TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Viktor Kovačić

Slika 1. Zgrada zagrebačke Burse (MJ)

Viktor Kovačić (1874. – 1924.), hrvatski arhitekt, otac je moderne hrvatske arhitekture.

Završio je zidarsku obrtnu školu u Grazu, vratio se u Zagreb pa radi kao vježbenik u građevnoj tvrtki Carnelutti, a zatim i u atelijeru arhitekta Kune Waidmanna koji ga preporuča direktoru obrtne škole Hermannu Bolléu. Tijekom petogodišnjega rada kod Bolléa, kao tehničar i voditelj gradnje, Kovačić je stekao veliko iskustvo koje će mu omogućiti da 1896. upiše elitnu bečku Akademie der bildenden Künste. U Beču je Kovačićev učitelj bio glasoviti arhitekt Otto Wagner. Kovačić susreće arhitekta Adolfa Loosa s kojim će kasnije dijeliti mišljenje, surađivati i prijateljevati.

„Nekoliko godina poslije Kovačić i Loos prisno se sprijateljuju i počinju surađivati. Da nije bila riječ isključivo o poslovnoj suradnji, nego o nadasve prisnu prijateljstvu dvojice sumišljenika i suboraca za iste ideje, najzornije nam svjedoči i niz crteža i skica nedavno pronađenih u Kovačićevoj ostavštini, među kojima je svakako najzanimljivija studija Paladijeve obnove Agripinih terma u Rimu s anagramskim supotpisom dvojice arhitekata — Agripa LF oos Kovac Feci, (op. a. Agripa Adolf Loos Kovačić Fecit).“

Slika 2. Crkva sv. Blaža u Zagrebu (MJ)

Diplomiravši 1899., Kovačić se vraća u Zagreb gdje se vrlo brzo uključuje u javni život. Već 1900. inspiriran istoimenom Wagnerovom knjigom objavljuje u časopisu “Život” programski tekst Moderna arhitektura. Bio je to prvi arhitektonski programski istupi u nas, kojim će biti zacrtani temeljni ciljevi i problemi arhitektonske struke koji su ostali aktualni sve do kraja 20. stoljeća.

Kovačić je posebnu važnost davao uređenju interijera, vrsnim obrtničkim izvedbama, za što je primjer adaptacija vlastitoga stana u Masarykovoj ulici u Zagrebu, kojega je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994. godine.

Snažno je utjecao i na razvoj domaćeg građevinskog obrta, kao i na urbanistička pitanja i pitanja spomeničke zaštite. Objavljivao je niz kritičkih tekstova pa je svojim kontroverznim tezama i istupima u javnosti uzdrmao arhitektonsku scenu svoga doba te stvorio brojne neprijatelje.

Slika 3. Unutrašnjost crkve sv. Blaža (MJ)

„Stanovi, kuće i uopće sve zgrade moraju biti građene prema našim potrebama… Drugo je graditi palaču iz mramora, drugo graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika građene ciglom i željezom… Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost.“

Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva“ citirat će Kovačića Jiroušek u „Vijencu“.

Zbog takvih stavova Kovačić je stekao mnogo neprijatelja. Bio je u sukobu s ostarjelim vladinim predstojnikom za bogoštovlje i nastavu Izidorom Kršnjavim. Skupina provincijskih vladinih službenika, predvođena stanovitim Augustom pl. Pisačićem, nastojala je osporiti čak i pravo korištenja zvanja ovlaštenog i civilnog arhitekta (1912.).

Slika 4. Zgrada u kojoj je stan Viktora Kovačića (MJ)

Prijateljevao je i s Adolfom Loosom, vodio zajednički atelier s Hugom Ehrlichom, a 1906. osniva Klub hrvatskih arhitekata (s Bastlom, Ivekovićem, Ehrlichom i Schonom).

Kovačić je jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata, često zvan ocem moderne hrvatske arhitekture – zbog suptilnih i čistih formi te svojih protofunkcionalističkih načela. Neka od važnijih zagrebačkih djela su: crkva sv. Blaža, palača Burze, kuća Frank, Slaveks i uređenje Jezuitskog trga u Zagrebu, kao i mauzolej De Piennes u Vrbovcu te brojni stambeni natječaji, interijeri i regulacije.

Ovom popisu Kovačićevih ostvarenja mogu se dodati još neka: vila Perok, regulaciju Kaptola i Rokova perivoja, vile Vrbanić i Frangeš, vile Čepulić i Fröhlich te druga djela.

Upravo navedena djela najzornije tumače cjelokupan Kovačićev opus, koji se kretao u široku rasponu od afirmativnog i kritičkog pristupa urbanim temama i njihova aktivnog odnosa prema povijesnom nasljeđu, preko pojedinačnih gradnji, pa sve do studioznih razrada koje su bez susprezanja sezale i do najneznatnijeg arhitektonskog detalja i projekata s područja umjetničkog obrta, izražavajući u Kovačića neodoljivu strastvenu težnju za ljepotom kojoj je podloga duboka unutrašnja potreba za stvaranjem iz najčistijih izvora do kojih može doprijeti ljudski duh. (njegov suvremenik arhitekt Edo Šen)

Slika 5. Ploča pred ulazom u zgradu u kojoj je stan Viktora Kovačića (MJ)

O Kovačiću govori i ovaj citat: Kovačić je na prvoj stranici svog kožom uvezanog notesa ispisao: »Govori hrvatski!«, i to dvaput podvukao. Na naslonjaču u salonu držao je tamburu (»brač«). Ženidba Terezijom Arhanić obavljena je u Remetskoj crkvi u ambijentu autentičnih nošnji tog tada prigradskog slikovitog naselja.”

Viktor Kovačić je za života stekao veliki broj neprijatelja koji ga nisu štedjeli, ali ni on nije  štedio njih. Kovačićev suvremenik slikar Ljubo Babić svjedočio je: “Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih koji su ga s antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin… Izoliran postao je čudak; bohem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni, pak koji su ga voljeli, upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno… Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli, znali su, da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom… Znali su da u svojoj mansardi crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog, da se zanosi maštom za dalekim nekim imaginarnim New Yorkom, iluziji o dalekoj nedohvatnoj slobodi, u sjeni koje počiva ljepota, i da sanja o dalekim perspektivama… kristalnim arhitekturama, o novim ljepotama…”

 Posthumno priznanje

Godinu dana nakon smrti (1925.), na međunarodnoj pariškoj izložbi za umjetnost i obrt (Expositions des Arts Décoratifs), arhitektu Viktoru Kovačiću posthumno je dodijeljen Grad Prix. Glavna nagrada dodijeljena u jakoj međunarodnoj konkurenciji, koju su činila imena poput Augusta Perreta, Le Corbu Siera, Brune Tauta i Konstantina Meljnikova.

Izvori: Darja Radović-Mahečić, Aleksander Laslo, povijest.hr, enciklopedija

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

 

Komentari