TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI: Hercegovačko-bosanski Hrvati u obrani Republike Hrvatske (1991. – 1995.)

Slika1. Livanjsko bojište (fotografije s izložbe) (mj)

Južni dio Republike Hrvatske branio se i obranio tijekom Domovinskoga rata zahvaljujući bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Agresija na Republiku Hrvatsku započela je pobunom hrvatskih Srba koji su naoružani i potpomognuti od JNA i Srbije. Agresija na južnu Hrvatsku izvršena je s područja Bosne i Hercegovine. Izvršila ju je JNA, Teritorijalna obrana BiH (dio) te srpske i crnogorske paravojne postrojbe. Namjera je bila odsjeći Dalmaciju od ostatka Hrvatske. Bilo je više pokušaja za realizaciju tog plana. Deveti kninski korpus nije uspio okupirati Šibenik i Zadar (rujan, listopad 1991.), ali je uspio izolirati Dalmaciju jer je Dalmacija bila povezana s ostatkom Hrvatske oštećenim Paškim mostom i trajektnom vezom Prizna -Žigljen.

Agresija JNA na Južnu Hrvatsku započinje 7. svibnja 1991. kada je JNA krenula iz Mostara prema Sinju i Splitu s 100 tenkova i oklopnih transportera. JNA je napravila plan odsijecanja Hercegovine od Dalmacija te napad na srednju Dalmaciju (plan RAM). Hercegovački Hrvati su kolonu zadržali tri dana u mjestu Polog  pa je to poremetilo planove JNA i plan RAM je bio odgođen.

U rujnu 1991. u Mostar su poslani rezervisti JNA koje mostarski Krizni stožer ne pušta u grad pa se oni razmještaju oko grada. Tadašnji MUP općine Mostar i Krizni stožer organizirano zaustavljaju napredovanje JNA.

Krajem rujna 1991. izvršene su pripreme JNA, crnogorske TO i paravojnih postrojbi za napad na Dubrovnik i dubrovačko područje. Agresija započinje 1. listopada 1991. godine; istovremeno s područja istočne Hercegovine (BiH) kreće napad prema zaleđu Dubrovnika; razrušeno je hrvatsko selo Ravno (1. listopada 1991.). Okupiran je jug Hrvatske, zaleđe Dubrovnika, a grad se našao u potpunom okruženju, bez kopnene veze s Hrvatskom.

 

Početkom travnja 1992. započinje otvorena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Srbi su htjeli zauzeti zaleđe Splita pa su napali Kupres 3. travnja 1992. Koji je okupiran 7./8. travnja 1992.  Agresor je krenuo prema jugu, ali je zaustavljen na području Šuice.

Agresor je pripremio akciju za zauzimanje Livna. Obrana Livna bila je strateški važna jer padom Livna put prema Sinju, Trilju i Splitu bio bi otvoren. Zaleđe Splita i grad Split branili su se na Kupresu, Ćelebiću, Rujanama. Agresor je napao livanjsko područje 13. travnja 1992., a glavna bitka vodila se 23. travnja 1992.  Bitka za Rujane i Čelebić bila je odlučujuća bitka za obranu Livna. Agresor nije uspio u svom naumu pa se povukao. Osvajanjem Livna agresorske snage su planirale spojiti se sa snagama JNA  u dolini Neretve. Izbijanjem na planinski prevojVaganj agresor bi pod topničko-raketnu kontrolu stavio Split i Sinjsku krajinu. Zbog male dubine teritorija rat na livanjskoj bojišnici i zaleđe Splita te Sinjska krajina  moraju se promatrati kao jedinstveno ratište.

 

Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine.

Nakon neuspjeha na livanjskoj bojišnici agresor kreće u okupaciju Bosanske Posavine. Bosanska Posavina je Srbima bila važna zbog stvaranja koridora između Srbije i okupiranih područja u BiH i Hrvatskoj i zbog toga su Srbi angažirali jake snage (više od 20.000 vojnika) za ostvarenje toga cilja. Agresor je osvojio Bosansku Posavinu 6. listopada 1992. godine.

JNA je bila stacionirana u Mostaru i okolici gdje su vršene razne provokacije. Oporbene stranke u gradu Mostaru podržavale  su JNA. Nakon eksplozije cisterne nasuprot vojarne Sjeverni logor stanje se pogoršalo i počinje otvorena agresija na Mostar. 7. travnja 1992.  JNA je granatirala mostarska naselja Cim, Ilići i Rudnik.

JNA je stalno granatirala Mostar te sustavno rušila gradske četvrti. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tome gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka. Pogođena je i radio postaja Mostar; nakon toga emitirala je program iz Centra za motrenje i obavješćivanje. Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi; sve osim Starog mosta (koji je spašen jer je snajperist onemogućio vojnika koji je trebao aktivirati eksploziv).

 

„Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice, agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.“

„Oštećeni su dom kulture, muzej i arhiv, knjižnica, bolnica, Dom zdravlja, zgrada kazališta, glazbena škola, zgrada Simfonijskog orkestra. Uništen je i cijeli niz mostarskih hotela, škola, predškolskih ustanova, studentskih domova i fakulteta, općina, sud, katastar, pošta, robne kuće HIT i Razvitak.“

Vođene su borbe za čapljinsku vojarnu od 14 do 23. travnja; vojarna je oslobođena 23. travnja. Agresor je napravio zračni desant i helikopterima izvlačio opremu iz vojarne.

Operacijom Lipanjske zore (7. – 26. lipnja 1992.) oslobođeni su Mostar i dolina rijeke Neretve. Operaciju oslobađanja Mostara izvele su postrojbe HVO-a, HV-a i HOS-a. Oslobađanje Mostara i doline Neretve bilo je važno zbog sprječavanje agresora da dolinom Neretve iziđe na more i odsječe južni dio Hrvatske.

Nakon operacije Lipanjske zore („Čagalj“) vođene su borbe za deblokadu Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa (operacija „Tigar“, operacija „Oslobođena zemlje“, operacija „Vlaštica“, operacija „Konavle“). Operacije oslobađanja krajnjega juga Hrvatske završile su 29. listopada 1992. godine.

 

Operacijom Cincar 1. – 3. studenoga 1994. oslobođen je veći dio Kupreške visoravni i Kupres. (3. studenog 1994.). Operaciju su zajednički izvele postrojbe HVO-a i Armije BiH. To je bio uvod u oslobodilačke akcije „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“, „Ljeto 95“, „Oluju“, „Maestral“ i „Južni potez“ kojima su oslobođena područja Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Hercegovačko-bosanski Hrvati dali su nemjerljiv doprinos obrani Hrvatske, Bosne i Hercegovine bez obzira u kojoj postrojbi su se borili (HVO, HV, HOS ili Armija BiH).

Hercegovačko-bosanski Hrvati zaustavili su JNA i srpske paravojne postrojbe na strateškim pravcima i time dali veliki doprinos obrani Hrvatske. Brojni hercegovački i bosanski Hrvati  došli su iz Hrvatske, gdje su živjeli, braniti svoju djedovinu.

Komentari