TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Javna rasvjeta u Hrvatskoj

Slika 1. Plinska rasvjeta u Zagrebu (danas) (MJ)

Uljane i petrolejske svjetiljke

Oko 1750. ulice grada bile su osvijetljene malim uljanim svjetiljkama koje su svake večeri palili gradski nažigači.

Kuće i trgovine bile su osvijetljeni svijećama sve do sredine 19. stoljeća, kad se uvode petrolejke. Zagrebački trgovac Julio Demetorff donio je prvu petrolejku iz Beča i osvijetlio svoju trgovinu u Radićevoj ulici.

Plinska rasvjeta

Plinska rasvjeta uvedena je u gradovima kontinentalne Europe: u Parizu 1815., u Beču 1818., u Berlinu i Hamburgu 1826., Ljubljani 1861., a u Zagrebu 1862./63.

Na hrvatskom je prostoru prvi sustav destiliranog plina za rasvjetne svrhe izgrađen i pušten u pogon 1818. na svjetioniku Savudrija, što je i u svjetskim razmjerima predstavljalo inovaciju u regulaciji pomorskog prometa.

Sustavi gradske javne plinske rasvjete u Hrvatskoj: u Rijeci 1852., u Zagrebu 1862. (pušten u rad 1863.), u Splitu 1870., u Puli 1880., u Osijeku 1886.

Gradska uprava Zagreba pokrenula je inicijativu za izgradnju mreže gradske rasvjete i gradske plinare, pa je 1862. sklopljen ugovor između grada Zagreba i bavarskog poduzetnika Ludwiga Augusta Riedingera o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina Riedingeru je besplatno ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. Nakon proširenja tzv. “stara“ plinara obuhvaćala je čitav prostor do Mažuranićeva trga i Žerjavićeve ulice. Kad je 31. listopada 1863. godine proradila plinska rasvjeta u Zagrebu, taj su sustav sačinjavale 364 plinske svjetiljke.

U krugu plinare bile su smještene upravna zgrada i stambena zgrada za osoblje. Na uglu Kukovićeve i današnjeg Mažuranićeva trga bio je vrt, a iza toga su na umjerenoj udaljenosti od ruba parcele bile dvije plinospreme, od kojih je svaka imala kapacitet 500 m³, te su iza njih poslije podignute još dvije (kapaciteta 1200 m³ i 1800 m³, a 1905. njezin je kapacitet teleskopskom nadogradnjom povećan na 3800 m³). Unutar plinare bilo je i sastajalište za nažigače, zatim retortnica (pogon za proizvodnju plina) s dimnjakom, prostorija za fotometriju, prostorija za mjernu i regulacijsku opremu, prostorija s trima uređajima za pročišćavanje plina te radionice i skladišta.

Plin je najprije proveden u Ilici, zatim u Vlaškoj do crkve sv. Petra, u Novoj Vesi, Frankopanskoj i Dugoj ulici (danas Radićeva). Plinara je bila južnije od današnje Kazališne kavane, što je tada bila daleka periferija, a odatle ju je iz higijenskih razloga dao odstraniti gradonačelnik Milan Amruš, po zanimanju liječnik.

Dioničko Zagrebačko plinarsko društvo utemeljeno je 1873. i preuzima plinaru od stranih poduzetnika, a 1900. plinara prelazi u vlasništvo grada. Stara plinara zatvorena je 22. travnja 1911. godine.

Danas Zagreb ima 214 aktivnih plinskih svjetiljki na Gornjem gradu, Kaptolu i Opatovini i time je jedan od rijetkih europskih gradova koji svojim posjetiteljima nudi takvu vrstu turističke atrakcije, a u krugu Gradske plinare Zagreb u Radničkoj cesti još je 25 plinskih svjetiljki koje svaku večer pali nažigač.

19. prosinca 2013. simboličkim puštanjem u rad dviju replika prvotnih plinskih svjetiljki na Trgu sv. Marka svečano je obilježena 150 godina od uspostavljanja plinske javne rasvjete u gradu Zagrebu.

