ROMAN: Kad se tama spustila (8. poglavlje)

 

Osmo poglavlje

Jugozapad Asurije bio je, slično kao i jugoistočni dio Aremije, gotovo nenastanjen. Međutim, predjeli su ovdje ipak izgledali dosta pitomije. Brojni šumarci i proplanci koji su prekrivali malene okruglaste brežuljke izmjenjivali su jedni druge. Bilo je pomalo čudno da u ovim lijepim krajevima nije bilo ljudi. Ili, gotovo da ih nije bilo. Naime, tu i tamo bi se mogla vidjeti poneka kolibica koja je kao i ona do koje su upravo u ovom času dospjeli Ejnar i Jaki, služila kao zaklon ljudima namjernicima u tom kraju. Zašto su ovi plodni predjeli bili nenastanjeni? Možda bi pravi odgovor mogao biti da su bili previše udaljeni od bilo kojeg većeg Asurskog grada. A s druge strane, ni oni dijelovi zemlje koji su se u ono vrijeme smatrali prilično naseljenima, nisu bili tako gusto naseljeni da ne bi mogli podnijeti još znatan broj novih doseljenika. Dok je situacija bila takva, bilo je teško očekivati da bi netko nastanio ove lijepe i pitome, ali od civilizacije prilično udaljene prostore.

Takvo stanje je u ovom času odgovaralo Zorasu i Visokom. Mogli su jahati slobodno i opušteno ne plašeći se nekih velikih iznenađenja. Njih dvojica su zato velikom brzinom grabili ka cilju. Trebat će im još dosta vremena da dođu na odredište, no ovu pustoš je trebalo što hitrije prijeći.

Predvečer se nađoše pred jednom spiljom pa odlučiše u njoj prenoćiti. Pripremili su ležaj i već su se onako umorni, dok je noć lagano spuštala svoj tamni veo, ispružili uz malenu vatricu. Visoki odjednom podigne glavu i oslušne. Učinilo mu se da iz unutrašnjosti pećine čuje tiho grebanje. Pažljivo je slušao no više ništa nije čuo. Pogleda konje. Bili su mirni.

– Sigurno mi se učinilo – pomisli i opet potraži najudobniji položaj za spavanje. Sklopi oči kad opet začuje isti zvuk. Sad nije dizao glavu nego samo još jednom pažljivo osluhne. Konji su već postali pomalo nemirni. Trzali su glavom i strigli ušima. Nakon dvadesetak sekundi Visoki opet začuje zvuk, no sad puno bliže. Pogleda prema Zorasu. Spavao je.

– Čudno – pomisli – Zoras je obično jako oprezan. Sigurno je previše iscrpljen.

Polako izvuče mač pa pričeka držeći ga u ruci. Odjednom nešto zgrabi Zorasovu torbu, a u istom času bljesne paretski mač. Mrakom se prolomi bolan krik. Parao je zrak odjekujući u dubinama pećine. Čudna sjena promakne udaljavajući velikom brzinom. Čvrsto je stezala Zorasovu torbu. On je već bio na nogama pokušavajući pratiti nepoznatog lopova.

Visoki ga je slijedio žurno vadeći baklju iz torbe. Malo kasnije slaba svjetlost obasja unutrašnjost podzemlja. Nalazili su se u povećoj galeriji koja se u blagom padu spuštala prema sjeveroistoku, a potom se sužavala u mračni ali još uvijek prilično široki hodnik. Bjegunac je već bio na ulazu u njega.

– Gotovo je – žalosno procijedi Zoras gledajući za čudnim bićem koje je usprkos rani grabilo hitrim koracima – pećina je očito ogromna i njemu dobro poznata. Nikad ga nećemo naći. Ranio sam ga, a opet je brz kao vrag.

Dok je govorio pogleda prijatelja. Ovaj je u ruci već držao napeti luk. Strijela poletje, no nije bilo baš nikakve šanse da pogodi cilj.

– Čudno – pomisli Zoras. Pogledom je pratio strijelu koja je u mraku neobično svjetlucala.
Lopov je već zamakao za kamenje iza kojega se tunel savijao gubeći se dalje u dubini. U sljedećem djeliću sekunde Zoras vidje kako strijela ne nastavlja ravno nego okreće za svojim plijenom. Pogleda upitno Visokog. Baš u tom času odjeknu stravičan krik. Strijela je pronašla svoj cilj. Požuriše dolje i nađoše čudno maleno biće koje je već zašlo tridesetak metara u tunel. Ležalo je probodeno kroz desno rame, a s tog mjesta se uopće nije mogao vidjeti položaj odakle je strijela upućena. Stvor se grčio tiho ječeći. Bol ga je žestoko ujedala, a strah posve paralizirao. Zoras uzme torbu i još jednom pogleda biće. Imalo je dvije noge i dvije ruke baš kao i čovjek, no bijaše mnogo manje. Glavica mu bijaše okrugla i veoma simpatična. Na njoj su se isticale goleme, širom otvorene oči. Cijelo tijelo bijaše mu obraslo gustom mekanom dlakom koja je na prsima bila razdijeljena kratkim krvavim tragom. Na tom mjestu ga je dotakao paretski mač. Na njegovu sreću bio je njime samo okrznut. Biće je izgledalo neobično, no djelovalo je pitomo i umiljato.

Visoki mu pristupi i iščupa strijelu iz ramena.

– Točno gdje sam gađao – veselo dobaci i namigne Zorasu. Ovaj ga upitno pogleda ne govoreći ništa.

Kad mu je strijela iščupana stvor glasno jaukne. Zgrčio se još jače nalikujući povećem klupku krzna. Doslovno se tresao od straha. Visoki ga je jedno vrijeme gledao pa mu položi ruku na rame. Iako im je zadao dosta muke bilo mu ga je žao. Sad mu se činio toliko jadan i izbezumljen da mu odluči previti ranu na ramenu. Kad je završio biće je još uvijek drhtalo.

– Hajde, možeš ići – progovori Zoras na što se jadni stvor još jače zgrči. Visoki ga podigne i pokaže mu rukom prema mračnom tunelu.

– Hajde, možeš ići kući – lagano ga gurne naprijed. Kao da je napokon shvatilo, preplašeno stvorenje prigušeno zaskviči, no ovaj put, činilo se, od olakšanja i radosti. Sljedećeg trena šmugne u mrak.
Prijatelji pogledaše u tunel kojemu se nije naziralo kraja, a potom krenuše natrag. Kad su se vratili opet potpališe vatru. Zoras još jednom upitno pogleda Visokog.

