TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Hrvatska velikaška obitelj Zrinski

Slika1. Bista Nikole Šubića Zrinskog u Zagrebu (MJ)

Zrinski su hrvatska velikaška obitelj koja je tijekom srednjega vijeka, sve do kraja 17. stoljeća, značajno utjecala na politički, kulturni i društveni život u Hrvatskoj. Nakon pogubljenja Petra Zrinskoga, 30. travnja 1671., obitelj Zrinski je bečki dvor opljačkao i uništio.

Počeci uspona obitelji sežu u 12. stoljeće, kada knezovi Bribirski zajedno s ostalim hrvatskim velikaškim rodovima sklapaju državni ugovor (Pacta Conventa) s ugarskim kraljem Kolomanom iz dinastije Arpadovića. Vrhunac dosižu u 14. stoljeću za vladavine Pavla Šubića Bribirskog. Moć obitelji skršili su vladari iz Anžuvinske dinastije već u sljedećem naraštaju, za banovanja Pavlovog sina Mladena.

Hrvatska plemićka obitelj Zrinski, ogranak hrvatskog plemićkog roda Bribirskih. Utemeljitelj tog ogranka bio je Grgur II. Bribirski, koji je 31. VII. 1347. u ime maloljetnoga nećaka Jurja III. (1346–61) predao kralju Ludoviku I. Anžuvincu Ostrovicu s Lučkom županijom u zamjenu za »utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji« te posjede Pedalj i Stupnicu nedaleko od Zrina. Sam Grgur II. preselio se u utvrdu Zrin u Pounju, a obitelj je dobila ime po novostečenom posjedu. Juraj III. bio je prvi član obitelji koji je nosio prezime Zrinski.

Slika 2. Stari grad Zrin (MJ)

U drugoj polovici 15. stoljeća obitelj je posjedovala vlastelinstva: Pedalj, Gvozdansko, Pastuški grad, Završki grad, Stupnički grad, Semidraž, Jamnički grad, Dobriljin i Podmilanski grad.

Nakon osmanskoga zauzimanja Jajačke banovine (1528.), posjedi Zrinskih u Pounju postali su ugroženima pa je Nikola III. predao 1524. godine nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburškomu utvrde Novigrad i Dobru njivu. Zrinski je godine 1527. podržao izbor Ferdinanda za hrvatskoga kralja.

Od 16. stoljeća obitelji Zrinskih i Frankopana bile su najmoćnije hrvatske velikaške obitelji. Uspon obitelji započeo je s Nikolom III. († 1534.). Zrinski su poduprli Ferdinarda Habsburškog na saboru u Cetinu 1526. Bili su istaknuti ratnici u borbi protiv Osmanlija: Ivan I. († 1541.) te Nikola Šubić Zrinski koji je poginuo braneći Siget 1566. godine. Za odanost Zrinski su dobili posjede i gradove: Kostajnicu, Medvedgrad, Čakovec, i Međimurje te Ozalj i Bakar. U to vrijeme Čakovec je postao sjedište obitelji Zrinski.

 

Zahvaljujući odanosti toj moćnoj vladarskoj dinastiji Zrinski su sljedećim desetljećima znatno ojačali. Gospodarski temelj njihove moći bili su rudnici u Pounju, koji su im omogućili jačanje obrambenoga sustava protiv Osmanlija. No, usporedno su nastojali sačuvati mir te su Osmanlijama plaćali godišnji tribut (danak) i dopuštali im slobodan prolaz njihovim posjedima. Odnos Zrinskih prema Osmanlijama promijenio se nakon 1540., kada je osmanska vojska prodrla u Pounje. Tada su Nikola IV. i Ivan odlučno odbili osmanski napad, čime je započelo razdoblje stalne protuosmanske opasnosti i borbe za očuvanje posjeda.

Slika 3. i 4. Tvrđava u Hrvatskoj Kostrajnici (MJ)

God. 1542. Nikola IV. pobijedio je Osmanlije kraj Budima, stekao kraljevo povjerenje i bansku čast, 1561. postao je kapetanom u Sigetu, a zatim glavnim kapetanom u ugarskom Prekodunavlju (Transdanubia). Poginuo je 1566. braneći utvrdu Siget. Za života nije uspio sačuvati stare posjede Zrinskih; Godine 1556. Osmanlije zauzimaju Kostajnicu, jednu od najvažnijih točaka hrvatskog obrambenoga sustava, a tijekom 1570-ih opustošili su i zauzeli ostale zrinske posjede u Pounju. Tada sjedištem obitelji postaje Čakovec u Međimurju.

