DON MARINKO MLAKIĆ: Uskrsli Isus – naš suputnik
(Treća vazmena nedjelja A)
Evanđeoski izvještaji o uskrsnim ukazanjima pisani su tako da nas uvedu u iskustvo susreta učenika s Uskrslim Isusom. Sveti pisci nam žele otvoriti oči za novost života koja se uskrsnućem događa, za potpuni i konačni smisao života kojeg uskrsnuće potvrđuje.
Učenici su na putu prema Emaus. Napuštaju Jeruzalem nakon Isusove smrti. Bili su razočarani, zbunjeni, beznadni… Razgovaraju i raspravljaju o svemu što se dogodilo i nikako da shvate pravi smisao svih događaja. Njihove riječi: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“, najbolje oslikavaju njihovo nutarnje raspoloženje. Oduševljenje s kojim su krenuli za Isusom sada im se pretvorilo u najteže razočaranje i postalo izvor najdubljeg nemira.
Dok su razgovarali približuje im se Isus, ali ga oni ne prepoznaju. U stanju usredotočenosti na poraz i smrt oni nisu bili otvoreni za susret s Uskrslim. Zato ga nisu mogli prepoznati niti dok im je tumačio Pisma, iako im je srce gorjelo, kako su kasnije zaključili. Iz Kleofinih riječi otkrivamo kako oni poznaju što Pisma govore.
Dobro su upućeni što je sve Isus činio i kako se njegova smrt dogodila. Čak su čuli i vijest o uskrsnuću. Međutim, i dalje su u tami i neznanju. Pisma se nisu ispunila kako su ih oni razumijevali. Isus nije ispunio ona očekivanja s kojim su oni pošli za njim. Razočaranje, jer se nije dogodilo ono čemu su se nadali, zaslijepilo je njihove oči te ne vide ono što se stvarno dogodilo.
Put u Emaus je slika našeg života. Možda sveti pisac Luka baš zato ne navodi ime drugog učenika kako bi nam sugerirao da se s njime svatko od nas poistovjeti. Mi smo putnici. Naš zemaljski život je putovanje. Usmjerava ga nada. Ali i beznađe, kada izgubimo temelj nade koja nas je do tada vodila. Promašaji, padovi, porazi, razočaranja, sve su to tereti koje nosimo. O njima razmišljamo, raspravljamo, tražimo odgovore… Odlasci s poprišta zbivanja ispunjenih nasiljem, nepravdom, umiranjem, porazima istine, ljubavi i dobra, vrlo često su jedina rješenja koja pronalazimo. Pokušavamo ostaviti iza sebe grobove i križeve, pobjeći od poraza, ali ne uspijevamo. Jer mijenjati možemo mjesta ali ne sebe i ono što u sebi nosimo.
Nutarnje raspoloženje koje obuzima čovjeka u takvim krizama jest osjećaj napuštenosti, beznađe, zbunjenost, nedostatak snage da nastavi živjeti. Čovjeku se učini kao da se život izruguje s njim. Što je razumniji i plemenitiji, to postaje tragičniji gubitnik. Pisma koja su budila nadu, sjećanja koja vraćaju pred oči trenutke zanosa, sve su to sada cinični podsjetnici koji samo pojačavaju osjećaj poraza i besmisla. Ljudi tada nastoje zaboraviti zbilju. Bježe u obmane, opijaju se, padaju u depresiju i bezvoljnost, stvaraju svoj izolirani svijet, traže alternativu… Možemo nagađati što su ova dva učenika tražili u Emausu?
Kako se oduprijeti beznađu? Kako ponovno pronaći snagu i pronaći novo osmišljenje življenja? Kako se oduprijeti osjećaju da nas je i sam Bog ostavio, da ne mari za nas?
Isus je tu, uz nas. S nama je kao naš suputnik, pratilac na putu. Ulazi u naš korak i u naše razgovore. Poznate su mu sve naše muke, sumnje i snuždenosti. No mi ga ne prepoznajemo. Govori nam, a mi ga ne slušamo. Upozorava nas, a mi ga ne razumijemo. Štoviše čini nam se kao potpuni stranac koji čak niti ne zna što se oko nas događa. Nemamo sposobnosti da ga prepoznamo, zato što smo previše zatvoreni u svoje ljudske misli i poglede. I ne tražimo dalje. Potrebni smo njegove prisutnosti i njegova svjetla, dok u isto vrijeme okrećemo lice od njega. Molimo ga i zazivamo da bude s nama, ali zaboravljamo sami ući u otajstveno zajedništvo po kojem nam dolazi u susret. Htjeli bismo da uđe u naš život, a on je već tu. Treba ga čuti u slušanju one riječi koja traje i vrijedi kroz svu povijest i koja jedina daje pravo tumačenje svemu što se oko nas događa. I treba mu dopustiti da nas nahrani svojim kruhom u kojem je život.
Naš je problem, čini mi se, što mi Boga previše tražimo svojim silama. Previše umišljamo da možemo sami svojim umom proniknuti u događaje pa ih zaboravljamo gledati u svjetlu Pisama. Previše u Boga projiciramo vlastite želje i planove pa teško prepoznajemo njegove. Previše smo zaokupljeni trenutnim, prolaznim karakterom svih događaja oko nas, da bismo u njima vidjeli potpunu, nadvremensku, božansku pobjedu upravo Onoga koji je na križu trebao biti sramotno uklonjen. Pisma prilagođavamo sebi i zato ih ne razumijemo. Ne vidimo da Bog djeluje onako kako mi očekujemo pa pomišljamo da ne djeluje nikako, da nas je napustio. Da nam je stranac komu nije stalo do nas.
U prikazu puta u Emaus sasvim jasno možemo razabrati otajstvo euharistije, navještaj Božje riječi i lomljenje kruha. Euharistiju nam je Isus ostavio da bude trajno susretište njega s nama i nas s njime. Ona je predokus onog zajedništva u koje nas on vodi i u kojem on živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim. Euharistijski susret s Isusom prilika je da u svim događajima koji nam se događaju pročitamo najvažniju poruku života: Doista, Gospodin je uskrsnuo.
Don Marinko Mlakić