– Kako si ono izveo – upita ga.

– Što to? – ovaj se pravio nevješt.
– Je li to ono što mislim da jes t- opet ga upita Zoras gledajući tobolac za strijele koji je stajao prislonjen na zid pećine.

– Jest, to je Deutin tobolac – odvrati Visoki.

– Mislio sam da je kod Velikog Rendala, a da ga taj nikome ne da.

– Vidiš da više nije… uostalom njemu i ne treba. Toliko je dobar strijelac da mu je postao suvišan. Jednom sam mu napravio uslugu i evo moje nagrade.

Zoras uze u ruke tobolac i zadivljeno ga promotri. Na prvi pogled je bio kao i svaki drugi predmet iste namjene, no ovaj je doista bio poseban. Jednom davno ga je izradila Deuta, žena i najveći lovac među svim lovcima. U njemu je nastajala strijela koja je imala svojstvo da prati cilj prema kojem je upućena. Ako bi cilj skrenuo s pravca ona bi krenula za njim. Ovakvom je oružju bilo teško pobjeći, ali i ono je imalo jednu manu. U njemu su, naime, mogle stajati samo dvije strijele. Kad bi se odapele u praznom tobolcu bi se pojavile nove dvije, no za to je trebalo dosta vremena. Zato je trebalo dobro paziti kad će se strijele izbaciti jer se druge moralo dugo čekati.

……

 

Jaki i Ejnar su lagano puzali ka kolibici. Bili su jako oprezni pazeći na svaki pokret s druge strane. I na najmanji šum bi zastajali zabijajući nos u travu. Sad su već mogli vidjeti da je oko brvnare obilazilo desetak sjena. Na jednom kamenu udaljenom nekoliko metara od nje sjedila je prilika u crnom. Ispred nje je gorjela vatra iznad koje je visjela oveća posuda. Prilika je mirno sjedila, a prijatelji još nisu mogli vidjeti o kome se radi. Zato prebaciše preko sebe midjanske mreže pa dopuzaše do čistine koja se protezala tridesetak metara od kućice. Otprilike tolikim polumjerom okruživala je cijelu brvnaru. Pažljivo pogledaše na sve strane. Vidjele su se samo spodobe oko kućice.

– Hmm, ako ovako nastavimo primijetit će nas – prošapta Ejnar. Jaki mu pokaže u smjeru zapada. S te strane se uzduž proplanka povlačio jedan nabor visok oko tridesetak centimetara. Bio je obrastao gustom travom i mogao je sakriti čovjeka koji puzi od pogleda iz smjera kolibe. Nabor se protezao sve do nekoliko metara od kolibe, prema njenoj jugozapadnoj strani.

– Kad bi dopuzao do ruba nabora, bio bi od one spodobe udaljen svega tri ili četiri metra – tiho će Jaki pokazujući rukom na priliku ispred vatre – odavde mi se čini da bi u tom slučaju još uvijek bio zaklonjen travom. Valjda neka od ovih sjena neće došetati do tog mjesta.

– Onaj zakukuljeni je nazer, ne čini li se i tebi tako? – upita Ejnar.

– Ako se pitaš je li to morg, siguran sam da nije. Vjerojatno je nazer.

Za trenutak se zamisle. Napasti ih ili ne? Srede li nazera, za ovu dvojicu iskusnih boraca ostatak je lak posao. No, bi li bilo bolje pokušati uhvatiti nazera i natjerati ga da štogod kaže? To već neće biti laka zadaća, ali mogla bi biti jako korisna. Ejnar se zagleda kroz prozor pokušavajući pogledom prodrijeti u polumrak kolibe. Unutra se nije moglo nazrijeti nikakvo kretanje. Prijatelji se učas nijemo sporazumiješe. Spremiše mreže pa Ejnar krene prema naboru, a Jaki prema suprotnom kraju čistine. Čekao je na rubu gustog grmlja i pomno pratio Ejnarovo napredovanje.

Vješta prilika je, često zastajkujući i osluškujući, spretno puzala zaklonjena gustom travom. Vrlo brzo dođe do ruba nabora pa priljubi lice uz tlo. Za to vrijeme Jaki je stigao na mjesto odakle je imao dobar pregled čistine, a istovremeno je bio u istom pravcu s naborom tako da je mogao vidjeti Ejnara. U slučaju opasnosti javio bi mu se ptičjim krikom. Za tu priliku imao je posebnu zviždaljku. Sad je čekao da Ejnar skoči na nazera i onesposobi ga, a on će udariti s druge strane. Ako iznenađenje bude potpuno brzo bi svršili posao. Nisu htjeli zvati momke jer bi to potrajalo, a vjerojatno dolazak cijele grupe ne bi ostao neprimijećen. A onda tko zna što bi bilo. Ako imaju teleporter, a zacijelo ga iza kolibe imaju, možda im nazer pobjegne. Zato nisu željeli riskirati, nego odlučiše posao sami privesti kraju.

Kad vidje kako se Ejnar podiže od tla spremajući se u dva koraka biti na nazeru, Jaki se napne kao luk. Samo je čekao da prijatelj krene. Odjednom zapuše hladan vjetar. Kad ga je osjetio Ejnar je opet priljubio lice uz tlo. Vjetar se pojačavao i već nakon nekoliko sekundi iza kolibe nastane veliki vrtlog. Ejnar oprezno proviri i ugleda roj mračnih spodoba. Izlazile se iz vrtloga tiskajući se iza barake.

– Dolaze novi – u strahu pomisli. Čvrsto je stisnuo srebrni mač.

Nazer koji je sve dotad sjedio ustane i okrene se prema kolibi. Uskoro se pojavi jedna osoba gotovo identična njemu. Bio je to još jedan nazer. Uslijediše srdačni pozdravi. Nakon toga sjedoše uz vatru. U međuvremenu se pojavilo još desetak nakaznih sjena. Srećom ostadoše u povećoj grupi iza kolibe. Koji put bi netko iz te grupe prošetao sve do ruba čistine pa bi se opet vratio. Nisu ulazili u onaj dio gdje su sjedili nazeri valjda ih ne želeći ometati. To je u svakom slučaju odgovaralo Ejnaru jer je zbog toga bio još uvijek nezamijećen.

– Dugo ti je trebalo – začuje Ejnar glas prvog nazera – načekao sam se dragi prijatelju.

– Što ćeš, uvijek ti iskrsne nešto nepredviđeno.

– Mislio sam da ćeš dovesti još ovih rutavaca – klimne prvi glavom u smjeru spodoba iza kuće.

