DA SE NE ZABORAVI: Sarajevski sporazum o prekidu vatre, 2. siječnja 1992.

U Sarajevu je 2. siječnja 1992.  potpisan sporazum (Sarajevski sporazum, Vanceov plan) o prekidu neprijateljstava između Republike Hrvatske i agresorske JNA te dolasku mirovnih snaga UN-a. Sporazum je potpisao ministar obrane RH Gojko Šušak, a u ime JNA general Andrija Rašeta, uz nazočnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea. Sporazum je stupio na snagu sljedećega dana, 3. siječnja 1992.  u 18 sati. Obje zaraćene strane obvezale su se ostati na dosegnutim položajima. Sporazum za prekid vatre postignut je u Genevi 23. studenoga 1991.  pa je 27. studenoga 1991.  Vijeće sigurnosti UN-a donijelo odluku (Rezolucija 721) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku. UNPROFOR je akronim za “United Nations PROtection FORces” (hrv. Zaštitne snage Ujedinjenih Naroda). UNPROFOR je osnovan temeljem  Rezolucije 743 Vijeća sigurnosti UN-a od 21. veljače 1992.  Djelovao je od 21. veljače 1992. do 31. ožujka 1995.  kada mu je promijenjen mandat. Formiran je UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operationin Croatia, hrv. Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj), Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a broj 981  od 31. ožujka 1995.

U Genevi su predsjednici Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević 23. studenoga 1991., uz posredovanje predstavnika UN-a Cyrusa Vancea i Europske zajednice (EZ) lorda Petera Carringtona, potpisali dogovor o deblokadi vojarni u Hrvatskoj, povlačenju JNA iz Hrvatske te suglasnost za dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku. Prekid vatre i dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku bio je uvjetovan prekidom vatre i ispunjenjem drugih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske.

Sarajevski sporazum se uglavnom poštovao jer se agresor usmjerio na okupaciju BiH. Prije Sarajevskog sporazuma bilo je dogovoreno 15 prekida vatre između hrvatske strane i agresora, ali nisu bili poštivani. Unatoč potpisanom primirju, srpsko topništvo nastavilo je razarati hrvatske gradove i naselja, a na neke od njih izvedeni su i pješački napadi koji su odbijeni; na Perušić (19. siječnja 1992.), Novu Gradišku (6. veljače), Vinkovce (10. veljače) i druga mjesta. Dolazak mirovnih snaga prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove te osigurao primirje na svim bojištima. Međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile.

Sporazum o dolasku UNPROFOR-a u Hrvatsku sadržavao je više točaka kojima su određeni zadatci UNPROFOR-a. No, svoje je zadaće UNPROFOR ispunio samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku, ali je prije toga naoružala pobunjene Srbe, ustrojila pobunjeničku vojsku i nastavila s materijalnom i kadrovskom potporom. Teško naoružanje je moralo biti u skladištima UNPROFOR-a i pod njihovom kontrolom. Međutim, UNPROFOR je dopustio da Srbi imaju pristup skladištima i da ga koriste. Ostale zadatke UNPROFOR nije izvršio, niti se trudio izvršiti ih. UNPROFOR nije:

  • osigurao povratak prognanika
  • nije zaštitio Hrvate koji su ostali u okupiranim područjima tako da su bili izloženi maltretiranju, a oko 400 osoba ubijeno je tijekom njihova mandata, na područjima pod odgovornošću UNPROFOR-a
  • omogućio je protjerivanje oko 12.000 osoba s okupiranih područja za vrijeme mandata, područja UNPROFOR-ove odgovornosti
  • nije zaštitio imovinu prognanih
  • nije deblokirao prometnice, što je morao napraviti
  • nije osigurao uspostavu legalne vlasti kako je mandat UNPROFOR-a nalagao.

