i 2019. Uz to se čuje i glas ‘ljevice’ koja demokratskoj Hrvatskoj ne oprašta slom revolucionarnih ‘ideala’, ali ‘ljevičari nemaju potencijala da bi u Hrvatskoj promijenili išta bitnoga, pa se sva očekivanja domaćih i stranih ‘restrauratora’ oslanjaju na mogućnost mijenjanja temeljne orijentacije Tuđmanove stranke.

Odakle stižu sva ta prikrivena i neprikrivena nastojanja u korist protudemokratskoga poretka i protivljenje samoj zamisli o okončanosti hrvatske borbe za samostalnu državu? Ne ulazimo u razloge agresora, dolazili iz daleka ili iz blizine, razmišljamo o hrvatskoj ‘internacionali’. Izvore neslobode ne treba tražiti samo u maglovitim daljinama već i u neposrednoj blizini. Kao da je u čovjeku od početka, u nekom skrivenom dijelu njegova bića, kamuflirano sjeme ropske naravi, sklonost podaništvu i pokornosti? Totalitarna ideologija uvijek na to računa. Ima ljudi u kojima njezino sjeme proklija, a u drugima ostane samo kao potencijalnost. Sad ne mislimo na one koji postanu obespravljeni, robovima i slugama pod udarom agresije, nasilja ili neke druge egzistencijalne ugroze. Ali i tada ljudi koji su samo izvana okovani lancima, u kojima sjeme ropstva ne može proklijati, u sebi nose radost slobode koju im je u dušu usadio Stvoritelj, a vanjske okove razumiju kao vid kušnje i priprave za veće uzlete duha.

Je li na toj strani čovjekove naravi uzrok žalosnim prilikama u našoj zemlji koja se u svom prokomunističkom dijelu još uvijek susteže pogledati u zjenicu oka Zlu koje je haralo svijetom i ‘mijenjajući ga’ donosilo propast u ime navodno nesagledive buduće sreće. Je li u udobnosti otete imovine nestala sposobnost da se vidi tragedija žrtve koja je to postala zbog drukčijega svjetonazora i političkoga neistomišljeništva? Jedni su silom pokoreni, drugi sami traže pokornost, kao odgovor na vlastitu unutarnju nesigurnost i strah. Komunisti se i danas nude, najčešće pod drugim imenima, da će nakon svega, nakon iskustva neopisivoga nasilja kojima su pokušavali uništiti neistomišljenike, ponovno započeti ‘revolucionarno djelo’. Pobunjenici protiv takva ‘usrećivanja’, svoju su nevjeru plaćali životom, tamnicom, ropstvom. ‘Lijevima’ je upravljala jedna ideologija, jedna stranka (komunistička), jedan vođa (Tito). To trojstvo (ideologija-partija-vođa) odlikuje i druga dva poretka iste naravi: fašizam i nacionalsocijaalizam. Mnoge države u srednjoj Europi, koje su od 1945. do 1989. bile pod vlašću komunista, suočile su se s tom ostavštinom i postavile smjerokaze i demokratske zaprjeke totalitarnoj vlasti. Hrvatska se, na žalost, oglušuje na sve europske deklaracije i rezolucije koje traže razgovjetnu osudu komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma. Umjesto demokratskoga europstva u Hrvatskoj se danas potiho rehabilitira duh titoizma.

Komunistički jugoslaveni u našoj zemlji tvrde da za sadašnju situaciju nisu krivi nikakvi komunistički eksperimenti (od 1945.), agresija i rat (od 1990. do 1995.), prevaranti i pljačkaši, koji su se u tranziciji obogatili dok je narod ratovao za svoju zemlju, nikakvi globalizatori i trgovci hrvatskim nacionalnim blagom, nego baš postojanje hrvatske države. Velikosrbi i njihovi eksponenti svoj projekt protuhrvatstva opet pokušavaju osloniti o izmišljotinu o ‘ugroženosti’ Srba među Hrvatima. Istim tezama o ‘ugroženosti’ u Mamorandumu SANU 1986. započeli su pripreme za sve ono što je završilo tek u kolovozu 1995. Taj je Memorandum pisan pod vlašću komunista, u vrijeme ‘bratstva i jedinstva’, u propaloj državi koju su uspostavili ‘po svome’ 1918. i 1945. Dakle, i tada su bili ‘ugroženi’. (‘Neugroženi’ su, valjda, bili samo pod Rankovićevom Udbom). Danas u demokratskooj hrvatskoj državi ponavaljaju isto: ‘osjećaju se’ ugroženima a u takvim prilikama zna se kakav odgovor nude ‘ugroziteljima’ (započinje se balvanima), uz prijetnju da bi ‘zbog neljubavi’ i današnja hrvatska država mogla – propasti. Stvari loše stoje zbog navodnoga ‘ustašluka’ koji je uspostavljen već 1990. Međutim, rašćiščavanje s ustaštvom počelo je 1945., ali ni nakon 70 godina toj lustraciji ne vidi se kraja, jer pitanje zamišljene hrvatske ‘krivnje’ uopće ne žele prepustiti povijesti. Tako će biti sve dok se i u našoj zemlji ne pokrene stvarni proces nužnoga raščišćavanja između demokratske svijesti i komunističkoga totalitarizma.

