TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Starčevićeva stranka prava

Slika 1. Naslovnica knjige A. Starčević Politički spisi (MJ)

Stranku prava utemeljio je dr. Ante Starčević 26. lipnja 1861. godine. Temeljno načelo stranke bilo je zastupanje hrvatskoga državnog prava.

Nakon ukidanja Bachova apsolutizma i povratka ustavnosti 1860. u Hrvatskoj i Slavoniji djelovale su dvije političke stranke: Narodna (Strossmayerova) i Unionistička stranka. U složenim političkim prilikama Ante Starčević osniva novu stranku, Stranku prava. Osnovno načelo Stranke prava: “Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!” Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: Ante Starčevića i Eugena Kvaternika.

Nakon ukidanja feudalizma i promjene izbornoga zakona (biranje nestaleškog Sabora) pravaši su zastupali stavove srednjeg sloja, težili su stvaranju hrvatske nacije i samostalne hrvatske države. Starčević je podržavao ilirski pokret, kasnije se zalagao za slobodu naroda te prava naroda i nacije, vjerski pluralizam i parlamentarni monarhizam. Smatrao je da Hrvatska treba biti suverena, liberalna i nacionalna parlamentarna monarhija naspram Republike u kojoj suverenost vladara dolazi iz naroda, umjesto Crkve i aristokracije.

Nakon događaja 1848. prestala je svaka državnopravna veza između Ugarske i Trojedne Kraljevine koja uključuje, uz Hrvatsku i Slavoniju, još i Dalmaciju, Rijeku, Vojnu krajinu te Međimurje. Jedini izuzetak bila je kraljeva osoba koja je krunidbom za ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne Kraljevine i Ugarske te izražava spremnost Trojednice da stupi u „još užju državno-pravnu svezu“,  ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu samostalnost i njezin naznačeni teritorijalni opseg. Prije usvojenja ovoga članka odbijen je Kvaternikov prijedlog koji je želio dati načelno rješavanje odnosa između Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj.

Kvaternik je najveći trag ostavio govorom od 18. lipnja kojim je iznio svoje i pravaške stavove. Starčević je djelovao na buđenju svijesti u Hrvatskoj; nastojao je uvjeriti Hrvate da su oni po svojem podrijetlu gospodujući narod i da je „robovanje“ Beču i Pešti u potpunoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda.

Prihvaćanjem Austro-Ugarske nagodbe u Austrijskom vijeću i Ugarskom saboru, mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike su se smanjile. Dalmacija i Istra našle su se u austrijskom dijelu novonastale Austro-Ugarske Monarhije, a Hrvatska i Slavonija u ugarskom. Vojna krajina i dalje je bila pod izravnom bečkom upravom.

Pravaši su izdavali satirički list Zvekan (1867.), pa Hervat (1868.), zatim Hervatska.

Starčević izdaje brošuru Ime Serb (1868.), a Kvaternik izdaje spis Istočno pitanje i Hrvati.

“Ante Starčević nikada nije napisao stranački program, ali je svom narodu ostavio nešto daleko vrijednije – nauk za život – kojeg je sastavio 4. listopada 1870. Tih 30 točaka objavljeno je pod naslovom “Naputak za pristaše Stranke prava” u tjedniku “Hervatska” br. 27., str. 4., god. 1871. i u knjižici “Naputak za pristaše” koja je 1900.godine objavljena u Zagrebu.

 Strah i plaća, te dvie staze, koje vode k srdcu ljudskomu, niti su stalne ni vriedne za dobru stvar, ni u vlasti Stranke prava. S toga ovoj stranki ne ostaje nego raditi upućivanjem, podučavanjem.