 

Javna električna rasvjeta

Prve elektrane proizvodile su istosmjernu struju koja se zbog gubitaka u vodičima mogla prenositi na svega kilometar-dva pa je tako svaka gradska četvrt trebala svoju centralu. U svibnju 1888. Nikola Tesla drži svoje glasovito predavanje u Američkom institutu elektroinženjera i tvrtka Westinghouse otkupljuje njegove patente vezane uz izmjeničnu struju. Nakon izgradnje elektrane na slapovima Niagare grad Buffalo, udaljen 35 km, dobiva izmjeničnu električnu struju i započinje nova era korištenja električne struje.

Električna rasvjeta u Zagrebu

Električna rasvjeta je i kod nas prvi put primijenjena 19. ožujka 1873. u Hrvatskom zemaljskom kazalištu, za predstavu “Margareta”. Zagrebački profesor Ivo Stožir je 20. siječnja 1877. postavio električnu svjetiljku ispred Hrvatskog glazbenog zavoda gdje se održavao elitni sokolski ples. Bila je to prva javna demonstracija električnog svjetla u Zagrebu. Građanska streljana u Tuškancu svoju je dvoranu, za domoljubne skupove, zabave i plesove, osvijetlila elektrikom (1883.). Godine 1891. električno osvjetljenje korišteno je na Gospodarskoj izložbi.

Znanstvenik i istraživač Nikola Tesla održao je izlaganje (1892.) o mogućnostima uvođenja električne struje u Gradsku vjećnicu u Zagrebu. Svoje izlaganje započeo je: “Smatram svojom dužnošću da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem gradu Zagrebu u svakom pogledu, i savjetom i činom… (ploča s tom Teslinom rečenicom visi na pročelju Gradske skupštine na Gornjem gradu)”. Tadašnji gradski zastupnici nisu imali hrabrosti uvesti električnu struju pa je prva elektrana za proizvodnju izmjenične električne struje napravljena tek 1907.

Prva namjera gradnje hidrocentrale bila je kod Ozlja, ali tome se usprotivio grad Karlovac pa su gradski zastupnici odlučili da se centrala gradi na gradskom teritoriju, kraj vodovoda. Dana 5. studenoga 1907. u 18,30 sati na Jelačićevu trgu zasjala je prva javna električna rasvjeta u Zagrebu. Svjetiljke su zasjale od Frankopanske preko Ilice, Jelačić placa i Praške do Zrinjevca.

Prvi upravitelj Munjare bio je ing. Rudolf Vrbanić.

Koliko je poznato, prvi dinamo stroj u Hrvatskoj postavljen je u Županji, u Tvornici tanina i bačava 1880., dok se kao prva javna elektrana smatra dinamostroj postavljen u Čakovcu 1883. u Paromlinu koji je osim za potrebe mlina osvijetlio i okolne ulice.

Prva javna zgrada stalno osvijetljena električnom rasvjetom bilo je Gradsko kazalište u Rijeci, zatim na novome željezničkom kolodvoru u Rijeci (1890.) te godinu dana poslije u riječkoj luci. Prva hidroelektrana izgrađena je na Mrežnici 1884., a proizvodila je istosmjernu struju za tekstilnu tvornicu u Dugoj Resi i javnu rasvjetu za okolicu.

Slika 2. Električna rasvjeta (MJ)

Električne su žarulje zasvijetlile u Šibeniku 28. kolovoza 1885., što je bio početak elektrifikacije u Hrvatskoj u današnjem smislu. Samo dva dana nakon puštanja u rad hidroelektrane na slapovima Niagare (26. 8. 1885.) u Šibeniku su zasvijetlile električne žarulje. Nakon Šibenika izmjeničnu struju dobili su: Rijeka (1890.), Čakovec (1893.), Zadar (1894.), Varaždin (1895.), Dubrovnik (1901.), Pula (1904.), Pakrac i Sisak (1905.) …

Hrvatska elektroprivreda izdala je monografiju pod naslovom “Stoljeće svjetla u Zagrebu, 1907. – 2007.” (urednica Đurđa Sušec)  

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Komentari