– Kasnije će ih još doći. Ne brini, bit će nas dovoljno. Kad u obzir uzmeš strah mislit će da nas je na tisuće.

– Nadam se.

Tišina je potrajala jednu minutu.

– Koga si vidio od zapovjednika? Kako su raspoloženi? – upita opet prvi nazer.

– Vidio sam Bargana i Ezila. Nisu baš sretni iako to ne žele pokazati.

– Dobro da neki od njih već nije glavom platio – zamisli se prvi nazer – kako su mogli onako zeznuti stvar. Trebalo je samo udariti i posjeći sve živo, a oni… paf… promašaj.

– Pa ne može se baš reći da nisu posjekli sve što su mogli.

– Da, a oni zbog kojih su sve to i činili? Svi su se izvukli. Što je to nego potpuni promašaj?

– I ja mislim tako, no još nije kasno. Jesi li čuo za ono u Asuriji, za onog uhvaćenog mladića?

– Nešto sam načuo. Znaš da nama baš puno ne govore.

– E, on je sin jednog od velikih neprijatelja. Zarobljen je i sad se čeka njegov otac. A taj, ako je imalo pametan neće dolaziti. Postavljena mu je stupica koju nikako ne može izbjeći.

– Misliš da ne može? Zar i prije ovog napada nismo bili sigurni u uspjeh, a gdje su sad ti veliki neprijatelji? Svi su se izvukli. Osim toga meni su jednako veliki i oni drugi. Ja mogu stradati od svih njih. Te velike se lovi samo zato što su opasni onim monstrumima.

– Dragi moj, u pravu si. Samo nemoj da te netko čuje. Za čas ćeš ostati bez te ružne glave.

– Iskreno, ja mislim da bi već poneka naša glava bila skinuta da im nismo prijeko potrebni.

– Zar ti zaista misliš da morzi i ostala bratija ne bi mogli sve izvesti i bez nas?

– Mogli bi, ali tada ne bi postigli svoj glavni cilj. Sve bi poubijali i iskasapili i što onda? Kime bi upravljali? Tko bi im se klanjao i dvorio ih? Kome bi utjerivali strah u kosti?

– Da, čini se da je smisao njihove egzistencije što više ljudi prevesti pod svoju komandu, njima upravljati i maknuti ih od druge strane. A što to neprimjetnije naprave tim bolje. Bitno je da oni vladaju, makar može izgledati da vladamo mi ili netko sličan nama. Može izgledati da vlada i kralj Gorgor ha, ha!!

– Što me briga tko će vladati dok ja imam koristi od toga. Ja želim biti pri vrhu. Disati na površini, a ne se daviti u prljavom blatu. Što lakše dišem to bolje. Gore, na vrhu je sve: i vlast i bogatstvo i moć i užitak i zadovoljstvo… Zato i jesam ovo što jesam. Zašto i kako, e prijatelju, to ti mene uopće ne zanima. Cijena? Ni ona, dragi moj, nije bitna. Važno je samo ostvariti cilj.

Ejnar je slušao razgovor dvojice gadova razmišljajući što bi uradio. Dosad nije čuo ništa što već nije znao pa odluči još malo pričekati.

Ona dvojica su neko vrijeme šutjela, a onda drugi nazer upita:
– Što si odlučio? Što ćemo prvo uraditi? Imaš li već kakav plan ili ćemo tek nešto smisliti?

– Nemam nikakav plan. Imamo sreću što smo poslani u ove puste i bezopasne krajeve pa i ne moramo baš previše naprezati mozak.

– Ipak moramo nešto odlučiti.

– Još nekoliko dana ćemo biti skriveni u ovoj pustari, a onda krećemo u akciju. Naša je zadaća donijeti što više nemira i straha. Vijesti o našim djelatnostima moraju doći do Wiltona i to ako je moguće u što strašnijem obliku. Razmišljao sam o tome dok sam čekao i psovao što te nema. Što sam više razmišljao to sam manje razumio zašto moramo djelovati baš tako.

– Ja sam došao do sličnog zaključka. Ni meni nije baš jasno, no koga briga? Uradimo što se od nas očekuje.

– Dosta sam čuo – pomisli Ejnar – no, sad ih je previše za nas dvojicu. Trebali bismo pozvati ostale.

Lagano se okrene i počne puzati natrag kad odjednom začuje fijuk. Dok je rezak zvuk još titrao zrakom, strijela se zabije ravno u grudi jednog nazera. Ejnar skoči i potrči za drugim koji je već bio skoro iza kolibe. Vjerojatno se želio domoći teleportera. Krajičkom oka je opazio priliku koja je trčala proplankom žestoko mašući mačem. Na svoj užas prepozna Erica. Nakaze sa stražnje strane kuće bijesno jurnuše na mladića, a u tom času iskoči Jaki sijekući jednim udarcem po dva-tri neprijatelja. Ejnar je trčao za nazerom no ovaj je već bio predaleko. Zato uzme bodež i zavitla ga za njim. Pogodi ga no zlotvor zatetura, sagne se i nastavi dalje. Eric je pažljivo pratio što se događa. I on je uspio srediti nekoliko sjena, a zatim pojuri za ranjenim nazerom. Ejnar se zaprepastio kad je vidio koliki su bijes i mržnja obuzeli njegovog štićenika. Oba gotovo istovremeno stigoše do ugla kolibe i ugledaše bjegunca kako pritiska crni kamen na stupu. Povučen od nepoznate sile, nazer u trenu nestade. Eric je u jednom skoku bio kod stupa. Ljutito je mačem mlatio po čvrstom drvetu. Nažalost, stigao je prekasno. Gad je jednostavno ispario.

Mladić se bijesno okrene Ejnaru: – Meni neće pobjeći – povika.

Istog časa stisne crni kamen, a jaka sila i njega povuče. Ejnar protrne.

– Mala budala. A ja sam još veća budala kad sam ga poveo. Budala, budala… tko zna gdje ovo vodi?

Nije imao izbora pa i on dotače kamen.

Na bojište su već pristigli i ostali ratnici te su borbu brzo priveli kraju.

……

 

Visoki i Zoras su cijelu noć proveli naizmjenično spavajući i stražareći. U rano jutro krenuše dalje. Pećina ostade iza njih iako ih je jako zanimalo što se nalazi u njenim dubinama. Pitali su se kakvo je ono neobično biće i zašto je zgrabilo torbu? Je li znalo što čini ili ga je tjerala puka znatiželja? Nisu odmakli niti kilometar od ulaza u spilju kad se Zoras zaustavi.