  1. Narod hrvatski, u duhovnim obrazovanju bilo zanemaren, bilo pokvaren, bilo zasukan, najvećima drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti, da se do tjelesnoga dobra ne dolazi van kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.
  2. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.
  3. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim okolnostima, hoće se uztrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve izkustvenih dokaza, spojenih s naučenjem.
  4. Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To on sve razumi. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obiteli, i t d. Napokon, predočiti mu iz poviesti i života veličanstveno složnih i nesreću nesložnih naroda.
  5. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srdcu naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugčije izkorieniti, već učeć riečju i primjerima, da se sreća i nesreća jednoga sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.
  6. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one, koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.
  7. Seljačtvo i najniže gradjanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubiti i ta dva velika življa i njihove sve diele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vienac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napredka za obranu domovine.
  8. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srdca neraztrovana i uma nesmućena, ter s toga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.
  9. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.
  10. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najvećma vriedi uljudnost, iskrena prijaznost.
  11. Stranka prava ima narodu pokazat i učitelje, i uzrok, netemeljitost, i posljedice nauka, koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab. U tu svrhu služi povjestnička i po narodnosti današnja Hrvatska prispodobljena s drugim državama.
  12. Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da se ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima.
  13. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušća, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednoga radnika, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.
  14. Drugovati, razgovarati se s ljudi neizgubljenim, dobro je svagdje, a gdje narod čita malo, ili ne čita nimalo, ono je upravo potrebno.
  15. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim, uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.
  16. Buduć je ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.
  17. Ljude, koji traže samo svoju korist ili razkoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se za njih, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tome rade, bez da su budi čim osim osvjedočenja na to primorani. Ovakovi ne samo nisu za pravu radnju, ne samo da ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će je svakomu za svaku plaću izdati.
  18. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; nu ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vriednost. Puk za njih iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one, koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.
  19. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krjeposti, pameti, s takvim treba drugovati, te ih upućivati.
  20. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ova je nedostojna i valjanih muževa i vriedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi, težnju i radnju stranke odkriva njezin program.
  21. Ne vikati, ne groziti se. To je i proti ugladjenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te prieče dobra djela.
  22. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu, i onim, koji su ga uveli ili ga brane.
  23. Narodu ništa ne obećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju.
  24. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne on sam sebi davati.
  25. Svakom prilikom nastojati iz rieči, djela i naravi stvari poznati te narodu odkriti svoje domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.
  26. Narod uputiti, da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tudjinci ne opaze, da je narod složan s onim zastupnicima u saboru, koji rade o sreći narodu.
  27. Svaki član Stranke prava ima nastojati, da se usavrši u kojoj struki državna života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, težkoće i želje kojega staleža, te način, kojim bi im se dalo pomoći.
  28. Dobro ponašanje, triezno življenje, medjusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vriednim i poštenim osobama, to su biljegi, po kojima se trebaju odlikovati članovi Stranke prava.
  29. Koji član Stranke prava podpuno prouči i upotrebi ovaj obćeniti naputak, on će u preriedkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima”(croatiarediviva.com)

Eugen Kvaternik 1871. diže Rakovačku bunu. Bio je izdan, uhićen i ubijen. Nakon toga uslijedio je progon dr. Ante Starčevića i Stranke prava. Starčević nije sudjelovao u Rakovačkoj buni.

Slika 2. Spomen-ploča u Zagrebu (MJ)

Najveći pobornik pravaške ideologije sedamdesetih godina 19. st. bila je studentska mladež, okupljena oko lista Hervatska. Kasnije mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da dopusti izdavanje pravaškog lista Sloboda te pomogne obnovi Stranke prava i pravaškog lista.

Prvoga rujna 1878., nedugo nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pojavio se je na Sušaku novi pravaški list – Sloboda. Pojavom Slobode počeo je proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva, osim među najviše slojeve. No, Sloboda je najznačajnija bila po tome što se, nakon razočaranja u Francuskoj, Starčević okreće „rusofilstvu“ i nadi da će Rusija ratno poraziti Austriju te da će se Hrvatska napokon osamostaliti, usprkos dotad iskazanoj mržnji prema njoj. Druga značajna stvar bila je promjena odnosa prema Srbima. No, unutar stranke sukobi između Starčevića i Folnegovića te Starčevića i Barčića bili su stalni, tako da su usporavali djelovanje stranke. Nakon izbora za Sabor 1878. i izbora petorice pravaša za saborske zastupnike, velik broj unionista pristupa Stranci prava, pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Najznačajniji nekadašnji unionisti, a sad okorjeli pravaši postali su zagrebački senator Đuro Deželić te barun Đuro Rukavina, koji je kasnije izabran za predsjednika Kluba Stranke prava u Hrvatskom saboru. Stranka prava postala je prvi masovni pokret u hrvatskome političkom životu, to jest predstavnica općeg nezadovoljstva, ali bez programa i prave stranačke organizacije.