Revolucionarni tip ‘promjene svijeta’ naoko je zaustavljen ‘padom’ Berlinskoga zida, svrgnute su komunističke vlasti u mnogim europskim državama. Počele su ih zamjenjivati vlasti izabrane na slobodnim izborima. Tako je 1990. bilo i u Hrvatskoj. Danas, 2019, gledamo kako ne prijete samo ‘ugroženi’ nego se i ‘revolucionari’ vraćaju, i ponovno kreću u promjenu stvarnosti ‘koja ih okružuje’, ali sad s dručijim nazivljem i prakse i ciljeva. I oni na različite načine godinama pokazuju da će im u ovoj zemlji prvi cilj novih ‘revolucionarnih’ promjena biti samostalna hrvatska država. Započeli su s njezinim potkopavanjem, ali nekako neuropski, neusklađeno s parolama koje su ispisali nakon skrivanja onih iz Titova vremena. Međutim, i u važnim segmentima našega javnoga života, iz kojih bi trebalo očekivati otpor takvu djelovanju, najedanput se posve izgubilo hrvatsko europstvo, ne čujemo glas Europe koja želi posve osvijetliti život u nedemokratskim državama prije ‘pada’ Berlinskoga zida, kako bi se uklonile sve zaprijeke razvitku slobodnoga demokratskog društva.

Hrvati su za Europu koja se gradi “na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava”, što je sve suprotno iskustvima stečenim pod vlašću totalitarnih sustava vlasti. Te su vrijednosti “zajedničke svim državama članicama” Europske unije koje se izgrađuju na protivljenju politikama totalitarnih sustava iz prošloga stoljeća. Zločini koji su činjeni pod vlašću komunista protiv političkih neistomišljenika, opravdavani su teorijom klasne borbe i načelom diktature proletarijata. Cilj borbe: uništenje klasnoga neprijatelja i preuzimanje vlasti u korist proletera. Da bi proleteri mogli mirno vladati, trebalo je društvo ‘očistiti’ od onih koji nisu prihvaćali ideologiju revolucije. Drugi totalitarizam umjesto zahtjeva za prevlast jedne klase promiče rasnu ideologiju, tvrdnje o nadmoći arijevske rase i potrebi istrjebljenja Židova, podređenost pojedinca državi i neupitnu poslušnost Vođi. Na temelju toga nacisti su izgradili kult nepogrješivog i nedodirljivoga Führera, jedne ideologije i jedne stranke, Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, NSDAP (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). I u fašističkoj Italiji ista je struktura vlasti: na čelu je Duce (dux) Mussolini i jedna stranka (Partito Nazionale Fascista). U Rezoluciji Europskoga parlamenta od 19. rujna 2019. naglašava se da je Drugi svjetski rat, “započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja.” Uz to se naglašava “da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode” i “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi.”

