TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko

  • Written by:

(3. nkg-a; 2020)

Isus započinje svoje javno djelovanje nakon što je saznao da je Ivan bačen u tamnicu. Započinje ga u galilejskom gradu Kafarnaumu, koji se nalazio na obali Genezaretskog jezera. Tu se nastanjuje, po svoj prilici u Petrovom i Andrijinom domu, tu započinje javno propovijedati i okuplja prve učenike.

Ovaj Isusov čin sveti pisac Matej vidi kao ispunjenje Izaijina proroštva o narodu koji obitava u tmini i sjeni smrti i kojem će svjetlost jarka osvanuti. Naime, ovi su krajevi, područja Zebulonova i Naftalijeva plemena, prvi u Izraelskom kraljevstvu pali u Asirsko ropstvo. Bilo je to u osmom stoljeću prije Krista. Kroz kasniju povijest tu su se pripadnici Božjeg naroda najviše pomiješali s drugim narodima.

Zbog svega toga je Galileja među Židovima Isusova vremena bila prezrena kao poganska, jer je vjera u pravoga Boga u njoj bila iskompromitirana. Tu, dakle, gdje je započelo Izraelovo ropstvo, tu gdje se ponajviše urušilo dostojanstvo Božjeg naroda, započinje njegovo oslobađanje i obnova po Isusu Kristu. Isus ispunja Izaijino proroštvo o obnovi Izraela, ali to neće biti obnova povijesnog Davidova kraljevstva, nego konačni dolazak kraljevstva nebeskog.

Prva rečenica koju Isus izgovara je poziv: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko.“ U njoj je srž poruke cijelog evanđelja. Dobro je uočiti da je to ista rečenica koju je Ivan koristio kao misao vodilju svoga propovijedanja. Okrutni Herod je Ivana zatvorio, ali njegov Glas odzvanja i dalje. I još snažnije.

Što znači obratiti se radi kraljevstva nebeskog? To ne znači samo popraviti ponašanje, postati bolji, manje griješiti, više moliti, više činiti dobra djela… Istina, to su sve znakovi autentičnog obraćenja. Međutim, samo obraćenje je puno dublji proces. On zadire u same temelje našega bića. Obratiti se znači radikalno mijenjati sebe, svoj način razmišljanja i življenja. Odbaciti svijet tame i smrti, odbaciti sve njegove vrijednosti i pravila. I okrenuti se svijetu koji ne prestaje, svjetlu koje nikada ne tamni, životu koji nikad ne umire. To znači otvoriti se kraljevstvu nebeskom, živjeti sada njegovu stvarnost i uklanjati sve što mu priječi da se u nama nastani. Obraćenje je nužni uvjet da bi se u nama nastanilo kraljevstvo nebesko. „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“, reći će Isus kasnije svojim učenicima (Mt 18,3). A kraljevstvo nebesko nije neka maglovita ili bajkovita stvarnost koja se nalazi negdje drugdje, u nekom drugom svijetu. Ono je tu, sasvim blizu, nama nadohvat ruke. Ono je svjetlo istine koje ulazi u moj život i preobražava ga u sasvim novu stvarnost koja je naizvan ista, ali iznutra sasvim drugačija, sasvim nova, puna života, puna nade, ljubavi, mira…

Kada govorimo o svijetu tame i smrti koji trebamo odbaciti, tu ne mislimo samo na grješne stvari već i na one koje same po sebi nisu grješne, štoviše one su plemenite i uzvišene, ali kada ih se stavi kao jedini i krajnji cilj našega života, kada ih pretvorimo u idole kojima se klanjamo kao Bogu, tada nas one jednako zarobljavaju i guše život u nama gotovo jednako kao što to čini sam grijeh. To je zato što one nisu kadre da nas do kraja ispune radošću života. Ne mogu nam posredovati život koji ne umire, život koji ostaje živ i životvoran usprkos svim protuživotnim silama koje ga salijeću. Takvi su uspjeh, bogatstvo, moć, ugled, užitak… Ali to mogu postati obitelj, prijatelji, zdravlje, narod, domovina, religija, moral… Sve ono što nam ovdje na zemlji život čini ispunjenim ali nije njegov konačni smisao. To može biti čak Bog i vjera onda kada Boga shvaćamo kao tek jednu od vrjednota, ali mu ne dajemo ono mjesto koje mu, jer je Bog, pripada. Mnogo je vjernika koji tako žive.

Vrijednosni sustav novoga svijeta je sasvim drugačiji. U njemu je Bog na prvom mjestu, a sve drugo onoliko je vrijedno koliko je u sukladnosti s Božjom slavom i njegovom voljom za nas.

Nakon navještaja kraljevstva nebeskog, Isus poziva prve učenike. Najprije Petra i Andriju, a zatim Jakova i Ivana. Obraća im se jednostavnim riječima: „Pođite za mnom!“ Ovaj i sliče Isusove pozive učenicima skloni smo vezati isključivo za one koji osjećaju poziv na svećeništvo ili redovništvo, što je sasvim krivo. Poziv na nasljedovanje Isus nikako ne upućuje samo nekima već svima. Svakome s kojim se susretne. To je naprosto poziv na vjeru. Vjera je nasljedovanje. Svi smo pozvani biti Isusovi učenici. Da bismo postali sudionici novoga svijeta kojeg on donosi, nužno je da se odazovemo.

Srž poziva je da slijedimo Isusa, da s njime živimo u trajnom zajedništvu i da vrijednosti njegova kraljevstva ugradimo potpuno u naše živote. A to znači da živimo ljubav, istinu, milosrđe, opraštanje, služenje, žrtvu…

Prvi učenici odmah ostavljaju svoje mreže i brod, a Zebedejevi i oca te kreću za Isusom. Ovime se ističe radikalnost promjene na koju su pozvani Isusovi učenici. To ne znači nužno da sve to moramo napustiti, ali znači sve to trebamo živjeti u novom svjetlu, s novim usmjerenjem i načelima. Isusov poziv je vrlo zahtjevan. Sve treba podrediti Božjoj volji, svoj život, svoje obitelji, roditelje, posao, tradiciju…

Ne zato da bismo bilo što od toga izgubili, već zato da bismo sve to u Bogu posjedovali i bili jedni drugima na radost i spasenje. Pozivom da ga slijedimo Isus nam ne želi oduzeti naše živote već im vratiti onaj izvorni smisao i cilj s kojim smo ga od Boga primili.

Na kraju Matej sažima Isusovo djelovanje u tri radnje: naučavao je po sinagogama, propovijedao evanđelje te liječio svaku bolest i nemoć u narodu. Naučavanje donosi svjetlo istine u tamu neznanja i zabluda. Evanđelje je radosna vijest o ljubavi Božjoj koja daje smisao svakom ljudskom životu, budi nadu u najbeznadnijim stanjima, donosi radost u najtežim patnjama i žalostima…

Konačno, liječenje svake bolesti i nemoći u narodu hoće kazati kako se Isus ne zaustavlja samo na izgovorenim riječima već i svojim djelima čini da ljudi dožive novost života, Božju ljubav u kojoj se sve obnavlja i ispunja do božanske punine.

Don Marinko Mlakić

Komentari