– Idemo natrag. Želim vidjeti što ima unutra. Ono biće mi je stalno u mislima.

Ubrzo su opet bili pred mračnim otvorom. Upališe baklje i zakoračiše u mrak. Lagano su se spuštali prema hodniku na kraju galerije. Kad su došli do mjesta gdje je biće bilo pogođeno ugledaju tragove krvi. Oprezno produže dalje pažljivo osluškujući. Odjednom se zaustave jer se veliki hodnik račvao na više manjih. Što sad, nijemo se upitaše gledajući mračne rupe oko sebe? Tlo pod nogama je bilo kamenito pa su uzalud tražili bilo kakav trag. Pomno su pregledavali sve hodnike pazeći da se ne izgube. Na koncu, na zidu jednog tunela ugledaše krvavu mrlju. Valjda se maleni ranjenik, vjerojatno još uvijek uplašen i umoran, tu naslonio okrvavljenom rukom. Oprezno nastaviše dalje tim hodnikom. Vijugao je još kojih tristotinjak metara. Odjednom iza jednog zavoja ugledaše svjetlo. Bio je to izlaz. Kad su došli do njega oprezno proviriše van. Tunel se nalazio na pedesetak metara od tla, a prema dolje su vodile stepenice uklesane u kamen. Pred njima je pucala golema zelena dolina čijim je središnjim dijelom tekao bistri potočić. Uz potočić se, u njegovom bližem dijelu, prostirala velika livada na čijim se rubovima vidjela šuma. Dalje od ulaza potočić je žuborio kroz šumu. Sve se zelenjelo predivnom čistom bojom, a zrakom se orio bogat cvrkut ptica. U daljini se nazirao jedan oveći proplanak. Prijatelji ga nisu mogli jasno vidjeti zbog prozračne maglice koja ga je nježno obavijala.
Cijela dolina, koliko se to moglo odavde vidjeti, imala je površinu od pedesetak kvadratnih kilometara. Sa svih strana su je okruživale ogromne litice tvoreći oko nje gotovo savršen krug. Činilo se da je nekad davno u srce planine udario ogroman meteorit i napravio u njoj ovu veliku rupu. Sad je to mjesto oživjelo i izgledalo zaista prekrasno.

– Ovo je čudesno – pomisli Zoras pa polako krene niz kamene stepenice. Stalno je gledao i desno i lijevo. Visoki se spuštao za njim pažljivo motreći šumovite rubove livade. Već su oprezno hodali proplankom udišući punim plućima mirisni zrak. Nije im se baš sviđala ona šuma preko puta, jer su ovdje bili kao na strelištu. Ako je u blizini skriven kakav neprijatelj mogli bi loše proći. Polako su se približavali golemim stablima. Pratili su svaki pokret i trzali se i na najmanji šum. Uskoro zađoše u gustu šumu. Sporo su njome napredovali pomno motreći i osluškujući.

Odjednom se zrakom prolomi snažan urlik visokog tona. U istom času dva prijatelja okrenuše jedan drugome leđa čvrsto zgrabivši moćne mačeve. Nažalost, bilo je kasno za bilo kakvu akciju. Ogromna mreža koja je visjela negdje visoko na stablima padne preko njih. Prijatelji se snažno trgnu pokušavajući se svim silama izvući, no bez uspjeha. Počeše mačevima, koliko im je to ovaj nezavidan položaj dopuštao, rezati mrežu, ali i to je bilo presporo. Već su bili potpuno opkoljeni. Oko njih su stajali zacijelo prijatelji onog sinoćnjeg stvora. Bilo ih je na desetke, a svi su mu jako sličili. U rukama su držali toljage, primitivne kamene sjekire i koplja.

– Uhvatiše nas mali prokletnici – promrsi Visoki – čini se da je svaki otpor uzaludan.

Krug oko dvojice prijatelja pod mrežom sve više se sužavao. Maleni stvorovi su mahali svojim kopljima i toljagama, činilo se više u strahu nego prijeteći. Kad su se potpuno približili Zorasu i Visokom oni teškom mukom spremiše mačeve u korice. Znali su da se u ovom položaju ne mogu odupirati. Vidjevši da su zarobljenici spremili oružje, maleni ratnici oduševljeno zažubore. Pobijedili su i zato su bili iznimno radosni i ponosni.
Odjednom jedan živahan borac skoči prema zarobljenicima, ali još brže u strahu odskoči nazad. Odmah za njim to uradiše još neki. Očito su bili jako plašljivi, a činilo se da ne znaju što bi dalje činili. Visoki pomisli kako je samo pitanje vremena kad će se ohrabriti i skočiti na njih udarajući ih onim što im se već nađe u ruci.

U tom času začuje Zorasov glas: – Vidiš li onu dvojicu lijevo. Čini mi se da su glavni ovdje.

Visoki klimne. Pogleda ih. Činilo mu se da se nekim čudnim jezikom nešto dogovaraju. Jedan je mrmljao, a drugi povremeno cupkao i gestikulirao. Nakon toga su zamijenili uloge. Stalno su pogledavali prema Zorasu i Visokom.

– Ako krenu na nas ja ću probosti jednog, a ti drugog  -zlovoljno reče Visoki – bar ćemo to moći. Tek toliko da ne padnemo bez borbe… ako zbog ove proklete mreže mognemo i to.

Situacija se iz sekunde u sekundu pogoršavala. Malena stvorenja su očito hrabrila jedno drugo huškajući se na akciju. Nekoliko njih podigne koplja i počnu podizati veliku buku.

– Izgleda da su odlučili da nas dokrajče. Ako će to učiniti kopljima gotovi smo bez mogućnosti da kojeg zakačimo – promumlja Visoki.

Zoras je šutio držeći dršku mača. Bilo je jasno da maleni nisu imali hrabrosti doći na domet zarobljeničkih mačeva jer je nekoliko kopljanika već zavitlalo svojim oružjem. Mahali su kopljima, ali nikako da ih izbace. Činilo se da još uvijek nešto premišljaju. U tom se času naprijed probije jedan bučan stvor.

– Čini se da je to onaj od sinoć – opet će Visoki.

– On je – odvrati Zoras čudeći se jer je izgledao gotovo potpuno zdrav.

