TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI: “Sporazum o prekidu vatre”(Zagrebački sporazum), 29. ožujka 1994.

Slika 1. Zagrebački sporazum (HRT)

U Veleposlanstvu Rusije u Zagrebu je 29. ožujka 1994. godine (30. ožujka rano ujutro) potpisan Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Republike Hrvatske i predstavnika pobunjenih Srba. U ime RH sporazum je potpisao Hrvoje Šarinić, a u ime pobunjenika admiral Dušan Rakić.

Zagrebačkim sporazumom trebalo je razdvojiti zaraćene strane, povući teško naoružanje 10 do 20 kilometara od crte razdvajanja te imenovati predstavnike u zajedničko povjerenstvo koje će nadgledati poštivanje sporazuma (pod vodstvom UNPROFOR-a). Pobunjeni Srbi su podržali Zagrebački sporazum jer im je jamčio mir na okupiranim područjima, zaštitu od strane UNPROFOR-a i mogućnost vojnoga djelovanja u Bosni i Hercegovini.

Međunarodna zajednica poticala je političko rješenje pobune Srba u Hrvatskoj pa je rezultati tih nastojanja bio Zagrebački sporazum. Daljnja nastojanja dovela su do potpisivanja Gospodarskog sporazuma, 2. prosinca 1994. godine.

 

Pobunjeni Srbi nisu željeli normalizaciju odnosa, povratak prognanika na njihova ognjišta, njihove domove, uspostavu prometa na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Srbi nisu poštivali Zagrebački sporazum jer su pored odobrenih skladišta oružja imali i niz skrivenih skladišta oružja, nisu omogućili povratak prognanih pa je uslijedila akcija prognanih Hrvata. Prognanici su blokirali punktove UNPROFOR-a na 19 prijelaza između okupiranog i slobodnog teritorija. Blokade su potrajale sve do kolovoza 1994. godine.

Pobunjeni Srbi tražili su da Republika Hrvatska isplati mirovine i zdravstveno osiguranje za otprilike 50 000 umirovljenika koji su živjeli u Republici Srpskoj Krajini te devizne mirovine njezinih građana koje su se nalazile u hrvatskim bankama. Također su tražili neka povezivanja energetskog i vodoopskrbnog sustava (koja su njima bila od koristi), ali su bili protiv prometnog povezivanja Hrvatske. Beograd je dogovorno vršio pritisak na pobunjene Srbe pa je bila otvorena autocesta 21. prosinca 1994. godine.

Hrvatska strana je pravila mnoge ustupke pa je stanovništvo s okupiranih područja slobodno ulazilo u Hrvatsku (posjet rodbini, rješavanje imovinskih pitanja, dobivanja hrvatskih dokumenata). Međutim, otvaranje autoceste rezultiralo je i kriminalnim aktivnostima srbijanskoga stanovništva, pobunjeničke vojske i drugih.

Vijeće sigurnosti UN-a priznalo je da Vanceov plan nije proveden; nisu htjeli prisiliti Srbe da poštuju dogovoreno (negdje su ih potpomagali u pobuni). Vijeće sigurnosti nije željelo prekid mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj jer je tvrdilo da će to dovesti do novoga rata i novog vala izbjeglica, ali nije željelo prisiliti Srbe da poštuju sporazume. Međunarodna zajednica je 1994. davala izjave o priznavanju teritorijalnog integriteta Hrvatske, ali je štitila pobunjenike koji nisu dopuštali normalizaciju odnosa, povratak prognanika, uspostavu vlasti i prometa na cijelom teritoriju Republike Hrvatske.

Tijekom 1994. i 1995. hrvatska vlast napravila je mnogobrojne ustupke pobunjenim Srbima (slobodno kretanje Srba s okupiranih područja, izdavanje dokumenata, dostavu hrane, povlačenje hrvatske vojske i policije s nekih područja), ali pobunjenim Srbima to nije bilo dovoljno već su težili samo jednom, stvaranju Velike Srbije. Pobunjeni Srbi koristili su UNPROFOR za ostvarivanje svojih ciljeva, stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Budući da sva nastojanja mirne reintegracije okupiranih područja Republike Hrvatske nisu uspjela, Republika Hrvatska odlučila se na vojno rješenje, oslobađanje svojih okupiranih područja („Bljesak“, „Oluja“).

 

Komentari