TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Blaženik Alojzije Stepinac

Slika 1. Bista Alojzija Stepinca (MJ)

Alojzije Viktor Stepinac (1898. – 1960.), zagrebački nadbiskup (1937. – 1960.), kardinal, blaženik, mučenik. Spomen dan Stepinčevo  je 10. veljače.

Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriani. Za svećenika je zaređen u Rimu 26. listopada 1930. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934., zaređen je za biskupa u Zagrebačkoj katedrali. Na njegovu inicijativu nadbiskup Bauer ustanovljuje dijecezanski Caritas 23. studenoga 1931. i na čelo Caritasa imenuje Alojzija Stepinca. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera, 7. prosinca 1937., Stepinac preuzima izravnu upravu Zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Zaslužan je za otvaranje mnogobrojnih župa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao je ljude svih vjera i političkih uvjeranja pa je vlast planirala njegovo ubojstvo. Tražili su od Svete Stolice da ga povuku iz Hrvatske.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata započeo je komunistički progon Katoličke crkve i nadbiskupa Alojzija Stepinca. Samo 9 dana nakon ulaska partizana u Zagreb bio je prvi put uhićen i zatvoren (od 17. 5. do 3. 6. 1945.).  Nakon toga je započeo komunistički pritisak da se Katolička crkva u Hrvatskoj odvoji od Rima što je Stepinac odlučno odbio.

Zbog komunističkog terora hrvatski biskupi predvođeni Stepincem su 22. rujna 1945. objavili Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti, o više od petsto ubijenih i nestalih svećenika (koliko je tada bilo poznato). Progon Katoličke crkve i Stepinca je nakon toga bio pojačan.

Nadbiskup Stepinac napadnut je kamenjem i jajima 4. studenoga 1945. u Zaprešiću. Napad je organizirala komunistička vlast koja je tražila od Svete Stolice da povuče nadbiskupa Stepinca iz Hrvatske.

Budući da nadbiskup Stepinac nije pristao na stvaranje samostalne nacionalne crkve koja je odvojena od Svete Stolice, komunisti su pripremili montirani politički proces i osudili nadbiskupa Stepinca na 16 godina robije. Za vrijeme boravka u kaznionici Lepoglava bio je sustavno trovan pa mu se zdravstveno stanje jako pogoršalo te su ga komunističke vlasti (da ne umre u kaznionici) premjestile (u prosincu 1951.) u Krašić, gdje je bio u kućnom pritvoru pod strogim nadzorom. Tijekom boravka u Krašiću imao je velikih zdravstvenih poteškoća.

Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Stepinac nije želio ići na svečanost u Rim jer se bojao da mu ne će dopustiti povratak u domovinu Hrvatsku.

Slika 2. Stepinčev grb

Zdravstveno stanje kardinala Stepinca pogoršavalo se unatoč liječenju. Umro je u Krašiću 10. veljače 1960. Komunistička vlast je prvo zabranila sahranu u Zagrebu, ali je popustila 12. veljače 1960. pa je kardinal Alojzije Stepinac sahranjen u Zagrebačkoh prvostolnici.

Kardinal Alojzije Stepinac pokopan je u Zagrebačkoj prvostolnici u kripti ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

Sarkofag bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali izradio je akademski kipar Hrvoje Ljubić. Ispod je grobnica zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače.

Presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je 22. srpnja 2016. godine.

Slika 3. i 4. Osobni predmeti blaženika Stepinca (Stepinčev muzej) (MJ)

Alojzije Stepinac – Pastir Katoličke Crkve

Alojzije Stepinac simbol je hrvatskog katoličkog identiteta. Imao je ključnu ulogu u obrani katoličke vjere i vjernosti hrvatskoga naroda Svetoj Stolici. Odbio je stvaranje samostalne nacionalne crkve, što su komunisti tražili, koja će biti odvojena od Rima i pape. Zbog toga je bio uhićen, suđen na politički montiranom procesu koji je trajao samo 12 dana i osuđen na 16 godina robije.

Utemeljio je brojne nove župe (unatoč protivljenju u Crkvi i izvan nje) i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda (641. – 1941.). Proslava je bila odgođena zbog rata te organizirana tek 1984. godine u Mariji Bistrici.  U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Pokrenuo je katoločki dnevnik “Hrvatski Glas”. Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je siromašnima, prognanima i izopćenima preko karitativnih ustanova. Osnovao je pučke kuhinje za siromašne.

Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941,. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Slika 5. Spomen u katedrali (MJ)

Mnogima je pružio zaštitu, koliko su to ratne prilike dopuštale. Zbog pomaganja i zaštite ljudima te kritika ustaškog režima i rasnih zakona napravljen je plan za njegovo fizičko uklanjanje (koji nije realiziran). 

Spasio je mnoge živote, veliki broj djece (ratne siročadi), prenamijenio je dio Nadbiskupskog Dvora na Kaptolu za prihvatno središte za djecu i ratnu siročad, prihvati je 300 slovenskih svećenika, zauzimao se za humaniji postupak prema zatočenima (zatvorenim, zarobljenim).

Svakog srpnja vodio je zavjetna hodočašća vjernika grada Zagreba. Zauzimao se za nerođene te uputio apel hrvatskim liječnicima.

Od Crkve je tražio da se ne miješa u politiku, da se drži podalje od zemaljske vlade.

Alojzije Stepinac je mučenik kojeg su progonile komunističke vlasti, montirali politički poroces koji je trajao samo 12 dana i na kojem je osuđen na 16 godina robije te gubitak građanskih prava. Zatvoren je u kaznionici u Lepoglavi gdje je provođena psihička tortura s nizom ograničenja. U Lepoglavi je sustavno trovan, u njegovim tjelesnim odstatcima utvrđene su nenormalne količine teških metala: koncentracija olova bila je 23 puta veća, kroma 22 puta veća, antimona 19 puta veće, kadmija 13 puta i arsena 4 puta veće koncentracije od normale. Zbog sustavnog trovanja razvila se “policitemija vera”, tromboze nogu i bronhalni katar.

 

Trpio je, ali se nije predao.  Stepinac je umro kao dvostruka žrtva: kao sužanj i zatvorenik i kao žrtva mržnje komunističkih progonitelja koji su mrzili vjeru i Crkvu kao i hrvatski narod kojem je on pripadao. Oduzimanje i spaljivanje njegova srca je znak silne komunističke mržnje prema Stepincu, Crkvi i hrvatskom narodu.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države (NDH) hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u Zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju.”

Stepinac je već u tijeku 1941. g. poslao povjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše:

»Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje.« (Benigar, str. 395)

Stepinac je zaslužan za spašavanje velikog broja kozaračke djece, za zbrinjavanje gladne i bolesne djece. U govoru ispred Zagrebačke katedrale 31. listopada 1943. osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela.

Propovijed od 31. listopada 1943.

»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.

Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora, iznosi Stepinac:

  1. »Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove.
  2. Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj i koji bi htio negirati osobnoga Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«
  3. Optužuju nas također da smo pristaše rasizma; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla. :»Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom (…) Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u Stepinac mu je ime, str. 45.– 50.; ova propovijed nije bila tiskana jer su ustaške vlasti to zabranile.)

Blaženik Alojzije Stepinac je svetac, kao što je jednom rekao papa Pio XII. „Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca”  (na pitanje kada će Alojzije Stepinac postati kardinal, godine 1952.). Kritičari Alojzija Stepinca govore i pišu o Alojzija Stepinca selektivno, izvan vremena i prostora u kojem je Stepinac živio. Pitanje je tko bi, u svijetu, napravio više od Alojzija Stepinca u tim okolnostima. Kritičari Alojzija Stepinca imaju dvostruka mjerila jer na događaje gledaju jednostrano ideološki. Glavna nit vodilja tih kritičara je mržnja prema Katoličkoj Crkvi, mržnja prema hrvatskom narodu i mržnja prema rodoljubu Stepincu koji je očuvao hrvatski identitet.  

Izvori: Juraj Batelja, Ivan Gabelica, Vladimir Horvat, Ivan Tašev i drugi

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

 

Komentari