Stvor je skakutao, kričao, piskutao i gestikulirao cijelo vrijeme pokazujući prema prijateljima pod mrežom. Odjednom skoči prema jednom od one dvojice i zvecne ga lagano toljagom po glavi. Svi spustiše oružje, a on lagano priđe mreži. Oprezno pristupi Visokom i kad vidje da ga on ne pokušava napasti okrene se prema svojim sunarodnjacima. Zatim se prisloni na Visokog, a ovaj se i ne pomakne bojeći se da ga ne uplaši. Iz gomile se začuje začuđeni žamor. Očito su se maleni stanovnici ove zelene doline divili hrabrosti svog suplemenika. Ovaj započne povlačiti mrežu, no rana mu ipak nije dopuštala takav napor. Zamrmori i zaviče prema onoj dvojici. Ovi mu oštro odvrate snažno gestikulirajući. Izgleda da se baš i nisu slagali s novopečenim prijateljem dvojice zarobljenika. Tada on krene prema njima podižući svoju toljagu i dalje im nešto tumačeći. Začas su prijatelji bili slobodni. Stajali su mirno ne želeći dati ni najmanjeg povoda eventualnom sukobu. Nakon nekog vremena maleni stvorovi krenuše prema središtu šume. Zoras i Visoki su hodali s njima, a uz njih je cijelo vrijeme skakutao njihov novi prijatelj. Dvojica zarobljenika bi tu i tamo u visokim krošnjama vidjeli ponekog stvora kako vješto izvodi različite akrobacije, a koji put bi im se činilo da čak lete s jednog stabla na drugo. Očito su mali čudaci bili vrhunski penjači kojima je krošnja drveta bila drugi dom.
Šuma je vremenom postajala sve gušća, pa se prijatelji iznenadiše kad se odjednom nađoše na čistini koja je oblikovala gotovo pravilan krug. Bio je to onaj proplanak koji su nazirali kroz jutarnju izmaglicu. Središtem proplanka tekao je potočić preko kojega je bilo podignuto nekoliko drvenih mostića. Bili maleni i simpatični pa izgledahu kao da su napravljeni za kakav dječji zabavni park. S obje strane potoka ljeskale su se živo obojene drvene kućice ispred kojih su trčkarala sićušna dlakava stvorenja, zacijelo djeca ovih čudnih bića. Cijela čistina bila je obasuta najrazličitijim vrstama cvijeća koje je pomaljalo šarene latice vireći iz mekane zelene trave. Iz potočića bi se koji put praćnula kakva ribica, a livadom, kojom su lepršali raznobojni leptiri, razlijegao se glasan pjev ptica i kreketanje žaba. Zoras i Visoki bijahu zadivljeni ljepotom koja ih je okruživala.
Mali prijatelj je vodio svoje nove poznanike prema jednoj velikoj nastambi. Vjerojatno je to bilo mjesto gdje su se stanovnici okupljali kad su imali kakav važan dogovor. Uveo ih je u oveću prostoriju. Na njenom kraju, točno nasuprot vrata, nalazila se stolica s velikim naslonom. Podsjećala je na tron. Približivši se, prijatelji primijetiše da netko sjedi u njoj. Kad netom vidješe tko je zavaljen u stolicu, zinuše od čuda.

……

 

Aretus i Jonas su jahali u tišini. Nakon duge šutnje Jonas progovori: – Stalno mislim na onog čovjeka. Tko bi to mogao biti? – upita više za sebe.

Aretus je šutio. Jahali su najkraćim putem prema odredištu. Put je bio ravan i utaban. Brzo su prelazili mnoge kilometre ne susrećući gotovo nikoga. Tu i tamo bi vidjeli poneko za one krajeve uobičajeno lice. Prijatelji su cijelo vrijeme držali kapuljače na glavi. Nešto prije podneva spuštali su se s jednog blagog prašnjavog brežuljka. Put je vodio ravno do podnožja, a onda zavijao udesno gubeći se u šumi. Ubrzo se nađoše među stoljetnim stablima, pa po njima pade debela sjena. Grabili su mekanom šumskom stazom, spretno izbjegavajući rijetke prepreke. Trava je ublažavala konjski korak, pa se činilo da klize po mekanom tepihu. Odjednom Aretus naglo skrene sa staze, a zatim se kroz gustu šumu vrati nekoliko stotina metara unazad, paralelno s putem kojim su došli. Jonas se probijao za njim ništa ne shvaćajući, ali ništa niti ne pitajući. Zastadoše u dubokoj sjeni, strpljivo čekajući. Jonas upitno pogleda Aretusa, a ovaj mu samo dade znak da šuti. Nakon kratkog vremena pored njih projahaše tri jahača. Na ogrtačima koji su lepršali za njima vidjeli su izvezenu zmiju. Prate nas oni od sinoć, pomisli Jonas. Bio je iznenađen jer nije primijetio baš ništa sumnjivo.

– Ubrzo će se vratiti i pronaći nas – zamišljeno će Aretus – imamo dvije mogućnosti. Možemo pokušati pobjeći, ili ih napasti i posjeći. Ako pokušamo pobjeći, to neće biti lako izvesti. Noć je daleko, a na ovom mekanom terenu bez problema će nam pratiti trag. Sigurno su u tome veoma iskusni, inače nas ne bi slijedili. U svakom slučaju, sad kad smo im sumnjivi, bit će jako opasno nastaviti u ovom smjeru.

– Idemo. Pokušat ćemo im zametnuti trag – Aretus podbode konja. Jahali su nekoliko sati kroz gustu šumu ka istoku dobro pazeći da se ne ozlijede oni ili konji. Šuma je na pojedinim mjestima bila gotovo neprohodna. Jonas je zadivljeno gledao Aretusa koji je u svakom času znao kud treba ići.

– Ja bih se odavna izgubio – razmišljao je – Kako je moguće da se Aretus u ovakvoj džungli tako lako orijentira?

Aretus je nekoliko puta stao i okretao se nazad. Utišavao je konja pod sobom naprežući vid i sluh. Svaki put bi zaključio da su im još za petama, a zatim bi okretao konja i hitro nastavljao dalje.

– Skoro će noć, a među onom trojicom nema nazera. Možda im ipak pobjegnemo – razmišljao je dok ga je mladić šutke pratio.

Uskoro se spustio mrak. Prijatelji su sišli s konja pa su, vodeći ih za uzde, nastavili pješice. Nakon više sati napornog probijanja mračnim područjem stadoše da se odmore. Dok je Jonas drijemao, Aretus je pozorno osluškivao. Poslije nekoliko sati nastaviše dalje. Zora ih je dočekala u brzom hodu, a čim se malo razdanilo uzjahaše. Odlučiše ići još prema istoku, a onda okrenuti prema sjeveru. Svakako bi se trebalo što neprimjetnije i bezbolnije privući eridskim ruševinama. U njima ih je ionako čekao pravi pakao, pa ga je ovdje trebalo izbjeći koliko je to god bilo moguće.