Poseban problem su bile tzv. „ružičaste zone“ koje nisu bile obuhvaćene Vanceovim mirovnim planom. Ta područja nisu pripadala zaštićenim zonama i trebala su nakon povlačenja JNA odmah biti pod hrvatskom vlašću. UNPROFOR nije imao mandat nad tim područjima. Srbi i međunarodna zajednica vršili su stalan pritisak na hrvatsku vlast pa je hrvatska vlast popustila i donesena je Rezolucija od 26. lipnja 1992. (S/24188), kojom je odobren plan za što bržu uspostavu hrvatskih vlasti u „ružičastim zonama“ ali Srbi i UNPROFOR su i to izigrali.

Snage JNA su se s naoružanjem izmjestile u BiH gdje će započeti novu agresiju. S područja BiH JNA je vršila napade na Hrvatsku.

 Sarajevski sporazum može se smatrati pobjedom hrvatske diplomacije jer je tim sporazumom zaustavljena agresija (bilo je incidenata) i stvoreni preduvjeti za međunarodno priznanje Republike Hrvatske kao samostalne neovisne države. Obustava vojnih operacija bio je prvi uvjet za postupak međunarodnoga priznanja i dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku zbog održavanja primirja. Zanimljivo je da je potpisnik sporazuma JNA, čime je JNA priznala da je izvršila agresiju, ali će se to kasnije zaboraviti (procesi na Haškom sudu).

U ožujku 1992. u BiH održan je referendum na kojemu se 99% glasača opredijelilo za neovisnu BiH. Srbi su bojkotirali referendum jer stvaranje neovisne BiH isključuje stvaranje velike Srbije. Ograničena agresija na dijelove BiH izvršena je 1991. godine (razaranje hrvatskoga sela Ravno). Otvorena agresija na BiH započinje nakon referenduma, travanj 1992. godine. Srpske snage izvršile su okupaciju dijelova BiH, napravili mnoge zločine (ubojstva, silovanja), otvorili koncentracijske logore i protjerali stanovništvo s okupiranih područja.

Hrvatska je pristala na dolazak mirovnih snaga Ujedinjenih naroda s ciljem uspostave mira i vraćanja okupiranih područja u ustavnopravni poredak RH. Srbi su pristali na dolazak snaga UNPROFOR-a s ciljem da zadrže okupirana područja koja su namjeravali nakon osvajanja BiH pripojiti Srbiji (Velika Srbija). Mandat UNPROFOR-a nije bio jasno definiran pa je bilo stanje „ni rata ni mira“.

Budući da mirovne snage nisu izvršile postavljene zadatke, da su bile na strani agresora, Hrvatska vojska i Policija tijekom 1992. – 1995.  poduzele su oslobodilačke akcije (deblokadu Dubrovnika, oslobađanje Miljevačkog platoa, VRO „Maslenica“, a nakon zaključenja mandata UNPROFOR-a VRO „Bljesak“, VRO „Oluja“ i druge).

Međunarodna zajednica vršila je silan pritisak na Hrvatsku, prijetila uvođenjem sankcija te tražila da se hrvatske snage vrate na početne položaje (nakon svake operacije). U isto vrijeme UNPROFOR nije poštovao sporazum, kako je gore navedeno. Zbog neučinkovitosti UNPROFOR-a otkazan je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Hrvatska vlada pod vodstvom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana zauzela je čvrst stav i nije popustila silnom pritisku međunarodne zajednice pa je mandat UNPROFOR-a zaključen 31. ožujka 1995. UNPROFOR je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 981 od 31. ožujka 1995. godine postaje UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operationin Croatia, hrv. Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj). Promijenjen je mandat mirovnih snaga UN-a, što je bilo jako važno jer je Hrvatska vojska i Policija mogla izvršiti oslobodilačke akcije „Bljesak“ i „Oluju“ što ne bi bilo moguće da mandat nije bio promijenjen.

Bila je to velika pobjeda dr. Franje Tuđmana i hrvatske diplomacije koja je omogućila oslobađanje okupiranih područja Hrvatske.

Slika 1. Okupirana područja Republike Hrvatske (Wikipedia)

 

Skip to content