Europski parlament “izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teška kršenja ljudskih prava…” Poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.” Uz konstataciju da je sadržaj i ovoga apela važne europske institucije prešućen u većem dijelu medija u našoj zemlji, ne može se izbjeći pitanje o razlozima toga prešućivanja i ignoriranja. Dakle, zašto se na toj temi u Hrvatskoj odjedanput gubi europstvo naših ‘progresista’? Misli li itko da će skrivanje i zanemarivanje komunističkih zločina ostati bez posljedica na ukupni demokratski razvoj hrvatske države? Ili se baš o tomu i radi. Prešućivanjem zlodjela koje su ‘revolucionari’ počinili ili zapovijedali i odobravali, neokomunisti bi htjeli Hrvatsku ponovno okrenuti na put ‘socijalizma’ i jugoslavenstva (u igri su drukčiji nazivi, ali se sadržaj ne mijenja). Današnji titoisti očito nisu spremni prihvatiti stvarni prijelaz u posttotalitarno društvo. Dio važnijih javnih medija i dalje je pod njihovim patronatom. Pokušaj prijevare da se komunizam u našoj zemlji proglasi antifašizmom, trebao bi, kako misle titoisti, obvezivati i one koji vide da se radi o prijevari. Međutim, ni komunisti nisu uvijek bili apologeti beogradskoga režima, bilo je vremena kad nisu nasjedali na podvale o ‘ugroženosti’. Znali su tko je stvarno ugožen i tko je pravi ugrozitelj. Kominterna 1925. konstatira kako srpska militaristička monarhija svojim hegemonističkim težnjama izaziva stalne napetosti. Staljin se u to doba zauzimao za jugoslavensku “federaciju autonomnih nacionalnih država zasnovanu na sustavu sovjeta”. Jugoslavenski komunisti su se pokorili zapovijedima iz Kominterne. Sve od 1934/35 razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne Slovenije, Hrvatske i Makedonije bila je neupitna partijska politika. Koncem 1934. Kominterna je odjednom radikalno promijenila politiku prema Jugoslaviji i 1935. potvrdila novi kurs. U listopadu 1940., šest mjeseci prije napada sila Osovine na Jugoslaviju, u Zagrebu je održana Peta konferencija KPJ. U njezinoj Rezoluciji piše da Partija na prvo mjesto morala staviti “najvažniju i akutnu zadaću – borbu za nacionalnu ravnopravnost potlačenih naroda i narodnosti Jugoslavije”.

Nekoliko mjeseci kasnije, baš u vrijeme dolaska ustaša u Hrvatsku, 1941. Sreten Moljević je napisao, a Draža Mihailović prihvatio, kako će sve “srpske zemlje najprije zauzeti, a onda će nakon ‘svršenoga čina’ pristupiti uređenju svih ostalih pitanja sa Hrvatima i Slovencima”. (‘Srpske’ su zemlje u velikosrpskoj geografiji: Dalmacija, Lika, Slavonija, BiH, Crna Gora, Makedonija…). “Što se tiče našega unutarnjega pitanja, razgraničenje s Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: a) zauzeti na karti označena područja b) očistiti ih prije nego se itko pribere”. Nakon tih ekspanzionističkih ‘načela’ Moljević je oblikovao i strateško načelo, koje je protumačio u svom tekstu (30.6.1941), kasnije naslovljenom Homogena Srbija: “Srbima se nameće danas prva i osnovna dužnost: Stvoriti i organizirati homogenu Srbiju koja treba obuhvatiti cijelo etničko područje na kome Srbi žive i da joj osiguraju potrebne strateške i prometne veze i čvorove, te gospodarska područja kako bi joj bilo omogućen i osiguran slobodan gospodarski, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena.” I te su 1941. tvrdili da moraju zauvijek udariti nove granice koje će zaokruživati ‘etničko područje’ na kome žive Srbi. Danas su, 2019, Moljevićevi i Dražini četnici u Srbiji ‘slavni’ četnici-antifašisti. Krivotvore prošlost i danas, kao što su i prije činili, pa više nema Hrvata koji se suprotstavlja toj propagandi, a da ga ne nazivaju fašistom, ustašom, revizionistom kao što nema četnika koji nije u njihovoj interpretaciji postao antifašist, uključujući i Manu Rokvića. (Godina je 1942. “Dne 30. rujna t. g. u 6.15 sati prošlo je preko Mravinaca više teretnih samovoza” (c. 18). U prvom je bila talijanska vojska, u ostalim četnici, dok za njima je išao jedan kamion talijanske vojske.) Mane Rokvić je vodio više od stotinu četnika koje su 1.10.1942. talijanski fašisti doveli iz Knina u Omiš i onda ih dopratili u poljičko selo Gata (u Poljičkoj ‘republici’ nema i nikad nije bilo srpskih sela, tamo nije bilo ni vojske, osim partizana u Mosoru). Četnici su toga dana u Gatima, smještenim nekoliko kilometara u zaleđu Omiša, pobili, zaklali i izmasakrirali 79 seljana, civila, od najmlađih do starice od 87 godina. Gata i susjedna sela su zapalili, a onda, na povratku u Knin, u Dugopolju ponovno ubili više od 30 civila, zbog toga što su bili Hrvati.(“Toga dana 2. X oko 4 sata poslije podne povratili su se četnici sa talijanskom vojskom iz Omiša preko Mravinaca pjevajući: Nama Petar iz Londona piše, katolika neće biti više … Ovaj prikaz katastrofe u Dugopolju sastavio je ‘očevidac ove nesreće i po izvještaju ljudi, koji su preživjeli ove strahote’ 19. listopada 1942. don Kajo Marović. Bratstvo četnika i talijanske vojske (fašista), nakon mnogih je godina, kako smo već rekli, četnike učinilo – antifašistima.

