TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatski državni arhiv

Slika1. Državni arhiv u Zagrebu (MJ)

Povijest Hrvatskoga državnog arhiva

Hrvatski državni arhiv (HDA) prikuplja i čuva te znanstveno-stručno obrađuje arhivsku građu, odnosno dokumente državnih i javnih ustanova, poduzeća, pravnih i fizičkih osoba na teritoriju Republike Hrvatske i šire.

U srednjem vijeku isprave i spise Kraljevine Hrvatske čuvali su: banovi, banovci, protonotari i Zagrebački kaptol. Hrvatski sabor od 17. stoljeća sustavnije radi na popisivanju i zaštiti najvrjednije građe Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Temeljem saborske odluke 1643. zemaljski blagajnik Ivan Zakmardi de Diankovec daje izraditi na zemaljski trošak posebnu škrinju povlastica Kraljevine u koju se, zajedno s popisom, pohranjuju zemaljske isprave, zakoni i povlastice. Time su postavljeni temelji današnjega državnog arhiva u Hrvatskoj.

Kako su banovi, banovci i protonotari službene spise zadržavali kod sebe, Sabor s vremenom donosi niz propisa o predaji službenih spisa u Arhiv Kraljevine te 1744. odluku o imenovanju Ladislava Kiralya prvim zemaljskim arhivarom. Godine 1745. daje mu posebnu uputu, prvu kod nas poznatu, o sređivanju, izlučivanju, signiranju, popisivanju i čuvanju spisa Kraljevine.

Kako se Škrinja privilegija čuvala u sakristiji Zagrebačke katedrale, Sabor 1752. zahtijeva da se premjesti u sabornicu na Markovu trgu što je i učinjeno 1764. Godine 1770. Hrvatski sabor donosi posebne mjere zaštite tih prostorija u kojima su se, osim škrinje i Arhiva Kraljevine, čuvali i spisi Zagrebačke županije i Sudbenoga stola. U vrijeme Hrvatskog kraljevskog vijeća (1767. – 1779.) u Banskoj Hrvatskoj započinje sustavno odvajanje tekuće registraturne (pismohranske) građe od one koja ima povijesni značaj. Sređuju se i popisuju arhivi najvažnijih grana uprave, kaptolski arhivi i Arhiv Kraljevine. Od 1791. do 1797. sastavljena  su prva pomagala (elenhi) i repertoriji pojedinih skupina spisa (Sabor, Banski spisi, Spisi protonotara, Konferencije). Ivan Zrnčić bio je prvi stalni arhivist Kraljevinskog arhiva; postavljen je na to mjesto 1800.

Od sredine 19. stoljeća započinje proces prerastanja Kraljevinskoga arhiva u samostalnu ustanovu za čuvanje i obradu arhivske građe. Ban Josip Jelačić imenovao je 1848. Ivana Kukuljevića Sakcinskog upraviteljem Arhiva, u skladu s novim pristupom arhivskoj građi kao sastavnome dijelu kulturne baštine neke zemlje, prvom restitucijom arhivske građe iz inozemstva (1849. – 1853.). U Arhiv je iz Budimpešte vraćen dio spisa hrvatske provenijencije: spisi grofova Zrinskih, knezova Frankapana i drugih hrvatskih plemićkih obitelji (Neoregestrata acta), spisi ukinutih isusovačkih, pavlinskih i drugih samostana u Hrvatskoj koji su se čuvali pri Ugarskoj komori, spisi Hrvatskog kraljevskog vijeća te hrvatski spisi Kraljevskog Ugarskog namjesničkog vijeća. Po nalogu ugarske vlade ban Khuen-Hédervary je starije i važnije spomenute spise 1885. ponovno vratio u Budimpeštu. Za Ivana Kukuljevića započelo je i sustavno objavljivanje arhivskoga gradiva kao povijesnoga izvora.

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) Kraljevski zemaljski arhiv postaje pomoćni ured Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade koja 1870. donosi Zakon o Zemaljskom arhivu u Zagrebu s odredbama o korištenju gradiva. Tako se Arhiv otvorio javnosti, poglavito znanstvenoj.

Povjesničar Tadija Smičiklas dobio je od Zemaljske vlade dopuštenje za rad studenata u Arhivu. Arhiv počinje 1899. izdavati i svoje glasilo (Vjestnik kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljskog arkiva). U istom periodu u Arhiv dolazi značajna građa vojnih ustanova i pojedinih županija. Godine 1913. dovršena je zgrada namjenski građena za Sveučilišnu knjižnicu i Zemaljski arhiv, u kojoj se Arhiv i danas nalazi. U prosincu 1918. u Arhiv dolaze iz Budimpešte spisi Hrvatskog ministra zajedno s građom Hrvatske dvorske kancelarije i s hrvatskim spisima austrijskih ministarstava.

Spisi koje je u Budimpeštu 1885. prenio ban Khuen-Hédervary vraćeni su u Arhiv tek 1958. i 1960. Status Arhiva kao samostalne ustanove formalno je potvrđen u međuratnome razdoblju te se od 1923. pod nazivom Kraljevski državni arhiv odvaja od uprave.

U drugoj polovici 20. st. postaje Hrvatski matični arhiv i postupno raste osnivanjem pojedinih organizacijskih jedinica koje će preuzeti specifične funkcije arhivske službe (laboratoriji, kinoteka i dr).

Arhiv je 1992. godine postao članom Međunarodnoga arhivskog vijeća, a od 1993. godine djeluje pod nazivom Hrvatski državni arhiv.

Međunarodni dan arhiva, 9. lipnja, dan je osnutka ICA-e (Međunarodnog arhivskog vijeće).

Hrvatski arhivi u povodu Međunarodnog dan arhiva priređuju izložbe, organiziraju predavanja, radionice, promocije knjiga, stručne skupove i druge promotivne događaje – kako u arhivima, tako i u drugim ustanovama – promičući na taj način multikulturni pristup nacionalnoj povijesti i kulturi, a ponajviše svjedoče o važnosti zaštite pisane kulturne baštine.

Godine 2010. u Hrvatskoj se obilježio temom „Zemljišno vlasništvo“. Baština koja se posebno predstavlja 2010. godine – zemljišni planovi, katastarske karte, urbari, ugovori i druga dokumentacija koja svjedoči o zemljišnom vlasništvu – jedinstven je izvor za istraživanje i utvrđivanje vlasništva i korištenja posjeda, a često služi i u genealoškim istraživanjima.

Izvori: Hrvatski državni arhiv, Ministarstvo kulture, kultura.hr

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari