TwitterFacebookPinterestGoogle+

(VIDEO) Dr. don Mladen Parlov: “Nije uloga Crkve da bude podružnica Stožera! Ljude se za Uskrs nije smjelo lišiti misnog slavlja!”

  • Written by:

Patnja našeg naroda u Domovinskom ratu, naročito od ’91. do ’92. godine, kada je bilo najgore, ne da se usporediti s nekakvom gripom, koja se ovdje zove korona – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji ratni kirurg Specijalnih jedinica policije s Velebita i ratne bolnice u Osijeku, prof. dr. Zvonimir Lovrić, uz opasku kako se “malo pretjeruje u reklami oko svega toga.”

Voditelj Bujjice primjetio je kako mnogi mediji odjednom u udarnim terminima reklamiraju pranje ruku, a da to moramo raditi, učili smo još u dječjem vrtiću, učile su nas naše bake, roditelji…

LOVRIĆ: TALIJANI SE NE PONAŠAJU DOVOLJNO HIGIJENIČNO!

“Car je gol, sve više i više mu spada odjeća,” prokomentirao je dr. Lovrić, ali i dodao: ”Nažalost, statistički gledano, jako malo ljudi pere ruke, jako malo ljudi pere zube i jako malo ljudi se umiva… Kod bilo koje viroze i kod bilo koje infenkcije, važno je prati ruke, ali i inače je važno prati ruke… To što su nas majke, očevi, djedovi i bake učili, nisu svi usvojili. Zašto Italija ima tako puno infekcija? Vjerojatno i zbog toga što se ne ponašaju dovoljno higijenično!”

Voditelja Bujice zanimalo je i zašto se u vodećim medijima ne objavljuju podaci o tome koliko je ljudi ove godine u Hrvatskoj umrlo od sezonske gripe niti koliko je oboljelih: – Hrvatski zavod za javno zdravstvo na svojm stranicama povremeno objavljuje koliko je zaraženih od gripe. Prije možda dvadesetak dana to sam i pogledao, ali podaci, naravno, nisu iscurili u javnost… Od sezonske gripe umrlo je daleko više ljudi do sada nego od posljedica zaraze koronavirusom. I daleko više ljudi je bilo zaraženo sezonskom gripom nego što je do sada koronavirusom. Ne kažem da koronavirus možda nije smrtonosniji, ali vidjet ćemo na kraju balade. Mislim da će sve ovo prestati relativno brzo i da će se smiriti kao i svaka gripa, kao i svaka viroza i da ćemo onda prikupiti podatke pa će statistika reći svoje, premda je statistika ponekad točan zbroj netočnih podataka, a time i opasna znanost…

Nakon što su u eteru prikazane ratne fotografije dr. Zvonimira Lovrića s Velebita, na kojem je bio sa specijalcima i iz osječke ratne bolnice, posebno je prokomentirao fotografiju jednog stola: – To je stol koji se nalazio na jednoj poziciji na Velebitu, oko 1.300 metara nadmorske visine, u jednoj bajti koja je napravljena od fosni i iznutra je bila obložena stiroporom, a izvana katranom… To je stol na kojem je naša mobilna kirurška ekipa ručala, a kada bi imali ranjenika, onda bi maknuli konzerve i ostalu hranu, postavili operacijsko rublje i operirali na istome tom stolu!

JESU LI VEĆI NAŠI RATNI HEROJI ILI DANAŠNJI ‘SUPERHEROJI’?

Na pitanje kako se tada nisu bojali nekog virusa ili infekcije, dr. Lovrić je odgovorio: – Morali smo tako jer nismo imali dva stola i nismo se bojali nikakvih virusa, bio je rat. To je bilo čudo, ali zaista nije bilo nikakvih infekcija.

