TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Povaljska listina

Slika 1. Povaljska listina (MJ)

Povaljska listina

Povaljska listina najstariji je sačuvani dokument pisan hrvatskom ćirilicom (tzv. bosančicom). Listina je nastala 1. prosinca 1250. godine, a govori o posjedu benediktinskog Samostana sv. Ivana u Povljima na otoku Braču. Listina se čuva u Župnom uredu u Pučišćima na Braču.

To je jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i kulturnopovijesnih spomenika, koji nam svojim opsegom i sadržajem, posredno, pruža niz zanimljivih uvida u razne životne aspekte prostora i vremena gdje je nastala te je nezaobilazan izvor proučavanja raznih humanističkih znanosti. Prvi ju je 1881. godine objavio Franjo Rački u 13. knjizi “Starina” i otad je u znanosti poticala brojne raspre, prvenstveno s obzirom na svoj diplomatički sastav i sadržaj. Naime, u uvodnoj datacijskoj rečenici isprava sadrži godinu 1184., kada su navedenom samostanu vraćeni neki njegovi bivši posjedi, a zatim se nižu opisi daljih samostanskih zemljišnih stečevina, sve uz navođenje svjedoka, do završne ovjere egzaminatora Blaža i izjave zaprisegnutoga hvarskog pisara Ivana da je vjerno zapisao što je vidio “u staru knjigu”, uz spomenuti datum i pisarev službeni potpis. Većina istraživača smatra Povaljsku listinu posjedovnom knjigom (kartularom).

S jezičnoga je i grafijskoga stajališta Povaljska listina zanimljiva kao konkretan jezični spomenik napisan/zapisan 1250. godine. Samim svojim postojanjem Povaljska listina i nešto stariji Povaljski prag, koji se također odnosi na događaj iz 1184. godine, svjedoci su žive prisutnosti ćirilice kao jednoga od hrvatskih povijesnih pisama (i slavenskoga bogoslužja kojemu je ona prvenstveno služila) na području srednjovjekovne Dalmacije. Njezina neizdiferencirana grafija ukazuje na poznavanje raznih onodobnih ćiriličkih pisarskih “škola” s jedne i na utjecaje latinske grafije s druge strane, ali ta nam neizdiferenciranost otkriva i jedan značajan jezični podatak. Naime, nesustavnost (ispremiješanost) uporabe grafema u grafijskom nizu e (jat) – y (jery) – i – e ukazuje na to da je u danom prostoru i vremenu već bio utvrđen ikavski refleks jata (uz mogućnost postojanja i nekih riječi s ekavskim refleksom).

U tekstu Listine na prvi su pogled uočljiva tri jezična sloja: u osnovi joj je narodni jezik – čakavski dijalekt otoka Brača prve polovine 13. stoljeća; jezičnu joj nadgradnju pruža onaj jezični medij koji je je imao izgrađen status književnoga jezika, a to je bio crkvenoslavenski hrvatske redakcije, dovoljno blizak da bude razumljiv i dovoljno dalek da tekstu u koji se interpolira dade obilježja visokoga stila. Kao pravni dokument namijenjen konkretnoj potrebi i upotrebi s jedne i budućnosti s druge strane, Listina je morala zadovoljiti kriterij opće razumljivosti i kriterij trajnosti u prostoru i vremenu. Prvi od tih kriterija osigurava narodni jezik u osnovi, a drugi crkvenoslavenski elementi, upotrijebljeni na način da jezik stvarnoga, konkretnog iskaza dignu na razinu književnoga jezika, primjenjivoga na širem prostoru i u drugom vremenu. Na taj način Povaljska listina stoji u začecima onoga razvojnog toka hrvatskoga književnog jezika u prošlosti koji se zasniva na narodnoj osnovi i crkvenoslavenskoj jezičnoj nadgradnji i koji je poznatiji iz nešto mlađih hrvatskih glagoljičkih neliturgijskih spomenika, a ostavio je značajan trag i u kasnijim hrvatskim latiničkim spomenicima. I na kraju, treći je jezični sloj što ga sadrži Povaljska listina – romanski, kao nezaobilazna posljedica višestoljetne slavensko-romanske simbioze na tom prostoru, što se ogleda kako u pojedinim supstratskim elementima što su se utkali u narodni jezik koji je u osnovi teksta, tako i u nekim odrazima latinaške obrazovanosti sastavljača i prepisivača listine. Prema tome, jezik je Povaljske listine rezultat triju silnica: narodnoga (čakavskoga) govora kraja i vremena u kojem je nastala, pisarske tradicije u okviru koje se ostvarila kao pisani tekst (ćirilična hrvatskocrkvenoslavenska) i romansko-latinske tradicije prisutne na danom prostoru u vrijeme njezina nastanka.

Izvori: Franjo Rački, enciklopedija, Josip Bartulić, Stjepan Damjanović

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari