TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Bog je žedan naše vjere

  • Written by:

(3. korizmena nedjelja A)

Naravni čovjekov život obilježen je različitim potrebama. Prije svega to su potrebe za vodom, hranom, zdravljem, sigurnošću… Sve te naravne potrebe pružaju nam vrlo korisno iskustvo temeljem kojeg možemo spoznati najdublju potrebu svoga bića, onu koja nadilazi okvire naravnog.

To je žeđ za puninom života, za blaženstvom u kojem neće biti nikakve mane niti nedostatka. U konačnici, to je žeđ za Bogom jer on jedini može ispuniti naše biće do kraja.

S druge strane, zemaljske potrebe nas mogu do te mjere zaokupiti da tu najdublju žeđ našeg bića za Bogom potpuno zanemarimo. Odnosno da i nju pokušavamo utažiti pohlepnim konzumiranjem svega onoga što nam pruža tek vremenitu utjehu i zadovoljstvo. Takav pristup nas lako dovede do stanja u kojem naše vremenite potrebe doslovno podivljaju. One su takve: što im više popuštaš, to postaju gladnije i nezasitnije. Tim više kada im se udovoljava na grješan način. Tada se one pretvaraju u gospodare koji čovjeka potpuno zarobe i oduzmu mu izvorno ljudsko dostojanstvo.

Današnje misno evanđelje opisuje susret Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu. Radi se o mjestu na kojem su se odigrali neki važni događaji u povijesti spasenja. Ovdje je, primjerice, Jošua okupio narod prije svoje smrti te ga pozvao da se odrekne tuđih bogova i služi Gospodinu koji ih je doveo u Obećanu zemlju. Zato je to mjesto koje opominje i poziva na obnovu vjernosti Bogu.

Kada je došla zahvatiti vodu, Isus pita Samarijanku da mu da piti. Čovjekova žeđ za vodom u Bibliji često je metafora kojom se predočava ljudska težnja za životom, za ljubavlju, za Bogom… Ova žena predstavlja svakog od nas. Svi smo mi žedni istinske ljubavi koju tako teško nalazimo u našim životima i životnim odnosima. Upravo zato Bog dolazi k nama. U ovom prizoru se događa nešto zbilja čudesno. Bog dolazi k čovjeku i od njega ište da se napije. U susret našoj žeđi za beskrajnom ljubavlju dolazi sam Bogu po Isusu žedan naše vjere.

Žena je sprva, razumljivo, prilično začuđena. Kako jedan muškarac Židov može pitati jednu ženu Samarijanku da mu da piti? Drugim riječima, kako je moguće da je svemogući Bog žedan moje vere i moje pažnje? Zar je Bogu uopće stalo do mene? Samarijanka je živjela grješnim životom. Čovjek zbog grijeha izgubi pravi pojam o svom identitetu i dostojanstvu. Zaboravi svoje božansko porijeklo, svoju stvorenost na sliku samoga Boga. I ostaje začuđen kada Bog sam dolazi u našu grješnost i izgubljenost.

Što je to što Boga potiče na takvu naklonost prema čovjeku? To je božanska ljubav. U svojoj ljubavi prema nama Bog je dosljedno vjeran svojoj volji da nas privede k sebi u svoje božansko zajedništvo. A zato mu je potrebna naša vjera. Da bismo Božju ljubav doživjeli potrebno je da u nju povjerujemo. Ljubav traži vjeru, a vjera ljubav. Ljubav se vjerom jača a vjera u ljubavi ispunja.

Isus ciljano zapliće razgovor o živoj vodi, koji u početku Samarijanka ne shvaća, da bi u njoj probudio najdublju žeđ. Ona nije svjesna da duboko u sebi traži tu živu vodu. Čovjek se može do te mjere naučiti na običnu vodu, od koje opet žedni, da se s njom zadovoljava. Ne zna za bolje, pa mu je bilo kakva voda dobra. Potrebu za živom vodom zatomi u sebi. Uvjeri se kako je ona besmislena. I tako mu se život bez žive vode svodi na neprestano žeđanje i taženje žeđi s vodom koja to nikad ne može do kraja postići. Zato je prisiljen uvijek je iznova piti. Piti i ne napiti se. Takve su ljudske utjehe i zadovoljstva. Nikad nas ne ispunjavaju potpuno. Zato smo prisiljeni stalno tražiti više i više… Trčimo od zdenca do zdenca, od muža do muža, od žene do žene, od zabave do zabave, od poroka do poroka… Ali uvijek ostajemo i žedni, i gladni, i mamurni, i razočarani, i prazni…

Isusov odgovor Samarijanki probuđuje u nama tu sasvim uspavanu žeđ duše za božanskom puninom života: „Svatko tko pije ovu vodu ponovno će ožednjeti. Ali tko bude pio vodu koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada.“ Mi smo stvoreni za zajedništvo s Bogom, i zato nosimo u sebi tu beskrajnu žeđ za božanskim životom koju samo Bog može utažiti. Isus je došao upravo radi toga. On dolazi u susret našoj potrebi za Bogom da je potpuno ispuni.

Živa voda, koju Isus nudi, označava naše krštenje, odnosno milost po kojoj se iznova rađamo za božanski život koji nadilazi našu zemaljsku narav sputanu grijehom i smrću. Čovjek krštenjem biva napojen živom vodom i živi novim životom iz vode i Duha. Sakramentima pomirenja i euharistije život milosti se obnavlja. Čovjek tako postaje hram u kojem prebiva sam Bog, a on od njegove ljubavi živi.

Don Marinko Mlakić

Komentari