TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Kao djeca svjetlosti hodimo!

  • Written by:

(4. korizmena nedjelja A)

U misnom evanđelju ove nedjelje čitamo kako je Isus ozdravio slijepca od rođenja te reakciju farizeja i Židova, koji tvrdokorno odbijaju prihvatiti Isusa kao božanskog Spasitelja.

Cijeli događaj prava je drama koja govori o Božjem pohodu slijepom ljudskom rodu te o spremnosti i nespremnosti nas ljudi da se obratimo i prihvatimo božansko svjetlo koje nam Isus donosi. Otkrivamo kako slijepac od rođenja – u ljudskim očima to je nepopravljivo stanje koje se samo čudom može promijeniti – milošću Božjom progledava i upoznaje Božje spasenje, dok farizeji i Židovi pored zdravih očiju od rođenja ali zbog pregoleme umišljenosti za isto ostaju slijepi.

Posljedice koje iz toga proizlaze jesu progon i osuda ozdravljenog slijepca. On koji je progledao svojim svjedočanstvom razotkriva sljepoću onih koji su uvjereni da ne trebaju progledati. Pravo gledati i svjedočiti istinu uvijek je bilo izazovno. Tama ne trpi svjetlo, laž ne trpi istinu, zlo ne trpi dobro… Oni koji žele iskorištavati ljude u svoju korist nastoje ih držati u tami te progone i izopćuju one koji jasno i odvažno govore istinu.

Slijepac od rođenja predstavlja cijeli ljudski rod, svakoga od nas. Tjelesna sljepoća od rođenja predstavlja stanje tame i bijede života, što je posljedica grijeha, kako onog izvornog naših praroditelja, za koji osobno nismo odgovorni ali trpimo posljedice, tako i svih drugih grijeha svijeta. Patnja je stvarnost u koju smo uronjeni. Nama je ljudima nije moguće potpuno razumjeti. Svijet je uvijek bio mjesto patnje, dolina suza, umiranja i smrti. U takvom smo svijetu rođeni. Naše postojanje obilježeno je zlom, pred kojim smo nemoćni. Upravo poput ovoga slijepca koji je slijep od rođenja. I zato nam treba Spasitelj.

U suočenju s patnjama svakako se trebamo čuvati da ne padnemo u zabludu u koju su pali Isusovi učenici, a lako padaju i mnogi drugi. Oni pitaju, tko je sagriješio da se ovaj slijep rodio, on ili njegovi roditelji. To je sasvim krivo razmišljanje koje drži da su nečije nevolje izravna kazna za njegove grijehe ili grijehe nekoga njemu bliskoga. Slično i ovih dana možemo čuti da je epidemija koronavirusa Božja kazna. Tko je kriv? Tko je sagriješio? Svijet je odbacio Boga i zato nas Bog kažnjava. Ima i takvih koji u ovoj sveopćoj nesreći vide apokalipsu, sud svijeta. Točno je da se grijeh namnožio u svijetu preko svake mjere. Točno je da bismo svi trebali biti puno bolji, da bismo i mi vjernici trebali biti svetiji.

Međutim, Isus odgovara učenicima, niti je sagriješio slijepac niti njegovi roditelji nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Tako ni koronavirus nije kazna Božja za grijehe svijeta, bez obzira koliki oni bili, već zato da se na nama i u naše vrijeme očituju djela Božja. Bol i patnja nisu Božja volja. Sin Čovječji nije došao da sudi svijetu već da se svijet po njemu spasi, tumačio je Isus Nikodemu.

Bog ne gleda kao što gleda čovjek, kaže Gospodin Samuelu (prvo čitanje). Čovjek gleda na oči a Bog što je u srcu. Slično prorok Izaija piše, misli su Božje i putovi Božji visoko iznad naših misli i putova kao što je nebo visoko iznad zemlje.

Moramo znati da su naši pogledi ograničeni. Naša grješnost i smrtnost toliko nas sputava da zemaljsku stvarnost vidimo kao jedinu moguću. Nije čudo da nam onda sljepoća, bolest i bilo koje drugo zlo izgledaju kao kazna. Samo je pitanje za čije grijehe.

Isus nas poziva da na sve naše patnje i nevolje radije gledajmo očima vjere. Tada u njima nećemo gledati kaznu i smrt već očitovanje čudesnih Božjih djela. Vidjet ćemo kako Bog svaku patnju i nesreću ugrađuje u naše vječno spasenje. Zbilja, toliki su patnici upravo po svojim patnjama otkrili veličanstvenu Božju ljubav. Toliki su upravo u nevoljama i slabostima doživjeli snagu Božje milosti koja nas izbavlja od svakoga zla. Ono što nam patnja može otkriti, kada je s vjerom prihvatimo, ne može dohvatiti nikakva ljudska misao sama od sebe. Slijepcu iz evanđelja sljepoća od rođenja tako je postala blagoslov. Zahvaljujući njoj on zorno doživljava svoju nemoć i potrebu za onim koji je Gospodar tame i svjetlosti. Oni koji umišljaju da dobro vide, kao farizeji, i da žive u svjetlosti sami sebe čine nesposobnima za prihvaćanje Božje svjetlosti.

Prema tome ni ova naša muka koju proživljava cijeli svijet nije kazna za grijehe već prilika da upoznamo Isusov sud. A njegov sud nije sud osude već spasenja.

On je došao zato da oni koji su slijepi progledaju a koji vide, što će reći oni koji su toliko umišljeni da misle kako ne trebaju spasenja, da zorno dožive bijedu i tamu ljudskog (ne)znanja.

U procesu ozdravljenje slijepca od rođenja živopisno gledamo kako se grješni čovjek po vjeri nanovo rađa obnoviteljskom snagom Isusa Krista i kako počinje svijet gledati u Božjem svjetlu. Kao što je Bog oblikovao prvoga čovjeka od praha zemaljskog, tako Isus daje slijepcu novi život pomazivanjem njegovih očiju s kalom od zemlje i pranjem u vodi Siloama. Kao što je Bog udahnuo u Adama svoj životvorni dah, tako sljepačke oči progledaju kada ih dotiče životvorni kal kojeg je Isus načinio od zemaljskog praha i pljuvačkom svojih usta. Pljuvačka je po tadašnjoj tradiciji imala ljekovita svojstva. Isusova ima takvu moć da ozdravi slijepca od rođenja. I kao što je slijepac oprao oči u kupalištu Siloamu, što znači Poslanik, tako je Isus, Božji Poslanik, izvor vode žive po kojem nas Bog iz smrti grijeha hoće oprati – krstiti – za novi božanski život. Zato smo pozvani da priznajemo svoju sljepoću i da se njemu obratimo da nam otvara oči vjere.

Pozvani smo da se opredijelimo za nj, da se trajno peremo u kupelji njegove milosti te hodimo kao djeca svjetla. Samo oni koji hode kao djeca svjetla mogu uživati istinske plodove svjetlosti: dobrotu, pravednost i istinu (drugo čitanje).

Molimo zato u ovim teškim vremenima da nas Bog izbavi od svakoga sljepila i bijede te nam u svim ovim nevoljama, patnjama i bolestima objavi svoju slavu.

Don Marinko Mlakić

Komentari