Putovali su opet cijeli dan, a predvečer stigoše pred jedno maleno naselje. Ujahaše i potražiše gostionicu. Bila je točno u središtu naselja prepoznatljiva po tome što je bila mnogo veća nego druge brvnare. Ispred nje je na drvenoj ploči visio natpis: `Kod Grizlija`.
Dvojica jahača odvedu konje iza zgrade te uđu unutra. Odmah su shvatili zašto se gostionica onako zove. Iza šanka je stajao ogroman čovjek čija se snaga, bar je tako izgledalo, gotovo mogla mjeriti s medvjeđom. Pogledao je prema došljacima ne govoreći ništa. Štoviše, činilo se da niti ne gleda u njih. Aretus odmah osjeti da je atmosfera u ovoj prostoriji čudna. Bilo je tako napeto kao da je svaki čas negdje nešto moglo prasnuti. Brzo okruži pogledom po zadimljenom prostoru i ugleda sedmoricu ljudi. Gostioničar je bio osmi. Trojica su sjedila za jednim stolom, za drugim stolom dvojica, a za trećim još dvojica. Ova zadnja dvojica sjedili su u udaljenijem uglu prostorije, a izgledali su prilično opasno.

Jedan od njih bio je čovjek od svojih četrdesetak godina, izuzetno snažne građe. Imao je ogromne dlakave i kvrgave ručerde. Ispod rukava košulje se nazirala debela mišićava podlaktica, a nadlaktica je tako napinjala košulju da ova samo što nije popucala. Bio je širok i jak. Dugačka masna kosa je u pramenovima padala na ramena. Na mjestima je bila prosijeda kao i gusti brkovi. Preko lijevog oka pa sve do usne šupljine pružao se gadan ožiljak koji kao da je bio potvrda brojnih okršaja kroz koje je taj čovjek prošao. Odjeća mu je bila stara i izblijedjela, ali nipošto neuredna. Preko ramena je imao zakačen ogrtač boje koja je sličila ljubičastoj, a o pojasu se ljuljao teški mač.

Njegov kolega je bio desetak godina mlađi. Bio je nešto viši i vitkiji od svog prijatelja. Odjeća mu bijaše posve nova i jako fina, a o pojasu se klatio kratki oštri mač. Nije bio ni približno snažan kao njegov kolega, no to nije smetalo općem dojmu da je, u najmanju ruku, jednako tako opasan. Gledajući ga čovjek se nije mogao oteti dojmu da je brz i opak kao zmija u trenutku napada. Pogled na njegove oči bio je dovoljan da ga se, ako imate imalo mudrosti, klonite. Sličile su uskim prorezima iz kojih su vrebale dvije podmukle crne točkice kojima se ništa nije moglo sakriti. Upravo sad su bile uperene u dva došljaka koji su pokriveni kapuljačama stajali pored šanka.

Aretus je u času snimio situaciju i okrenuo se domaćinu.

– Trebalo bi se pobrinuti za naše konje – reče ljudeskari.

Ovaj isti tren izađe van kao da je samo čekao povod da nestane.

– Gdje smo ono stali – začuje se grub, hrapav glas – ah da, rekao sam da vas ne želim vidjeti ovdje.

Riječi su bile upućene dvojici ljudi koji su sjedili za stolom u sredini prostorije. Ta dvojica bijahu obični ljudi na kakve ste najčešće mogli nabasati u ovim krajevima. Vjerojatno su s neke farme došli poslom u naselje, pa ih je tu zatekao mrak. Takvi ljudi koji su uvijek radili i samo radili, nerijetko su morali trpjeti teror različitih nasilnika. Sada su šutjeli kao zaliveni znajući da i najmanji njihov pokret, ili ne daj Bože krivi pogled, može samo doliti ulje na vatru u ovoj ionako užarenoj situaciji. Najradije bi nestali no bojali su se da to još više ne razjari onu dvojicu. Zato su u strahu iščekivali što će se dogoditi.

– Odgovorite mi kad vas nešto pitam – urlao je onaj s ožiljkom.

– Ali gospodine mi smo samo htjeli ovdje prespavati i rano ujutro krećemo dalje… Sigurno se više nećemo vidjeti pa… zato ne vidim razloga zbog kojeg se moramo svađati. Mi smo jadni seljaci koji jedva čekaju doći na svoju zemlju… i… i… zadnje što želimo jest da nekome smetamo i ugrožavamo njegov komoditet. Pustite nas… mi vam nismo prava mjera. Ako smo vas nečim uvrijedili ispričavamo se jer to zaista nismo htjeli. Mi smo miroljubivi i…

– Dosta štene, ne cvili! Smrdiš mi dovde balegaru. Začepi tu prljavu gubicu – izgovarajući ove grube riječi opaki čovjek ustane i krene prema stolu one dvojice. Ovi su se od straha tako stisnuli da su izgledali puno manji nego su uistinu bili. Njegovom podlom kolegi lice zasja zadovoljstvom. Naslađivao se nervozno žmirkajući sitnim očima, očito jedva čekajući nastavak predstave.

Snažna protuha stigne do stola i ljutito pogleda dvojicu preplašenih seljaka. Nadvije se nad njih i bijesno zareža, pa se jadnici dršćući još više uvukoše u sebe. Znali su da se ovo ne događa nimalo slučajno i da nasilnik neće tek tako prestati. Očito je sve radio za nečiji tuđi račun. Protuha jednom rukom uhvati stol, podigne ga pa odmah s njim lupi o pod. Sve se zatrese, a jedan od seljaka izbezumljen padne sa stolice. Grubijan uhvati drugog za kosu i baci ga na pod zajedno s njegovom stolicom. Jadnik ostane sklupčan ležati na tlu nemoćno ječeći. Molećivim pogledom kružio je po licima u prostoriji očekujući barem i najmanju naznaku da netko uopće primjećuje što se događa. Svi nazočni su sjedili spuštenih glava očito se ne želeći miješati u nešto što nije bio njihov posao. Vidjelo se da se boje jakog nasilnika.

U tom su času po jadnom čovjeku počeli pljuštati žestoki udarci nogama. Zlotvor ga je udarao gdje god bi stigao. Odjednom se otvoriše stražnja vrata i kroz njih izleti jedan dječak čije se lice nalazilo u dubokoj sjeni velike kapuljače. Odmah se baci na podivljalu protuhu objesivši mu se o ruku. Ovaj podigne ruku skupa s dječakom pa ga svom silinom tresne o pod. Dječak jaukne i legne preko zgrčenog čovjeka pokušavajući ga zaštititi svojim nejakim plećima. Tankim glasom očajno zaviče:

– Pustite mi oca!

