TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Hrvatska tradicijska drvena brodogradnja

Slika 1. Muzej na otvorenom u Betini (MJ)

Hrvatska tradicijska drvena (mala) brodogradnja važan je dio hrvatske kulturne baštine, nacionalne materijalne i duhovne kulture. Brodice i manji brodovi služili su lokalnom stanovništvu za zadovoljavanje potreba: ribolov, prijevoz ljudi, tereta i stoke. Također su brodovi služili za gusarenje i obranu teritorija, mali brzi brodovi dobrih manevarskih sposobnosti (neretvansko-omiška strijela, senjsko-uskočka ormanica i gajeta, dubrovačka galijica, bokeljski šambek, grip i dr.).

Poznati tradicijski brodovi su: batana, bracera, bragoc, gajeta, gajeta falkuša, guc, kaić, kuter, leut, loger, pasara, pelig, štilac, trabakul, trajta.

Slika 2. Muzej u Betini (MJ)

Hrvatska brodograđevna tradicija

Hrvatski brodograditelji razvili su vlastito brodograđevno umijeće, vlastite konstrukcije i tehnike gradnje. Ponajprije se to odnosi na gradnju rebara iz triju ili više dijelova, primjenu proveze dna (vodoravnog nosača koji povezuje rebra pri dnu broda) i usadnika (pete) jarbola, dviju bočnih kobilica radi lakšega izvlačenja brodice na kopno i boljega ponašanja na moru, zaobljena oblika glavnoga rebra i sl.

Osim sličnosti oblika jadranskih tradicijskih plovila (jadranska brodograđevna forma), u skladu s lokalnim potrebama i prilikama te ribolovnim alatima, pojedine su brodograđevne zajednice prihvaćale tipična rješenja brodograđevne forme. Do početka XVIII. st. na istočnojadranskoj obali razvilo se šest prepoznatljivih tradicija gradnje drvenih brodova: primorsko-istarska (Lošinj, Silba, Rovinj, Lovran, Punat), sjevernodalmatinska (Zadar, Nin, Biograd), srednjodalmatinska (Murter, Betina, Šibenik, Trogir, Split, Hvar, Vis), neretvanska (Komin, Rogotin, Opuzen), južnodalmatinska (Korčula, Mljet, Lastovo, Pelješac, Dubrovnik) i kotorska (Kotor, Perast, Bijela, Tivat). Jedno od najstarijih i glavnih središta jadranske tradicijske brodogradnje jest otok Korčula, odakle se brodograđevno umijeće proširilo na otok Murter i dalje istočnojadranskom obalom. Danas je najaktivnije središte drvene brodogradnje na Murteru, osobito u Betini, gdje djeluje tridesetak tradicijskih brodograditelja. Važnija su obrtnička brodogradilišta Brodogradilište i marina u Betini na Murteru, Loger u Omišu, Brodogradilište Sumartin na Braču, brodogradilišni obrt Pile u Betini i dr.

U povijesnim zapisima ostalo je zabilježeno da su prvi kalafati, među njima Paško Filipi, davne 1740. godine u Betinu stigli upravo iz Korčule.

U Betini se nalazi Muzej betinske drvene brodogradnje koji ima i postav na otvorenome (50-ak gajeta, lađa, kaića i leuta). Prikazana je betinska tradicijska drvena brodogradnja koja je dio identiteta Betine. Gradnja tradicijske betinske gajete kulturno je dobro Republike Hrvatske.

Slika 3. Pano u Betini (MJ)

Muzej je dobitnik međunarodnih nagrada: Silletto Europskoga muzejskoga foruma za najbolji godišnji primjer muzeja u kategoriji Muzeji u zajednici i Nagrade europske baštine/Europa Nostra 2019. (najprestižnije europske nagrade na području kulturne baštine). U Betini postoji mjesni običaj da se igra Kanata (“Kola od kanate”).  To je naziv za svečanost prilikom porinuća broda ili završetka nekog velikoga posla koju organizira kupac broda dok se Kolo od kanate i danas pleše pri porinućima.

U Hrvatskoj je revitalizirana gradnja drvenih brodica, obnovljene su forme rovinjske batane, gajete lovranke, ninske kondure, gajete betinke, korčulanke i falkuše, korčulanskoga leuta trajte, neretvanske lađe, dubrovačke karake i galijuna, bracere i dr.

Među poznatijim su projektima istraživanje i gradnja replike gajete falkuše Comeza-Lisboa, koje je pokrenula udruga Ars Halieutica iz Komiže, a među sudionicima i začetnicima ističu se Joško Božanić, Velimir Salamon, ribari i brodograditelji te drugi entuzijasti. Replika je predstavljena na Svjetskoj izložbi u Lisabonu 1998. Rezultati istraživanja tradicijske brodogradnje objavljuju se na znanstvenim skupovima, u časopisu Brodogradnja (osobito V. Salamon i R. Markovina), a među vrednijim su monografskim djelima Metodologija i kriteriji za procjenu autentičnosti tradicijskog broda (V. Salamon, N. Bobanac, 1997.) i Tradicijske brodice hrvatskoga Jadrana (L. Keber, 2002).

Slika 4. i 5. Makete brodova u Muzeju u Betini (MJ)

U očuvanju tradicijske brodogradnje znatan je doprinos pojedinaca i udruga brodomodelara koji su izradili makete i artefakte tradicijske brodogradnje koji su prikazani na izložbama te se nalaze u postavu muzeja tradicijske brodogradnje (Muzeja betinske drvene brodogradnje, Ekomuzeja batana u Rovinju, Interpretacijskoga centra ribarske i pomorske baštine Ekomuzeja Mošćenička Draga, Hrvatskoga pomorskoga muzeja u Splitu, Ribarske zbirke u Komiži i dr.).