Slika 5. Stari grad Ozalj (MJ)

Petar IV. svojim je posjedima upravljao iz Ozlja, a Nikola VII. iz Čakovca. U prvoj polovici XVII. st. uz postojeću luku Bakar, koju je potom zadržao Petar, Zrinski su podignuli luke Selce, Bakarac, Kraljevicu i Crikvenicu, koje su potom pripale Nikoli VII. Te su sjevernojadranske luke bile iznimno važne za razvoj izvozno-trgovinske djelatnosti Zrinskih, koji su u ranom novom vijeku, pored stjecanja velikoga broja prostranih posjeda, osnivali i mnogobrojna trgovišta. Velike prihode stjecali su trgujući stokom iz Ugarske, koju su preko svoje luke u Bakru izvozili na talijansko tržište. Poslije je trgovinu stokom zamijenila trgovina proizvodima i sirovinama s njihovih posjeda. Trgovali su tako željezom proizvedenim u željezari Zrinskih u Čabru te solju, drvenom građom i žitaricama. Tako su dobro organiziranom trgovačkom djelatnošću, nadzorom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju, postavili temelje ranomu kapitalizmu na hrvatskom području. Zahvaljujući svojim visokim prihodima mogli su održavati vlastitu vojsku. Ujedno su jačanjem gospodarstva na svojim posjedima utjecali na ubrzani razvoj velikoga broja trgovišta (Čakovec, Legrad, Štrigova, Središće, Nedelišće, Prelog, Turnišće /Podturen/, Rakovec, Vrbovec, Trg kraj Ozlja, Ozaljsko Trgovište, Ribnik, Dubovac).

Slika 6. Spomenik u Čakovcu (MJ)

Od početka XVII. st. razvili su intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom, koja im je priznala mletačko plemstvo. Ujedno su održavali i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. Time su se sve više udaljavali od Habsburgovaca, što je bilo i razumljivo uzme li se u obzir konkurentski odnos dviju susjednih luka, habsburških luka Trsta i Rijeke i zrinskoga Bakra. Osim toga, pojačana budnost Habsburgovaca na području Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva oslabila je i moć župana u ugarskim županijama, pa tako i utjecaj Zrinskih u Zaladskoj županiji. Ali umjesto da teže sačuvati naslove župana, Nikola VII. i Petar IV. težili su u XVII. st. steći bansku čast u Hrvatskoj. Razlog tomu zasigurno je bila težnja Zrinskih da ojačaju obrambenu snagu hrvatskih zemalja.

Vladajuća dinastija, naime, nikako nije uspijevala pronaći rješenje za suzbijanje pojačane osmanske prijetnje te je, zbog pritiska sa zapada Europe, po svaku cijenu nastojala očuvati za Hrvatsku nepovoljan mir s Osmanlijama. Ujedno su, u težnji da stvore jaku apsolutističku državu, nastojali obuzdati moć hrvatskog i ugarskog visokoga plemstva te su dijelili povlastice nižemu plemstvu. Jednu od većih prepreka u tim nastojanjima predstavljali su im upravo Zrinski, koji su zahvaljujući prihodima sa svojih imanja imali vlastitu vojsku kojoj je cilj bio osloboditi se kako osmanskoga, tako i habsburškoga pritiska. Upravo su težnja za oslobođenjem zauzetih hrvatskih i ugarskih područja od osmanske vlasti s jedne strane, te nespremnost Habsburgovaca za ozbiljnije vojne akcije s druge strane, bili među glavnim uzrocima Zrinsko-frankopanske urote (1664.–71.) i propasti obitelji Zrinskih. Slomom urote Petar IV. zajedno s Franom Krstom Frankopanom bio je pogubljen u Bečkome Novome Mjestu (1671.). Njegova supruga Ana Katarina (oko 1625.–73.) i kći Aurora (Zora)Veronika (1658.–1735.) bile su odvedene u Graz te potom razdvojene; 1672. Ana Katarina bila je premještena u samostan sestara dominikanki u Grazu, a Aurora Veronika u samostan uršulinki u Celovcu (Klagenfurt). Druga kći Petra IV. i Ane Katarine, Judita Petronila (1655.–99.) bila je predstojnica samostana klarisa u Zagrebu, a njihova treća kći Jelena (1643.–1703.) posljednje je godine života provela u izbjeglištvu u Nikomediji, na teritoriju Osmanskoga Carstva.