Dr. Zvonimir Lovrić autor je više vrijednih knjiga, a zadnja je ‘Ratna kirurgija u Osijeku ’91. – ‘92.’: – Kroz osječku bolnicu prošlo je preko 5.200 ranjenika i ozljeđenih koji se odnose na ratna zbivanja, a u knjizi je prikazano 4.545 slučajeva ozljeđenika koji su došli kod nas, najviše kroz kirurgiju. Osječka sudska medicina obradila je  preko 840 mrtvih s tog područja…

“Uvijek mi je najteže padalo ozljeđeno ili ranjeno dijete, a granate su padale i po djeci,” prisjetio se teških trenutaka iz rata, bivši predsjednik i aktualni glavni tajnik Svjetske udruge vojnih ratnih kirurga: “Bože dragi, kome je to dijete skrivilo nešto skrivilo?”

Na pitanje tko su veći heroji – oni iz Domovinskog rata ili ovi koje se danas nastoji prikazati “superherojima”, dr. Lovrić je vrlo jasno odgovorio: – Ja o tome ne želim raspravljati pa to je vrlo jasno. Onaj tko je dobio Domovinski rat, a to smo mi, na čelu s tadašnjim šefom države i vrhovnim zapovjednikom, na čelu s našim generalima. To je neusporedivo s jednom koronom!

“Incidencija ranjavanja i smrtnosti, primjerice, u Osijeku tijekom prvih 18 mjeseci opsade, bila je daleko veća i neusporedivo značajnija od ugorza sadašnje krize,” ustvrdio je dr. Lovrić: “Situacija je tužna, no, činjenica je da trenutno nemamo puno oboljelih i mrtvih zbog koronevirusa, kao što je bilo od ’91. do ’95, u ratu, posebice ’91. godine…”

RATNI KIRURG IZ OSIJEKA: “KRVAV PREKO LAKATA SLUŠAO SAM ‘RAVNICU’ I ‘ČAVOGLAVE’ – TO MI JE DIZALO ADRENALIN!”

Primarijus Lovrić bio je i predavač na Vojno.medicinskoj akademiji USUHS, u Bethesdi, pored Washingtona pa je u Bujici analizirao zanimljive brojke, u kontekstu aktualne korona krize koja pogađa Sjedinjene države: – Interesantno je da u SAD-u od posljedica ranjavanja vatrenim oružjem, godišnje smrtno strada više ljudi u jednoj godini nego što je ubijeno u Vijetnamskom ratu, koji je trajao 11 godina! Isto tako, više ljudi strada u prometu SAD-a nego što ih je stradalo u 11 godina američke intervencije u Vijetnamu. Pitanje je koliki će biti konačni rezultati stradanja od koronavirusa i hoće li se to moći usporediti s njihovom liberalizacijom držanja oružja i nepoštivanjem prometa.

Dr. Zvonimir Lovrić je član Domovinskog odbora, pokreta koji je osnovao dr. Miroslav Škoro: – Škoro je moj prijatelj već više od dva i po’ desetljeća, družimo se intenzivno. Iz njegove pjesme ‘Mata’, preuzeo sam citat i stavio ga u svoju knjigu – “Sve ćemo vratit, al’ jedno nikad ne, uspomene što su nam nestale.” Ta je knjiga udžbenik iz ratne kirurgije, ali istodobno i podsjetnik na sve ono što nesmijemo zaboraviti i uspomene koje nam nesmiju nestati! Zato sam ga citirao.

Prisjetio se i trenutaka za Božić 1991. godine, u kojima su mu neke stvari puno značile: – Kada ste krvavi preko laktova, hrvatske krvi prolivene od stranca i tuđinca, napadača i neprijatelja, kada radite po 12, 15 ili 18 sati, s tek malo pauze za čašicu vode, nekakvog pića ili kave, što vas drži? Adrenalin. A jedan od adrenalinskih pogona u tome ratu, ja vjerujem ne samo u osječkoj kirurgiji nego i na mnogim drugim mjestima, bile su tri ili četiri pjesme koje smo slušali na radiju ili smo ih puštali na ondašnjim kazetama, u operacijskim dvoranama. Jedna od njih bila je Škorina ‘Ravnica’. Bile su tu i Thompsonove ‘Čavoglave’ i još dvije ili tri pjesme, koje su se vrtile i nama davale dodatni poticaj i adrenalin. I danas, kada govorim o takvim pjesmama, kao i njihovim autorima, sjetim se stare izreke, po kojoj je pero jače od mača! Preko Miroslava Škore i svih onih koji su pisali te pjesme, koje su nama dizale moral i držale nas budnima i u adrenalinu, mogli smo odraditi sav taj krvavi posao jer je to bilo jače od svih granata i VBR-a, helikoptera i aviona nekadašnje JNA i četničkih postrojbi, koje su gađale bolnicu i moj rodni grad. I njegov rodni grad.

IMUNOLOŠKOM ZAVODU TREBA VRATITI STARI SJAJ!

Voditelj Bujice napomenuo je kako je Domovinski pokret Miroslava Škore, centrima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi diljem Hrvatske, za Uskrs podijelio više od 800 paketa, ali su to napravili u tišini, radi te djece, a ne radi reklame i nisu se naslikavali po televizijama, za razliku od onih koji su u vijestima objavljivali djecu kako crtaju “superheroje” iz Stožera i aktualne vlasti. Dr. Lovrić se nadovezao: – Mislim da je jako nisko koristiti ovakvu situaciju za reklamu! Potpuno je jasno i razvidno da Domovinski pokret Miroslava Škore sada ne ulazi u nekakve reklame. Ovo nije vrijeme političke reklame i skupljanja političkih bodova.

Dr. Zvonimir Lovrić dio je najužeg Škorinog tima, a njihov se pokret zalaže za htinu obnovu Imunološkog zavoda: – Kada se svojedobno pokušalo spasiti Imunološki zavod, to sam čvrsto podržao i donirao nekakve sitne novce, no tu uopće nije bitan novac… Mislim da je nacionalna sramota da se taj Zavod tako obezvrijedio i uništio i da na kraju ne radi. Sukladno mome medicinskom znanju, to je bio jedan od vrhunskih instituta, malo šire u ovim zemljopisnim prostorima i nacionalna je sramota da se ugasio. Bude li Domovinski pokret u poziciji političkog odlučivanja, a uvjeren sam da hoće, osobno ću inzistirati na tome da se Imunološki spasi i da mu se vrati stari sjaj.

U Bujicu se iz Ričica pored Imotskog, na Veliki petak javio dekan splitskog KBF-a, prof. dr. don Mladen Parlov. Prilično otvoreno, opisao je Uskrs kakav imamo u vrijeme korone: – Ovo je jedna teška situacija. Ja sam osobno, kao svećenik Katoličke crkve i svećenik jedne nadbiskupije, pomalo razočaran uputama koje je donijela Sveta stolica i koje je donjela Hrvatska biskupska konferencija!

DON MLADEN PARLOV, DEKAN SPLITSKOG KBF-a: “CRKVA NIJE PODRUŽNICA STOŽERA, LJUDE SE NIJE SMJELO LIŠITI MISA ZA USKRS!”

Don Mladen ima svoje mišljenje o koroni i kaže da se “može  raspravljati o tome koliko je cijela priča opravdana ili ne i što su njezini uzroci”, međutim, važno je istaknuti nešto drugo: – U ovim trenucima, kada su vjernici u stahu od pandemije, trebalo im je omogućiti utjehu. Vjernik je naučen promatrati svoj život pod vidom vječnosti. U ovoj krizi pandemije, Crkva se predstavlja kao podružnica Crvenoga križa ili Stožera za civilnu zaštitu! Pa, to nije uloga Crkve! Uloga je Crkve, a to kaže zadnji kanon zakonika kanonskoga prava –“Lex suprema eclesie, sau stanimarum – Vrhovni zakon Crkve je spasenje duša.” Crkva se mora boriti za duše, Crkva mora ljudima davati utjehu, Crkva mora davati ljudima Božju utjehu i ljubav, a prvi kanal po kojem k’ nama dolazi Božja ljubav je slavljenje sakramenata. Po meni, nije se smjelo ljude na neki način, lišiti slavlja svetih misa! Svaka sveta misa slavi Kristovu pobjedu nad grijehom, sotonom, nad smrću…