Baš u tom trenu Aretus je ispod oka pogledao onu trojicu za stolom. Gledali su točno ispred sebe kao da su trenutačno na nekom posve drugom mjestu. No, iskusno oko primijeti da jedan od njih drži nemirnu šaku na dršci mača.

Za cijelo to vrijeme Jonas se teškom mukom suzdržavao da ne skoči i napadne nasilnika.
Tada ustane i drugi zločinac pa se pridruži prvom. Udarci su sijevali padajući svom snagom po dvojici ljudi na tlu. Bilo je čudo kako su jadnici još bili pri svijesti, posebno onaj hrabri dječak koji se svaki put iznova namještao tako da udarac pogodi njega, a ne oca koji je već pomalo gubio svijest. Odjednom mršavi zlotvor uhvati dječakovu kapuljaču i povuče je tresnuvši ga o obližnji stol. Kapuljača spadne s glave, a gusta crna kosa se prosu po ramenima. Svi nazočni ostadoše začuđeni jer pred njima ne bijaše dječak nego predivna djevojka. Duga crna kosa spuštala se u valovima uokvirujući ovalno lice na kojem su se isticale pune rumene usne. Velike tamnozelene oči i mali nos kao da su bili u kontrastu s njima. Prekrasno lice mlade djevojke odisalo je čistoćom i nevinošću kao da želi dati do znanja da tek postaje ženom. Jonas je ispod oka promatrao ovaj iznenadni prizor i morao je sam sebi priznati da je ova djevojka bila najljepša osoba koju je ikad vidio. Njena čista i nevina mladenačka pojava snažno ga je prodrmala. Moglo bi se reći da se zaljubio na prvi pogled.

Djevojka je bila otprilike njegovih godina. Nemoćno je i gotovo bez svijesti spuznula sa stola, ali i u takvom je stanju pružila ruke i zagrabila prema ocu. On se istovremeno pokušavao pridići i njoj pomoći. Sve ovo je pratio zločesti smijeh dvojice gadova koje je, izgleda, ovaj nenadani obrat dodatno veselio.

Jonas je još uvijek začuđeno gledao djevojku ne mogavši skinuti pogleda s njenog lijepog lica. Za trenutak je postao nesvjestan opasne situacije u kojoj su se nalazili.

– Poveo je curicu da ga štiti – smijao se onaj snažni. Opet je sijevnuo udarac i jadni čovjek se jaučući ponovno sruši. Jonas je osjećao kako ga sve više obuzima strašan bijes. Pogledao je Aretusa koji je izgledao potpuno nezainteresirano. Već je zaustio da mu nešto kaže kad mršavi razbojnik priđe djevojci hvatajući je lijevom rukom za kosu, a desnom joj udari takav šamar da joj se odmah raspukla usna. Djevojka se bez riječi sruši na pod, no istog trena se pridigne na koljena i, od boli zatvorenih očiju, opet krene ka ocu. Mršavi skoči prema njoj namjeravajući je udariti nogom. Već je zamahnuo kad ga netko dohvati za ogrtač i povuče nazad. Gad izgubi ravnotežu i tresne na pod koliko je dug. Pun nevjerice pogleda gore. Visoko iznad sebe ugleda golemu zakukuljenu priliku. Aretus je stajao i čekao. Snažni zlotvor prestane s udaranjem jadnih seljaka i zabezeknuto pogleda prema prilici pod kapuljačom. Zacijelo je neka budala izgubila razum, pomisli. Odmah krene prema Aretusu izvlačeći teški mač. Nije ga sasvim ni izvukao, a mač mu je već letio prema vratima gostionice. Čovjek je zaprepašteno zastao otvorenih usta hvatajući zrak. Bio je potpuno iznenađen i činilo se u stanju laganog šoka. Stao je pred mačem osobe pod kapuljačom, mačem koji mu je oštricom gledao točno u oko pod ožiljkom i to s daljine od jedva jednog centimetra. Za to vrijeme se drugi zlotvor pridigao i povukao na suprotnu stranu. Jonas je pratio njegovo kretanje, no nije se usudio ništa poduzeti. Držao je mač u ruci, ali izgledalo je da je posve zaboravio na njega.

Aretus odjednom trgne mačem i preko onog ožiljka, u obliku slova x, načini još jedan. U tom istom času začuje Jonasov krik: – Pazi!!

Aretusov mač se nije zaustavio nego se vješto zavrtio u šaci udarajući svom snagom bodež koji je letio prema njemu. Tako udaren bodež zabije se u strop, a mršavi zločinac u čudu razrogači oči.

U istom djeliću sekunde snažni zlostavljač skoči prema Aretusu urlajući bijesno kao ranjena zvijer. Ovaj ga mekanim pokretom izbjegne i dok je letio pored njega mlatne jako drškom mača po glavi. Ljudeskara tresne o pod i ostane tamo nepomično ležati. Aretus se okrene prema drugoj protuhi i vidje da mu Jonas drži mač pod grlom. Situacija je bila pod kontrolom, a cijeli ovaj sukob nije trajao duže od pola minute.

Mršavi je podmuklo gledao dvojicu prijatelja.
– Platit ćete za ovo – procijedi bijesno kroz zube. U tom času dobije preko nosa takav šamar da je tresnuo udarivši najprije glavom o pod. Sad su obojica bila u nesvijesti.

Jonas je gledao prema dvojici seljaka. Pored njih je stajala djevojka. Jecala je. I on bi im već prišao da ona nije bila tamo. Ovako se nije usudio bojeći se susresti njezin pogled. Činilo mu se da bi se radije sam borio s onom dvojicom koja su ležala na podu, nego progovorio i jednu riječ s njom.
Aretus je već bio kod jadnih isprebijanih ljudi i pomagao im da ustanu. Seljaci su zahvaljivali pa se polako uputiše u sobe nadajući se da je za tu večer bilo sasvim dovoljno nevolja. Jonas je ispod oka promatrao što čine. Stalno je pogledom pratio djevojku praveći se da ga uopće ne zanima. Odjednom se ona okrene i pođe prema njemu. On protrne i za trenutak izgubi glavu. Činilo mu se da svi nazočni bulje baš u njega i da će svaki čas prasnuti u smijeh. Htio je pobjeći, a znao je da ne može. Osjeti vrućinu po obrazima i na brzinu zahvali Bogu što ima kapuljaču.

– Hvala vam gospodine. Večeras ste spasili tri nevina života. Bit ćemo vam vječni dužnici – djevojčin glas je zvonio kao najljepša pjesma.
– …Uhm…mm…ništa – mladić jedva prevali preko usana. Djevojka ga pogleda toplim pogledom punim zahvalnosti, nakloni se i okrene.

– Uh, baš sam smotani idiot. Kako mogu biti ovako jadan i smušen – razočarano i ljutito pomisli Jonas. U grudima mu je gorjela čeznutljiva vatra. Htio je poći za djevojkom, htio joj je nešto reći, htio je bar još jednu minutu biti s njom… no ostade na mjestu kao ukopan. Svaki njen korak kojim se polako udaljavala zabadao mu se u srce kao najoštriji bodež. Pruži ruku za njom no začuđen vidje da se ruka nije ni pomakla. Nepomično je stajao posve zbunjen šumom snažnih, a dosad gotovo nepoznatih osjećaja. Ni sam nije znao je li sretan ili nesretan, je li ponosan ili posramljen, no, kad djevojka nestade, uhvati ga posve jasan osjećaj velike samoće. Vidio je prijatelja, vidio je druge ljude oko sebe, no ova samoća bijaše neke posve druge prirode.

Za to vrijeme Aretus se okrene gostioničaru i zamoli ga da donese posudu vode. Kad mu je Grizli dodao vodu on je s užitkom pljusne po dvojici na podu. Ovi odmah dođu svijesti. Sjednu upitno gledajući oko sebe. Kad su shvatili što se dogodilo počeše prijeteći mumljati, no isti tren pred njima zabljesne srebrni mač. Odmah ustadoše i oteturaše van. Za nekoliko sekundi začuje se topot konja koji su se velikom brzinom udaljavali.
Aretus pogleda Jonasa koji se u međuvremenu malo pribrao.

– Pričekaj me – reče mu. Zatim neprimjetno dade znak jednom od one trojice za stolom. Iziđe van i stane u duboku sjenu. Nakon nekog vremena nečujno mu se pridruži čovjek kojemu je dao znak.

– Aretuse, prijatelju stari, odmah sam te prepoznao.

– E, dragi moj Kaline, i ja bih tebe prepoznao među tisućama. Dugo smo i predugo ratovali zajedno.

– Da, da… lijepa stara vremena. Ponekad me uhvati nostalgija. Dosadno mi je ovdje, brate. Ništa se ne događa, a moj mač teško može mirovati. Započeo sam nekakav život, malo trgujem, malo rintam, no…

– Svima nam je bilo slično. Neki su jedva čekali povlačenje i mir, a neki su teško podnosili novi način života. No, hvala nebesima, bili su strpljivi i pažljivo motrili što se događa. Ti spadaš među takve i ja ti odajem veliko priznaje. Neki su, nažalost, nastavili koristiti oružje, ali u službi zla.

– Da, da znam. Nažalost, veliki borci i nekad veliki ljudi padoše jako nisko… Nego, što se tiče ovog kraja, moram ti reći da nisam vidio nešto posebno značajno. Događaju se ovakve stvari, no toga zacijelo ima svugdje. Sve u svemu običan kraj s uobičajenim problemima.

Aretus mu ispriča sve što se događalo u zadnje vrijeme. Kalin je začuđeno slušao. Vragolast osmjeh mu se pojavi na licu. Uzme mač i šapne mu: – Prijatelju, opet ćemo se izgleda družiti.

Strašna je bila ta situacija u kojoj je dosada izjedala prekaljenog ratnika. Iako je prošao mnoge bitke i dobro znao kakve strahote one donose, činilo se da jedva čeka da se opet zakuha.

Aretus ga upita o ljudima koje je malo prije sredio.
– To su Barangovi plaćenici. Barang je najbogatiji, ali nažalost i najpokvareniji čovjek u cijelom kraju. Vlada i upravlja gotovo svime. Onaj večerašnji seljak, Jarik, mu je pravi trn u oku. Uredio je predivno malo naselje tamo na istoku. Ma kako nemoćno izgledao, čovjek je neslomljiv. Zacijelo si večeras pomislio da je uplašen, no vjeruj mi da taj ne zna za strah. Možda se plašio za svoju kćer i prijatelja, ali za sebe sigurno ne. Više puta su mu smještali različite psine, a večeras ga konačno i fizički napali, no on je uvijek tjerao po svome. Ipak,… sad kad si mi ovo kazao ne bih se čudio da ga Barang pokuša likvidirati. Kome bi za to mogao odgovarati?

– A ona mala je znači Jarikova kćerka?

– Jest, Jarik ima nju i dva nešto mlađa sina. Hrabra cura, vidio si. Anera joj je ime. Onaj tvoj mali nije ravnodušan prema njoj.

– Znam, vidio sam, ha, ha. Kažeš da bi Barang mogao likvidirati Jarika.

– Pa, kad si mi ispričao o napadu na Caras i okolna mjesta… zlo je očito opet krenulo. Kad ono krene onda oni koji su mu skloni dobiju krila.

– U pravu si.

Aretus se nekoliko trenutaka zamislio.

– Slušaj – reče – ja i Jonas moramo hitno dalje. Nego, negdje dolje na jugoistoku Aremije je Ejnar s dvadesetak momaka. Njegova je zadaća da što više podiže prašinu da bi nama, koliko – toliko, olakšao posao. Podizao prašinu dolje ili ovdje dođe ti na isto. No, ovdje bi moglo biti puno korisnije, jer imam osjećaj da bi ovo moglo biti nešto veliko. Sredi da što prije dobije poruku i dođe. Neka provjeri što se to događa, pa neka Baranga, ako bude trebalo, nauči pameti. Nadam se da se u međuvremenu neće dogoditi ono što si spomenuo.

– Ejnar bi za dva tri dana mogao dobiti poruku, a ja se također nadam da Barang neće pokušavati ništa opasno prije njegovog dolaska. Pripazit ću malo na Jarika i njegove, pa ako budu ugroženi pokušat ću ih na vrijeme upozoriti.

Nakon toga stari se prijatelji raziđoše. Noć je protekla mirno, a u ranu zoru naselje gotovo istovremeno napustiše Aretus i Jonas na jednu, te Jarik, njegova kćerka i prijatelj na drugu stranu. Nešto kasnije, s prvim zracima sunca iz jedne kućice izletje golub. Na prozoru je stajao Kalin i zamišljeno ga promatrao. O golubovoj nozi visio je maleni valjak u kojem se nalazila poruka.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Skip to content