Svaki od brodova (npr.  Betinska gajeta, Komiška falkuša, Korčulanska gajeta, leut, pasara, batana, gajeta falkuša) ima svoje specifičnosti koje su nastale zbog potreba stanovništva pa su graditelji brodove gradili da budu funkcionalniji.

Gajete falkuše, drevna ribarska brodica, simbol je tisućljetne ribarske tradicije grada Komiže i otoka Visa te je proglašena nacionalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske.  

U velikom nevremenu u uvali Porat na otoku Biševu 25. kolovoza 1986. potopljena je zadnja gajeta Falkuša imena „Cicibela“. Višestoljetno iskustvo, znanje i tradicija spašeni su u zadnji tren osobnim angažmanom profesora Joška Božanića koji je pokrenuo akciju spašavanja ostataka Cicibele. Punih 11 godina profesor Joško Božanić i Velimir Salamon, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, istraživali su falkušu do najmanjih detalja. To istraživanje uključilo je sve aspekte važne za halijeutičku kulturnoantropološku interpretaciju koja je uključila jezik, leksik, oralnu književnost, ribarsku povijest, toponimiju i antroponimiju, brodogradnju, umijeće plovidbe, tradicionalnu vremensku prognozu, umijeće ribolova, gastronomiju.

Godine 1997. obnovljena je u okviru znanstvenoistraživačkog projekta Kulturne ustanove Ars halieutica u Komiži gajeta falkuša „Comeza-Lisboa“ radi sudjelovanja na svjetskoj izložbi u Lisabonu. Bila je to prva falkuša koja je izgrađena nakon dugo godina. Njeno porinuće bio je povijesni trenutak za Komižu čime je stoljetna ribarska tradicija, znanje i vještina spašena od zaborava.

Danas u Komiži postoje 4 gajete falkuše: „Comeza-Lisboa“, „Mikula“, „Palagruža“ i „Molo“; ova zadnja je mala falkuša koju djeca Komiže koriste kako bi kao mali usvojili ribarske vještine i znanje.

Slika 6., 7. i  8. Falkuša (MJ)

Svaki brod ima svoje specifičnosti. Evo kako brodograditelj Ante Balin pojašnjava razliku između leuta i gajete: “Sad ću ti reći zašto leut, a zašto gajeta. Leutu je cila paluba pošivena s kraja na kraj, otvoren je na sredini, na krmi je mali otvor i na provi je mali otvor. Jedan je za kormilara, a drugi kad se dižu mriže i takve stvari. A kod gajete su pomične pokaportice. Gajeta je zatvorena samo jednu trećinu, može se otkriti, a leut ne. Leut može otkriti samo središnji dio. To je osnovna stvar. Neki smatraju da kad brod ima kljun sprida da je to leut. Svi zovu Treunov da je leut, a nije leut nego gajeta.”

Treba istaknuti neke brodove važne za hrvatsku povijest i kulturnu baštinu:

Dubrovačka karaka

U vrijeme Dubrovačke Republike izgrađivala se Dubrovačka karaka, jedrenjak koji je služio za prijevoz skupog terete. Jedrenjak je bio dobro osiguran od raznih pirata i kriminalaca. Imao je tri jarbola, a bio je predviđen za prekooceanska putovanja.

Omiška strijela

Jedrenjak kojega su izgrađivali omiški gusari koji bi svoje legendarne brodove koristili u plovidbama i borbama. Također, vrlo često za naziv Omiška strijela možemo čuti i izraz brod na vesla. Njihova glavna karakteristika bio je plitki gaz koji im je omogućavao brzu pokretljivost koja je u vrijeme borbi bila posebno važna. Važno je napomenuti da je za omiške brodove bio prilagođen podvodni zid u koritu rijeke Cetine što je neprijateljima zadavalo dodatne probleme.

Condura Croatica

 Mali ubojiti ratni brodovi za koje se smatra da se bili aktualni u vrijeme vladavine kralja Zvonimira i Krešimira IV. Pronađene brodove danas možete pogledati u Muzeju ninskih starina u gradu Ninu.

Neretvanska lađa

 Neretvanske lađe služile su kao teretna prijevozna sredstva; za prijevoz životinja, poljoprivrednih proizvoda, a tek maleni postotak njih se koristio kao osobno prijevozno sredstvo. Prema izmjerenim podacima lađe su mogle prevoziti oko tridesetak ljudi, a neke su težile i više od tri tone.

Gajeta falkuša

Autohtoni hrvatski morski ribarski čamac naziva se gajeta „falkuša“ koja ima svoje plovne karakteristike. Izrađivala se isključivo od borovine s otoka Sveca. Falkuša je naziv za određene gajete kojom se brodica pokreće za vrijeme bonace. Ribari su je koristili sve do polovice 20-og stoljeća, a najznačajnije su gajete fajkuše iz Komiže.

Danas se tradicijskom brodogradnjom smatra gradnja povijesnog plovila uz očuvanje autentičnosti oblika, dimenzija, materijala i tehnologije izradbe. Kalafati (graditelji tradicijskih brodova) grade brodove od drveta koristeći tradicijske alate i tehnologiju pri izradi tradicijskih brodova (poštujući autentičnost oblika i dimenzija). Ta drvena plovila su danas namijenjena turizmu i rekraciji. Tradicijska mala brodogradnja održala se do danas (u Betini, na Korčuli i drugdje).

Izvori, radovi: Velimir Salamon, Roko Markovina, Nenad Bobanac, Lucijan Keber

 

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Komentari