“Svećenike je čak trebalo potaknuti na herojski angažman i ljubav da umnože svete mise, ako kaže Stožer da ne može biti više od toliko i toliko ljudi, trebali su reći da će biti i deset misa, ako treba – da svi koji budu htjeli, koji su željeli imati tu utjehu da im bude omogućen pristup Božjoj utjesi i ljubavi,” rezolutan je dekan splitskog Katoličko-bogoslovnog fakulteta: ”Mislim da Crkva nema pravo ukinuti Božju zapovijed! Ako je Božja zapovijed: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji, Crkva ne može to ukuniti i reći da se ne mogu slaviti svete mise – misa se mora slaviti! Ona se mora slaviti po cijenu života sa strane svećenika, a svaki vjernik prema svojoj savjesti, mora u datim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći…”

Crkva ne može reći vjernicima da ne moraju ili ne smiju doći – nastavio je don Mladen Parlov: –  To ne može jer je to kršenje Božje zapovijedi!

DON MLADEN: “CRKVA NE MOŽE KRŠITI BOŽJE ZAPOVIJEDI!”

Na pitanje jesu li za svećenike i vjernike važniji svjetovni ili Božji zakoni, don Mladen je odgovorio: –  Djela apostolska u četvrtom poglavlju govore o tome kako su židovski prvaci uhvatili Petra i Ivana i dali ih bičevati, a oni su im rekli: “Vi možete govoriti što hoćete, ali mi se moramo pokoravati Božjim, a ne ljudskim zakonima.” Za nas su, prvenstveno, Božji zakoni. Ovaj život će proći, patnja je sigurna, ne smijemo ignorirati patnju na osobnoj, fizičkoj razini. Sada, kada neka obitelj izgubi osobu iz vlastitog kruga, naravno da je pogođena i mi bismo htjeli da nije pogođena patnjom. Za nas kršćane manji je problem hoće li osoba živjeti 75, 80 ili 90 godina. To je manje važno, važno je u kakvom stanju umire. Važno je umire li pomirena s Bogom i je li imala utjehu u tim trenucima, kada joj utjeha treba. Naši brojni bolesnici u ovoj situaciji, zbog nedostatnih i nejasnih uvijeta crkvenih pastira, ostali su bez utjehe i sakramenata. Ostali su bez onoga što Bog nudi nama, svojoj djeci i mislim da se to nije smjelo tako dogoditi i da se nije smjelo tako reagirati. Ponekad državni zakoni mogu biti u koliziji sa Božjima. Najočitiji primjer kolizije je Zakon o pobačaju, kojega Crkva nikada ne može prihvatiti jer zakon kaže da ti možeš nekog nevinog ubiti, a Crkva kaže da je to ubojstvo. Za vjernika uvijek imaju prednost Božje zapovijedi i zakoni koje Crkva na svako evanđelje Isusa Krista autentično tumači i prenosi onome koji želi čuti.