U velikosrpskoj politici prema Hrvatskoj nema bitnih promjena bar stoljeće i pol. I aktualni animoziteti prema RH izranjaju iz mutnih voda srpske mitologije u kojoj posebnu ulogu ima slika o Srbima, kao ‘žrtvama’ raznih protivnika. Zato što su ‘žrtve’, imaju pravo činiti što hoće i nanositi zlo kome hoće i kad hoće. Tim mitom pokušavaju zakloniti zlodjela koja su napravili drugima u ime vlastitih probitaka. Srbi u Hrvatskoj u više su povijesnih okolnosti postajali središte osvajačkih interesa srpske politike? Nerazumljivo je koje bi državno pravo oni mogli imati na hrvatsku zemlju, osim svih prava i obveza koja pripadaju i ostalim hrvatskim državljanima (uključujući posebna manjinska prava)? Povijesna stvarnost pokazuje da su upravo neuspjesi velikosrpstva da pomakne svoju granicu na zapad, pravi izvori ‘pseudomitskih’ konstrukcija i iskaza o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. ‘Ustaštvo’ je velikosrbima i njihovim hrvatskim pajdašima dio alata kojim pokušavaju izbrisati sve Škabrnje, Ćelije i Aljmaše… Oni bi rat, koji je započeo 1990, a završio 1995, motrili samo kroz ona četiri dana u kolovozu 1995. Sve je u vizuri protuhrvatstva prolazno, samo je ‘ustaštvo’, kao oznaka cijeloga jednoga naroda nezaboravljivo, i neizbrisivo ma koliko puta poubijali razoružane ustaše, bez suda i suđenja, i porazili sve nacifašističke režime. (Četnici su ‘postali’ pravi partizani i nakon 1945. s komunistima pisali ‘jugoslavensku povijest’.)

Nitko u Hrvatskoj ne poriče ustaška zlodjela, niti ih je od 1945. do danas poricao, posebno prema Židovima koje se obilježavalo, proganjalo i ubijalo, iako nisu ni napadali, ni izazivali, ni uzvraćali nasiljem, niti imali bilo kakve krivnje, osim svoga židovstva koje je Hitler odlučio uništiti. Osim partizana, bilo je, Hrvata, među kojima je i blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, koji su u tom ratu nastojali pomoći tim nesretnim ljudima i spašavati ih. Između četničkih, moljevićevskih vizija o konačnom rješenju ‘hrvatskoga pitanja’ i ustaške države bio je nepremostivi ponor. U ratu je stradao i velik broj nedužnih srpskih civila. Nakon ulaska partizana u Beograd 1944, mnogi su se abolirani četnici priključili partizanima, kapu s kokardom zamijenili su kapom s petokrakom. Sa znakom ‘novoga’ identiteta nastupali su od Dubrovnika i Širokoga brijega do Bleiburga. I ‘presuđivali’ Hrvatima – kao partizani. Danas se među ‘lijevim snagama’, dakle ‘antifašistima’ (partizanima i četnicima) pobijanje njihovih neutemeljenih tvrdnja i neistina naziva – revizionizmom. I ustaštvom. Današnja Srbija traži saveznike protiv Hrvatske na mnogim stranama, sve do Vatikana, a estradizacijom i sitnim provokacijama, nastoji skrenuti pozornost sa svojih ekspanzionističkih interesa.

Oslonac u Hrvatskoj nisu nalazili samo među svojim sunarodnicima, nego i među Hrvatima jugofašističke orijentacije. Ta peta kolona u našoj zemlji još uvijek nije spremna suočiti se s realnim stanjem. O srpskim je zabludama daleke 1976. u Beogradu pisao Miodrag Popović, navodeći da ‘vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju iščupati se iz njegovih pseudomitskih i pseudopovijesnih mreža.’ Vrijeme je već dalo odgovor na pitanje je li miješanje povijesne zbilje s mitovima dobar izbor za budućnost, ali to moraju moći razumjeti i ljudi koji to dvoje do sad nisu uspijevali razlikovati.

mr. sc. Ivan Bekavac

Split, 9. prosinca 2019.

Komentari