TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Sjeme je Božja riječ a mi tlo na koje ona pada

  • Written by:

(15. nkg-a)

Prispodoba o sijaču prva je od sedam koje Matej donosi u nizu i zacijelo jedna od najupečatljivijih koje je Isus ispripovjedio. Ona ulazi u samu srž odnosa čovjeka i Boga. Isus nam sam daje njezino tumačenje.

U tom smislu ona nam može poslužiti kao dobar uzorak za tumačenje svih ostalih prispodoba. Riječ je temelj komunikacije između Boga i ljudi. Bog nam bezrezervno daje sebe kroz svoju Riječ. Po njoj nam otvara otajstva svoga Kraljevstva. Na nama je da je pravo primimo kako bismo od nje živjeli.

Prispodoba prije svega ističe važnost slušanja: „Tko ima uši da čuje, neka čuje!“ Riječ Božju treba slušati. To je temeljni stav vjernika. U Božjoj riječi je istina života o kojoj u potpunosti ovisi čovjekova sadašnjost, prošlost i budućnost. Stoga slušanje ovdje nije samo primanje izgovorenih riječi već i trud da se u njih što dublje uroni te otkrije poruka za sebe. Prispodoba je uvijek otvorena za tumačenje. Njezina poruka uvijek je tako živa, tako snažna, tako osobna… Uvijek nam nudi nove uvide koji nam rasvjetljavaju životnu stvarnost u kojoj se nalazimo.

Zato njezino slušanje traži vrijeme i predanost cijeloga bića. Traži spremnost na obraćenje.

U razgovoru nakon prispodobe Isus objašnjava učenicima zašto je njima dano da razumiju otajstva Kraljevstva, a drugima ne. To nije zato što bi on nekome uskratio razumijevanje svoje riječi, nego zato što ljudi njegovoj riječi ne pristupaju jednako. Nisu je svi spremni čuti otvorena srca. Usaljeno srce, začepljene uši i zatvorene oči za poruku obraćenja čine čovjeka gluhim i slijepim za razumijevanje Božje Riječi.

Prispodoba o sijaču je izrečena u ozračju Palestine, točnije Galileje, čiji su žitelji uglavnom bili zemljoradnici. Oni su dobro znali koliko je truda bilo potrebno da bi se zemlju iskrčilo, očistilo i pooralo kako bi posijano sjeme u njoj moglo primiti se, izrasti i sazreti. Kada govori o urodu toga sjemena, Isus očigledno preuveličava.

Jedan klas bi uglavnom davao osam do deset zrna. Iznimno do trideset. Preuveličavanjem ističe da Božja Riječ u sebi ima božansku snagu života koja nadilazi sva naša očekivanja. Božja riječ nikada se ne vraća bez ploda, kaže prorok Izaija (prvo čitanje).

Sjeme je Riječ Božja koja nam otkriva tajnu Kraljevstva nebeskog. I ne samo da ga otkriva nego ga ona u sebi nosi. To je Riječ Božja koja se utjelovila i došla među nas. Ista ona po kojoj je sve postalo i bez koje nije postalo ništa. Ona nam se nudi u svoj svojoj životvornoj snazi. Primiti Božju Riječ znači ući s njom u najintimniji odnos života u kojem ljudski život zadobiva sasvim novo obličje. Nebesko. Čovjek ulazi u otajstveno zajedništvo s Bogom u kojem živi puninu dara života.

Osim Božjeg sijanja Riječi potrebno je zalaganje ljudi kako bi to sjeme palo na plodno tlo i donijelo roda. Naša je odgovornost u tome kako slušamo, odnosno s kakvim stavom primamo Božju Riječ. Smisao tla je u tome da primi sjeme i donese urod. Smisao ljudskog života je u tome da primi Božju Riječ i od nje živi.

Prava narav ljudi očituje se upravo u tome. Odnos prema Božjoj Riječi čini bit našeg ljudskog dostojanstva i životnosti. Četiri vrste tla su četiri različita stava s kojim ljudi je ljudi primaju ili ne primaju. U prvom sjeme uopće ne uspije proklijati. U drugome proklije ali ne izraste. U trećem proklije, izraste ali ne donese rod. Tek u četvrtom ono uspije proklijati, izrasti i donijeti urod.