Na pitanje jesu li naši preci imali snažniju vjeru u Boga, od nas, don Mladen Parlov je odgovorio: – Sve ovo traje već od konca 17. stoljeća, kada s prosvjetiteljstvom, polagano u prvi plan dolazi snaga ljudskog razuma i uma, onda polagano s nihilizmom i komunizmom, svim tim procesima koji polako utječu na mantalitet svijeta u kojem živimo, polako slabi vjera u onostrano i dragoga Boga. Danas nitko ne govori o raju, paklu i čistilištu… Govorimo samo kao da je tu život, a to nije istina za vjernike. Naš identitet je u biti, molitva vjerovanja. Kad kažemo da vjerujemo u život vječni –  amen. Život vječni je velika nada, koja bi trebala animirati svakoga kršćanina kroz njegov život i svi životni izbori moraju biti animirani tom velikom nadom da Bog svojoj djeci, svim ljudima, nudi sudjelovanje u svojem božanskom životu. Mi to nazivamo život vječni – život ljepote, dobrote, svega onoga za čim naše srce žudi… Malo tko danas o tome govori. Sve smo karte bacili na ovozemaljski život. Naša velika nada je život vječni i to nas treba nositi, to nas treba motivirati i činiti da s jednom dozom svete ravnodušnosti, pristupamo svemu što nam se u životu događa. Naši stari su dobro rekli: “Niti se u dobru uzvisi, niti se zlu u ponizi”, sve s mirom primi jer sve će proći i dobro i zlo, ali ostaje vječnost i Bog, koji čeka nas, svoju djecu i to bi nas trebalo motivirati da gradimo ovaj život, zasučemo rukave, ali na koljenima…

ŠOKANTNA PRIČA IZ VUKOVARA: KRUNICA JAČA OD ČETNIČKOG NOŽA! BARŠU IVANČIĆA NATJERALI SU DA JE PROGUTA, A KRIŽ JE ZAUSTAVIO KLANJE…

Bujica je povodom Velikog petka, objavila šokantan prilog o Bariši Ivančiću, 93-godišnjem veteranu 204. vukovarske brigade HV-a, kojeg su četnici tijekom zarobljavanja prvo natjerali da proguta svoju krunicu, nakon čega ga je susjed išao zaklati, ali ga je od oštrice četničkog noža – spasio križ, koji je zapeo u njegovu grlu!  Ivančić je 1991. godine ostao bez 30-godišnjeg sina, kojeg su okupatori mučki ubili, dok se sin njegova krvnika, zaposlio u hrvatskoj policiji!

Ivančićevu patnju, ali i čudo preživljavanja, prokomentirao je i primarijus Lovrić: – Ovo je sigurno dokaz svim nevjernicima da Bog postoji! To je sigurno jer fizički i anatomski gledano, malo je teže to izvesti, ali ako je čovjek preživio nož, onda je zasigurno Bog pomogao! Kada se nekoga kolje, želi mu se ozlijediti krvne žile vrata, koje donose trenutnu smrt. Međutim, kada se nekome prereže dušnik, on će umrijeti nakon nekoga razdoblja, a ovdje su zasigurno krunica i križ, koji su vjerojatno bili u jednjaku – spasili stvar. Naravno, to ima i svoju simboliku. Na Veliki petak prisjećamo se muke prvoga među nama, Isusa Krista – Božjeg sina iz Nazareta. Red je da se ovakva emisija posveti muci Hrvatskog naroda od prije 29 godina.

Dr. Lovrić se na Veliki petak u Bujici prisjetio i žrtve braće Jularić iz Vukovara, koja se rijetko javno spominje: – Moj prijatelj, sad već pokojni, Vlado Jularić, bio je teško ranjen u rujnu ’91. i dovezen u osječku bolnicu. Zamotali su ga u plahtu kao Isusa Krista, kada su ga izvadili iz groba. Dovezen je kroz kukuruzišta i rekli su nam da ga probamo spasiti jer je to važan čovjek. Spasili smo ga, ali je, nažalost, umro prije nekoliko godina od posljedica ranjavanja srca i pluća… No, ipak, proživio je još dobrih 18 godina. Njegov brat Stipo, koji je preživio srpske logore, također je neko vrijeme bio moj pacijent. Njihov najmlađi brat Goran, naknadno je identificiran na Ovčari, a njihov tata je također ubijen ’91. godine. I to je ta muka Hrvatskog naroda, koja se uopće ne može usporediti s ovim od danas.To je apsolutno neusporedivo!

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE.

Komentari