TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Mudrost vjere – biti zagledan u Božju budućnost

  • Written by:

(32. nkg-a)

Ove nedjelje misno evanđelje nam donosi Isusovu prispodobu o mudrim i ludim djevicama koje su pozvane na svadbu. Okosnicu prispodobe čine svadbeni običaji u Palestini u Isusovo doba.

Svadbene svečanosti znale su tada trajati više dana. Zaručnik bi sa svojom pratnjom od svog doma odlazio u kuću zaručnice. Tu bi se održao dio slavlja a zatim bi se svečana povorka uputila prema kući zaručnika, gdje bi se nastavilo slavlje. Budući da se svečana povorka znala odvijati noću, svi sudionici slavlja trebali su nositi svoje svjetiljke (baklje). Zaručničine prijateljice (djeveruše) imale su zadatak da budu uz zaručnicu, da s njom dočekaju zaručnika i otprate je u njezin novi dom. U tu svrhu trebale su se same urediti, pripremiti svoje svjetiljke, osigurati za njih dovoljno ulja i biti na usluzi.

U ovoj prispodobi ima dosta neobičnih detalja, gotovo nelogičnih. Zaručnica se u prispodobi uopće ne spominje. Tko je ona? Zaručnik dolazi oko ponoći. Vrlo neobično vrijeme. Mudre djevice su mudre samo zato što su za svoje svjetiljke pripremile dovoljno ulja, a lude su lude samo zato što nisu pripremile dovoljno ulja. Kada lude djevice traže od mudrih da podijele s njima svoje ulje, one ih odbijaju.

Vrlo sebično, a Isus ih svejedno naziva mudrima. Još je neobičnije da ih u gluho doba noći šalju k prodavačima da kupe za sebe ulja. Kao da se s njima naslađuju. Zatim, pošto je zaručnik došao, uveo mudre, jer su bile pripravne, u svadbenu dvoranu, zatvorio vrata i započeo slavlje, lude se vraćaju iz kupovine, ne znamo jesu li uspjele nabaviti ulja ili nisu, i nalaze zatvorena vrata. Na njihovo zapomaganje da im otvori sam zaručnik ih grubo odbija govoreći kako ih ne poznaje. Sve ove doista neobične detalje ne smijemo tumačiti doslovno i same za sebe nego u sukladnosti sa središnjom porukom koju nam Isus želi ovom prispodobom prenijeti. A ona je poziv na budnost.

Svadbena slavlja su redovito najsvečanija i najraskošnija u ljudskoj praksi. Isus ih u svojim govorima više puta uzima kao usporedbu.

Svadbena gozba predstavlja nebesko slavlje. Zaručnik je sam Isus, a nespomenuta zaručnica jest cijeli Božji narod. Njega predstavljaju mudre i lude djevice. Krist dolazi kao zaručnik da sve ljude združi s Bogom u intimno zajedništvo života u kojem će vladati punina ljubavi, blaženstva i radosti.

Čekanje zaručnika s upaljenim svjetiljkama označava narav našeg zemaljskog života. Noć označava tamu grijeha i smrti iz koje nas Bog hoće osloboditi. Zato nam šalje svoga Sina Isusa. Svjetlo je Božja sakramentalna milost i njegova spasiteljska riječ, koji rasvjetljuju naš život te mu daju mu pravi smisao i usmjerenje. Upravljaju ga prema blaženoj punini. Svjetiljka i ulje označavaju nas, naš život i našu vjeru, naša djela, molitvu, trud i mudrost, sve ono čime trebamo omogućiti Božjoj milosti da bude učinkovita u našem životu. Dolazak zaručnika je čas susreta s Isusom, Božjim Sinom, o njegovu ponovnom dolasku. On nas uvodi u nebesku radost, u zajedništvo s nebeskim Ocem. Valja nam se, dakle, opskrbiti uljem vjere, kako bi naš život bio ispunjen svjetlom Božjim, osmišljen i drugima na korist. A kada dođe čas susreta s njim, našim Zaručnikom, da budemo dostojni ući u nebesku radost.

Naš život se ne iscrpljuje u sadašnjem vremenu. On se bitno ostvaruje u budućnosti koja se tek ima dogoditi. U susretu s Bogom. Glavni naglasak ove prispodobe i nije toliko sam čas Isusova ponovnog dolaska, za kojeg ne znamo kada će se točno dogoditi ali znamo da će se dogoditi, već spremnost na njega kad god se dogodi. Susret s Bogom zbog toga nije samo budući događaj, već i naša sadašnja stvarnost koju kao nadu trajno u sebi nosimo i od nje živimo. On daje pravo osmišljenjecijelom našem životu: opravdava prošlost, osmišljava sadašnjost i otkriva budućnost te ispunja ljubavlju sve naše životne odnose.

Kada lude djevice traže od mudrih da podijele s njima ulje za svjetiljke, one ih odbijaju. Ne bi doteklo nama i vama, kažu one. Životnu mudrost vjere svatko od nas sam sebi treba priskrbiti. Mi možemo jedni drugima pomagati na razne načine: odgojem, savjetom, upozorenjem, potporom, opraštanjem, dobrim djelima… Međutim, nitko ne može umjesto drugoga njegovu svjetiljku života opskrbiti potrebnim uljem vjere. To mora svatko sam za sebe. Nitko ne može umjesto mene obratiti moje srce k Bogu i njegovu spasenju. To ja sam za sebe moram učiniti.

Završni prizor prispodobe može u nama izazvati tjeskobu, jer nam se čini da je zaručnik, koji po povratku odbija lude djevice, bešćutan i osvetoljubiv. Međutim, zaručnik nije odbacio lude djevice nego im je kazao da ih ne pozna. Zapravo, one njega nisu upoznale, jer su se okrenule ludostima svijeta koji prolazi a nisu marile za ono što ne prolazi. On je njih pozvao, ali su se one oglušile na njegov poziv. Sada se suočavaju s posljedicama svoga izbora. I sada se otkriva njihova ludost.

Mudrost i ludost dvije su suprotnosti koje kao takve predstavljaju srž ispravnog ili promašenog života. Čovjek je mudar kada poput mudrih djevica živi sadašnji trenutak s trajnim pogledom na budući susret koji daje smisao cijelom njegovom životu. A lud je onda kada poput ludih djevica zanemaruje da je stvoren za vječnost s Bogom. Razlika će se jasno očitovati tek onda kada taj (ne)iščekivani susret nastupi. Drugim riječima, ključ mudrosti je ispravna vjera, vjera koja se pretvara u nadu, u zagledanost prema Božjoj budućnosti. A sve drugo na ovaj ili onaj način jest ludost.

Božja ljubav prema ljudima za nas ljude je neshvatljiva. Bog ljubi svakog čovjeka bez mjere i uvjeta. On poput najvjernijeg supruga nikada ne odustaje od zavjeta ljubavi na koji se obvezao. Međutim, mi ljudi smo ti koji Bogu pravo ne uzvraćamo ljubav. I zato ostajemo bez nje. Mudrost je upravo u tome da prepoznamo od čega i za koga živimo te se za nj doista i opredijelimo. Bog je taj koji nam je život darovao i jedini ga može potpuno osmisliti i ispuniti.

Don Marinko Mlakić

Komentari