Prvo tlo, zasijani uz put, jesu oni čije je srce je toliko tvrdo da zasijana Božja Riječ ne prodire u nj da bi proklijala, nego ostaje na površini i vrlo brzo je Sotona uklanja odatle. Oni su bezosjećajni, indiferentni, opterećeni grješnim mislima i zabludama. Njima nije stalo do toga što kaže Božja Riječ. Oni je ne uzimaju sasvim ozbiljno. Ne odvajaju za nju ni vrijeme ni trud. Štoviše, poziv na obraćenje njima je vrlo često predmet poruge, kritike, ogovaranja, osude…

Zasijani na kamenito tlo su oni koji Božju Riječ primaju s oduševljenjem, ali, budući nemaju korijena, proklijalo sjeme se brzo sasuši. Njihov entuzijazam je kratkog vijeka. Svaka kušnja, manja ili veća, preteška je za njih i oni odustaju. Oni su duhovno površni, nestrpljivi i prevrtljivi. Načelno bi htjeli primiti poruku Riječi, htjeli bi njezine plodove, ali se oko nje ne trude dovoljno. S Božjom Riječju treba živjeti, staviti joj se u službu, za nju se žrtvovati. I biti strpljiv dok ne izraste i ne počne donositi plodove.

Zasijani na trnovito tlo su oni koji poslušaju Božju Riječ, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, kaže Isus, uguše je i ona ne donese roda. Ovi su nešto bolji od još bolji od prethodnih. Ipak, i njima nedostaje odlučnosti, čvrstine, ustrajnosti… Oni su u sebi podijeljeni, skloni raditi kompromise sa svijetom, sjediti na dvije stolice, spajati nespojivo, živjeti dvostruko… Umjesto da oni utječu na svoju okolinu, oni dopuštaju da im okolina nametne svoj mentalitet. Umjesto da ih Božja Riječ prožme i postane njihova mudrost, oni pokušavaju balansirati između Boga i svijeta.

Konačno, zasijani na plodno tlo su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti. Oni prije svega vode brigu oko vlastitoga srca i duše. Trajno su zauzeti za nutarnju čistoću. Svjesni su da je njihov trud itekako potreban da bi sjeme Božje Riječi u njima proklijalo, izraslo i donijelo rod. U svojim očima već gledaju buduću žetvu, konačni dolazak Kraljevstva Božjeg i vesele mu se. Njih možemo povezati s riječima sv. Pavla (drugo čitanje) koji sa žudnjom iščekuju objavljenje sinova Božjih i da im patnje sadašnjeg vremena nisu ništa naspram buduće slave kojoj se nadaju da će im se očitovati.

Skloni smo ove četiri vrste tla povezati s četiri kategorije ljudi koji na različite načine pristupaju Bogu i vjeri. Međutim, za nas je daleko korisnije da ih promatramo kao četiri različita raspoloženja koja su u većoj ili manjoj mjeri povremeno ili trajno prisutna u srcu svakoga od nas. Nitko od nas u srcu nije sasvim pročišćen od tvrdoće, nestalnosti ili zabluda da bi bio sasvim plodno tlo za razvoj Božje Riječi. Ali ta nas spoznaja ne treba ispunjati malodušjem nego poticati da se još više trudimo obrađivati svoje srce, čistiti ga od grijeha i zabluda, natapati ga molitvom i pobožnostima te jačati djelima pokore i milosrđa da ono bude dobra njiva koja će rađati plodove kraljevstva nebeskog.

Uz to valja kazati da mi nismo samo primatelji Božje Riječi već istovremeno i sijači iste. Primljena milost vjere uvijek nas treba učiniti navjestiteljima onoga što smo primili. U tom smislu nikada se ne smijemo obeshrabriti u trudu da svojim životom – riječima i djelima – sijemo sjeme Božje ljubavi svima oko sebe. Pa i onda kada ne vidimo da to ima ikakvog učinka. Valja nam ustrajati, jer dobro sjeme u plodnoj zemlji uvijek donosi rod, iako mi to uvijek ne uočavamo. Svetačka mudrost nas poučava da se ne trebamo zamarati uspjehom svoga sijanja, to je Božje, nego nastojanjem da Bogu ostanemo vjerni.

Don Marinko Mlakić

Komentari