Slika 7. Stari grad u Čakovcu (MJ)

Sinovi bana Jurja Zrinskog, ban Nikola VII. i ban Petar IV., bili su istaknuti protuturski ratnici. Bečki dvor je provodio apsolutičku i centralističku politiku koja je ugrozila hrvatske interese pa je došlo do sukoba Zrinskih s dvorom. Nikola Zrinski poginuo je u lovu krajem 1664. godine pod čudnim okolnostima. Naslijedio ga je Patar Zrinski, imenovan je hrvatskim banom 1665., ali je preuzeo dužnost tek 1668. zbog političkih kalkulacija bečkoga dvora.

Nasilni kraj obitelji u drugoj polovici 17. stoljeća uzrokovan je sukobom s bečkim dvorom, poznatim kao Urota zrinsko-frankopanska. Posljednji ban iz roda Zrinskih, Petar, ubijen je u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Žena mu, Katarina te sin Ivan Antun ostatak svojih života proveli su u tamnici.

Prema tvrdnjama Hrvatskog plemićkog zbora, krovne udruge hrvatskoga plemstva, u Grčkoj postoji grčka loza obitelji Zrinski (grčka obitelj Sdrinias).

 

Grof Petar IV. Zrinski bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju „Decretum tripartitum“ u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine. Spjev „Sirena Jadranskoga mora“ objavio je 1660. godine.

Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama (Tridesetogodišnji rat). Osmanlijama je nanio poraz kod Slunja 1649., sudjelovao je u Kandijskom ratu, porazio je Turke u Lici 1655. godine. Imenovan je kapetanom Ogulina, Senja i cijelog Promorja. Izvojevao je veliku pobjedu kod Jurjevih stijena 16. listopada 1663. Zbog zavisti i sebeljublja zapovjednik Vojne krajine general Ivan Herbert Auersperg ga je optužio za neposluh pa je Zrinski morao predati ratni plijen i zatočenike.

Petar Zrinski bio je i pjesnik i prevoditelj. Preveo je spjev svoga brata Nikole Zrinskog Čakovečkog na mađarski jezik („Sirena Jadranskoga mora“, Adrianskoga mora sirena).

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan borili su se za prava Hrvatske, povezali se s mađarskim plemstvom u borbi protiv bečkog apsolutizma i centralizma, ali su bili izigrani i ostavljeni sami. Pored toga bili su izdani.

Slika 8. Spomenik u Čakovcu (oproštaj) MJ

Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Vašvarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664., kojim je bečki dvor dao pravo Turcima da zadrže osvojene hrvatske posjede.

Zrinsko-frankopanska urota bila je pobuna protiv bečkog apsolutizma i centralizma kralja Leopolda I. Habsburgovca. Bečki dvor je saznao za urotu, pozvao hrvatske plemiće u Beč i tamo ih dao utamničiti u Bečkom Novom Mjestu. Nakon dugotrajne istrage Zrinski i Frankopan bili su osuđeni na smrt  odsjecanjem desne ruke i odsjecanjem glave. Presuda je izvršena 30. travnja 1671. (bez odsjecanja desne ruke).

U presudi Petru Zrinskome stajalo je kako je:

“(…) htio biti ono što je Njegovo Veličanstvo, to jest nezavisni hrvatski vladar, te je stoga doista vrijedan da na glavu umjesto krune dobije krvnički mač.”

 

Bečki dvor je osim pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana uništio i obitelji Zrinski i Frankopan, oduzeo im je plemićki status, oduzeo posjed i utamničio ih. Bio je to kraj dviju najuglednijih hrvatskih obitelji. Rod Zrinski dao je 60 potkraljeva ili banova Hrvatskoj.

Noć prije pogubljenja Petar Zrinski svojoj supruzi Ani Katarini, hrvatskoj banici i spisateljici, napisao je oproštajno pismo koje započinje „Moje drago Zercze“ (srce). Pismo je jedno od najljepših pisama toga doba pa je prevedeno na: njemački, talijanski, latinski, nizozemski, engleski, francuski, španjolski i mađarski jezik. Izvornik pisma čuva se u pismohrani Zagrebačke biskupije.

Slika 9. Spomen-ploča u Zagrebačkoj katedrali (MJ)

Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana bila su pokopana u Bečkom Novom Mjestu. Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja” prenijela je posmrtne ostatke 28. travnja 1919. u Zagreb i pokopali ih 30. travnja 1919. godine u Zagrebačkoj katedrali.

Izvori: opća i nacionalna enciklopedija, Ljubomir Škrinjar, Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, plemstvo.hr

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari