TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Hrvatski sveci

Slika 1. Svetište u Šibeniku (MJ)

Marko Križevčanin

Sveti Marko Križevčanin (1589. – 1619.), svećenik, košički mučenik, profesor teologije, kanonik i misionar. Beatificiran 15. siječnja 1905. Punim imenom zvao se Marko Stjepan Krizin. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Grazu, zatim u rimskom kolegiju Germanicum et Hungaricum. Bio je svećenik u svojoj župi u domovini, zatim u Ugarskoj (ravnatelj sjemeništa u Trnavi i ostrogonski kanonik, upravitelj benediktinske opatije Széplak).

Službovao je u Košicama, utvrdi ugarskoga kelvinizma, gdje je uhićen, mučen i zvjerski ubijen jer se nije htio odreći svoje vjere. Ubijena su i dva isusovca Stjepan Pongrácz i Melkior Grodziecki (košički mučenici).

Posvećena mu je kapela sv. Marka Križevčanina u rodnome gradu, po njemu se zove i rimokatolička župa u Križevcima te župna crkva sv. Marka Križevčanina u Zagrebu. Zaštitnik je Koprivničko-križevačke županije i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Spomendan sv. Marka Križevčanina je 7. rujna; svečano se obilježava u Križevcima.

Prigodom proglašenja blaženim Marka Križevčanina, 15. siječnja 1905., Hrvati su organizirali veliko hodočašće u Rim.

Sveti Marko Križevčanin je treći kanonizirani hrvatski svetac, iza svetoga Nikole Tavelića i svetoga Leopolda Mandića. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 2. srpnja 1995.

 

Leopold Mandić

Leopold Bogdan Mandić (1866. – 1942.) svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana. Beatificiran je 2. svibnja 1976., kanoniziran 16. listopada 1983., a spomen dan 12. svibnja.

Školovao se u Udinama i Veneciji. Nakon što je bio zaređen za svećenika službovao je (kratko vrijeme) u Zadru, Kopru i Rijeci, a nakon toga u Padovi od 1906. pa do svoje smrti. Tijekom Prvoga svjetskoga rata proveo je kraće vrijeme u internaciji u južnoj Italiji (1917.) jer se nije htio odreći hrvatstva  ̶  nije htio primiti talijansko državljanstvo. U Padovi je bio odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Više je godina iz Padove putovao u Veneciju gdje je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.

Zadnjih je četrdeset godina života proveo u Kapucinskom samostanu u Padovi ispovijedajući vjernike satima. Bio je omiljen u narodu. Iz rodnoga Herceg Novoga ponio je podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavce. Ta rana ga je pekla i žrtvovao se kako bi se ta rana zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i bio je svojevrsni preteča ideje ujedinjene Europe. Leopold Mandić se cijeli život zalagao za ekumenizam, svjedočio je Božje milosrđe i ljubav.

 

 

Slika 2. Spomenik Leopoldu Mandiću u Zakučcu (MJ)

Njegov grob nalazio se prvotno na gradskom groblju, gdje je postao stjecište njegovih brojnih štovatelja. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su preneseni u grobnu kapelicu u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976., a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Spomendan Svetog Leopolda slavi se 12. svibnja.

Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića, Hrvata iz Herceg-Novoga, čuva se u Padovi. U Godini milosrđa tijelo je preneseno najprije u Rim (u staklenom lijesu), a zatim u travnju 2016. i u Zagrebu. Sveti Leopold Bogdan Mandić bio je zaštitnik Godine milosrđa 2016.

 

Nikola Tavelić

Nikola Tavelić (1340. – 1391.) , franjevac, mučenik, prvi hrvatski svetac. Beatificiran  je 1889., kanoniziran je 21. lipnja 1970., a spomendan je 14. studenoga. Hrvatsko nacionalno svetište Sv. Nikole Tavelića je u Šibeniku.

Oko 1365. godine zaređen je za svećenika i kao misionar pošao je u Bosnu oko 1372. godine, gdje je djelovao među bogumilima. Nakon 12 godina misijskoga djelovanja u Bosni, 1384. godine pošao je u Palestinu zajedno s fra Deodatom, fra Petrom iz Narbonne (Francuska) i fra Stjepanom iz Cunea (Italija).

Došavši u Jeruzalem, Nikola se nije zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i  malobrojnijih vjernika koji su boravili u Jeruzalemu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju. Zbog toga je pošao u Bosnu, a iz Bosne u Palestinu. Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu: “Jao meni ako ne propovijedam“, Nikola je zaključio da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.

Jednom prigodom je tako pošao s družinom do islamskoga vjerskoga službenika u Omarovoj džamiji u Jeruzalemu, s namjerom da ga uvjeri u ispravnost kršćanske vjere. Kadiju je to razbjesnilo, na što im je zaprijetio smrću, no budući da ni ta prijetnja smrću ih nije odvratila od vjere, kadija je prijetnju ostvario osudivši ih na smrt. Okolni muslimani su tada napali Nikolu Tavelića i drugove. Zlostavljali su ih tri dana, a onda je kadijinu presudu potvrdio i građanski sud, nakon čega je okolna svjetina mačevima sasjekla Tavelića i drugove i bacila ih na lomaču.

 

Slika 3. i 4. Svetište Nikole Tavelića u Šibeniku (MJ)

Sva četvorica su podnijela mučeničku smrt u Jeruzalemu pred Vratima Jafe. Izvršenju smrtne kazne bio je nazočan i fra Gerard Chelvet, gvardijan samostana sv. Spasa na Sionu. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvješća poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugdje.

Godine 1937., hrvatski katolici podigli su mu oltar u Jeruzalemu unutar češke kapelice na obronku Maslinske gore. Danas tu kapelicu više nije moguće posjetiti jer se nalazi unutar diplomatskoga sjedišta delegata Svete stolice za Jeruzalem. Njegov blagdan slavi se 14. studenoga.

Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880. postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za Šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine.

 

Ivan Trogirski

Ivan Trogirski (1031. – 1111.) bio je redovnik pustinjak, benediktinac kamaldoljanin, u samostanu svetog Petra u Osoru, na otoku Cresu, trogirski biskup i kršćanski svetac. Podrijetlom je iz rimske plemićke obitelji Orsini. Benediktinac u opatiji sv. Petra u Osoru. Kanoniziran je prije kongregacije. Spomen dan je 14. studenoga. Ivana je za trogirskoga biskupa posvetio splitski nadbiskup Lovro, također negdašnji redovnik u osorskom benediktinskom samostanu svetog Petra.

Bio je benediktinac na Cresu, u samostanu sv. Petra u Osoru. Trogirani su ostali bez biskupa pa su zamolili da se Ivan imenuje za biskupa. Njihova molba je uslišena. Posvjećenje za biskupa učinio je splitski nadbiskup Lovro 1062. godine.

Sudjelovao je na crkvenim saborima u Splitu (1075., 1089./90.) i Zadru (1095.). Zbog pokorničkoga života te čuda koja mu se pripisuju, došao je na glas svetosti pa je kanoniziran. Na temelju njegova štovanja, nastala je bogata književna i umjetnička baština. Prva latinska verzija djela Život bl. Ivana ispovjednika biskupa trogirskog i njegova čudesa (Vita b. Iohannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula) iz 1105. djelo je anonimnoga autora.

Ivan je razvio živu pastoralnu djelatnost. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova. Iz toga razloga Ivan Trogiranin i nadbiskup Lovro javljaju se na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. Zaslugom Ivana Trogirskog hrvatsko-ugarski kralj Koloman nije razorio Trogir 1105. jer ga je Ivan uspio odvratiti od toga.

Slika 5. Sarkofag sv. Ivana Trogiranina u trogirskoj katedrali (MJ)

Službu trogirskoga biskupa obavljao je prema nekim izvorima više od 40 godina, od 1064. do 1111. (?). U Trogiru je osnovao samostan benediktinki. Preminuo je u Trogiru, a grob se nalazi u trogirskoj katedrali (Kapela Svetog Ivana Trogiranina u kojoj se nalazi sarkofag). Autori kapele su: Andrija Aleši, Nikola Firentinac i Majstor Radovan. Blagdan sv. Ivana Trogirskoga, zaštitnika grada Trogira, svečano se slavi 14. studenoga. Pripisivala su mu se mnoga čudesa pa ga je narod u Trogiru i okolici izuzetno štovao, a to se štovanje zadržalo do današnjega dana.

 Izvori: Jadranka Neralić, hbk.hr, Wikipedija, enciklopedija.hr, laudato.hr

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Komentari