Slika 3. Spomen-ploča u Rakovici (MJ)

Godine 1880. umjesto Mažuranića za bana dolazi mađaron Ladislav Pejačević koji zabranjuje list Sloboda, uhićuje članove i simpatizere Stranke prava i vrši druge oblike pritiska. Na izborima 1881. postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima, pa tako i svećenstvu, premda je Starčević zastupao neke antiklerikalne stavove.

Već 1882. godine gospodarski i politički pritisak ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe, a osobito postupna zamjena hrvatskih natpisa dvojezičnim, hrvatsko-mađarskim natpisima, što je bilo potpuno nezakonito, doveli su do velikih demonstracija u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. Ogorčenje se prenosi i na selo, pogotovo u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. No, javni prosvjedi bili su brzo ugušeni.

Ugarska vlada 1. prosinca 1883. za bana imenuje mađarskoga grofa Károlya (Dragutina) Khuen-Héderváryja, koji je imao gotovo diktatorske ovlasti od 1883. do 1903.  

Na izborima 1884. godine, unatoč pritiscima, stranka doživljava svoj najveći uspjeh. Osvojila je 24 mjesta u Saboru te je Hinko Hinković izradio adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda, osudila dualizam i istaknula njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Khuen-Héderváry mijenja saborski poslovnik i daje pravo predsjedniku Sabora da može ukloniti svaku opoziciju, a reformom uprave i sudstva potisnut je svaki otpor režimu. Héderváry kontrolira Narodnu stranku i ima potporu srpskih zastupnika. U takvim okolnostima Stranka prava prihvaća (1887.) i djelomičnu hrvatsku samostalnost unutar Monarhije. Pravaški pokret ima velik odjek u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Istri i Bosni.

List Hervatska, službeno glasilo stranke, prestaje izlaziti u ljeto 1889. Starčević je bio pasivan, na scenu stupaju Fran Folnegović i Josip Frank (Židov) koji će kasnije Starčevićevu stranku usmjeriti u drugom smjeru.

Narodnjaci su u dalmatinskim gradovima pobijedili autonomaše, ali nije bilo gospodarskog napretka pa jača pravaštvo nakon narodnog preporoda (1890.). Pravaški nauk nije bio poznat u Dalmaciji pa se pravaši povezuju s narodnjacima (Mihovil Pavlinović) te utječu na mlade intelektualce i srednjoškolce.

Za vrijeme posjeta Franje Josipa Zagrebu, 16. listopada 1895., skupina studentske mladeži spalila je pred Jelačićevim spomenikom mađarsku zastavu. Taj čin jedan je od prvake stranke (Folnegović) oštro javno osudio pa je došlo do rascjepa u stranci. Starčević i njegovi sljedbenici bili su u manjini pa dan nakon Folnegovićeva govora izlaze iz stranke. Ante Starčević, zajedno s Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem osnivaju novu stranku – Čistu stranku prava. Dr. Ante Starčević umire 28. veljače 1896., nasljeđuje ga dr. Josip Frank. Fran Folnegović bio je član masonske lože koja je u dogovoru s vladajućim režimom radila na razbijanju Stranke prava. Pravaški pokret slabi jer dolazi do novih podjela među članstvom. Svi su se pozivali na Starčevićev nauk iako su se udaljiti od tog nauka.

Iz toga razdoblja treba spomenuti “Naputak članovima Stranke prava”, objavljen 1871. u pravaškom časopisu “Hervatska”, u kojem Starčević izlaže kroz 30 točaka temeljne smjernice za političko djelovanje.

Slogan stranke: Bog i Hrvati! 

Izvori: croatiarediviva.com, Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” – Zagreb, Hrvatska enciklopedija, Tomislav Ladan

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari